Katolički odgovori

Ovogodišnji listopad papa Franjo proglasio je Izvanrednim mjesecom misija u povodu 100. obljetnice apostolskog pisma „Maximum illud“ kojim je 1919. godine papa Benedikt XV. htio dati novi poticaj za misijsku djelatnost Crkve i u kojoj je definirao principe i prioritete katoličkih misija ad gentes za razdoblje koje traje sve do danas.

Papa Franjo želi da Izvanredni mjesec misija bude prigoda za promoviranje različitih inicijativa misijske djelatnosti na svim područjima crkvenog života, a posebno molitve, koja je duša misija, te da Izvanredni mjesec misija potakne na razmišljanje o biblijskim i teološkim temeljima misija, o djelima ljubavi i na organiziranje konkretnih akcija suradnje i solidarnosti između Crkava.

* * *

Četiri su dimenzije naznačene od pape Franje za živjeti što intenzivnije hod kroz misijski mjesec listopad:

1. Osobni susret s Isusom Kristom živim u svojoj Crkvi preko Euharistije, Riječi Božje, osobne i zajedničke molitve;

2. Svjedočanstva vjere: sveci, mučenici misionari, ispovjedaoci vjere, svjedočanstva Crkve proširene po cijelom svijetu;

3. Misijski odgoj: crkveni dokumenti, kateheze, duhovnost i teologija

4. Misionarska ljubav

http://ssmi.hr/vijesti/hrvatska/kako-zi ... topad-2019

* * *

Objavljen je i Vodič za izvanredni misijski mjesec, naslovljen "Kršteni i poslani. Kristova Crkva u misiji u svijetu", koji u uvodnom dijelu sadrži službene tekstove pape Franje i kardinala Fernanda Filonija, pročelnika Zbora za evangelizaciju naroda. Ostatak vodiča može se podijeliti na tri dijela: susret s Isusom Kristom, koji sadrži meditacije misijskoga karaktera na temelju svakodnevnih misnih čitanja tijekom mjeseca listopada; potom svjedočanstva misionara i misionarki, svetaca i mučenika, koji nam mogu poslužiti kao uzor u naviještanju evanđelja; te razmišljanja o različitim temama vezanim za misijsko djelovanje.

Službena stranica: http://www.october2019.va/en.html

Razmatranje na temelju današnjih čitanja - petak, 11. listopada

Jl 1:13-15; 2:1-2
Ps 9:2-3,6,16,8-9
Lk 11:15-26

Današnje Evanđelje osvjetljava temu našeg odnosa s Bogom i predstavlja nam dva uvjerenja: prvo, da je neutralnost nemoguća, i drugo, da nema definitivnog stanja u životu učenika, osim vjernosti Gospodinu.

Pravi, učenički odnos s Bogom se manifestira u odbacivanju zla i u pobjedi nad zlom. Evanđelje nam povezuje prijašnju temu molitve (Lk 11, 1-13) s djelima Isusa kao egzorcista. U prijašnjem odlomku, on nas uči da molimo za dolazak kraljevstva Božjega, a sada Isus govori da kraljevstvo već dolazi i da je važan znak njegovog dolaska izgon zloduha. Zanimljivo je da, nakon što je Isus naglasio u prijašnjem ulomku svoj pravi odnos s Ocem, njegovi slušatelji sad posve pogrešno tumače njegove riječi i optužuju ga da izgoni đavle Beelzebulom. Međutim, Evanđelje nastavlja potvrđivati da Isus, radi svojeg osobitog odnosa s Ocem, zaista može liječiti i izgoniti zlo u ljudima i među ljudima.

Neutralnost nije moguća. Suočen sa stvarnom nadom u pobjedu nad zlom nitko ne može biti neutralan jer Isus kaže: „Tko nije sa mnom, taj je protiv mene, i tko sa mnom ne sabire, taj rasipa.“ U našoj posvećenosti da uprisutnimo kraljevstvo Božje, stoga moramo biti čvrsti u odluci da budemo na Isusovoj strani, da skupljamo s Njim, jer ne činiti dobro u smislu kako ga Isus čini, znači već dopuštati u određenom smislu, da se događa zlo. Stoga nema definitivnog stanja u borbi protiv zla osim u pashalnoj pobjedi Isusa nad smrću.

Za učenike, temeljno stanje u kojem se možemo pridružiti izgradnji kraljevstva Božjeg jest uvjerenje da na ovom zemaljskom putu nema definitivnih, konačnih stanja. U objašnjenju ovog koncepta, Luka uvodi priču koju nalazimo u retcima 24 – 26. Ovdje primjerice postaje jasno da se preobrazba stvarnosti ne događa jednostavno kroz činjenje dobra – nego se to dobro mora činiti ustrajno, vjerno i konstantno – jer ako iziđemo iz toga i upadnemo u konformizam i udobnost, mi zapravo dopuštamo zlu da raste. Štoviše, kad se nečist duh vrati, čovjek postaje gori nego prije, jer je vjerovao da je bio oslobođen zauvijek.

Misionarski učenik mora, kao Isus, biti uključen u borbu protiv zla. To treba biti jedna od naših glavnih briga jer ona na jedinstven način pokazuje naš sinovski odnos prema Bogu i naše zajedništvo s Isusom. Još više, poziv na svjedočanstvo traži od nas učenika da se suprotstavimo vlastitoj ljudskosti. S jedne strane, potrebno je biti svjestan da možemo, potpomognuti milošću i snagom, sudjelovati u Gospodnjoj misiji (vidi Lk 9:1-6; 10:1-16). Ali uz te velike mogućnosti, učenik mora biti svjestan i svojih stvarnih ograničenja: ona su nam predočena u osobi Petra kao grješnika (Lk 5,8), ili kao ljudi koji su ranjeni blasfemičnim kriticizmom svojih vjerskih vođa. Zapravo biti s Isusom, pripadati Njemu, jest ono što označava i podupire našu borbu protiv svih oblika zla.

Možemo reći, stoga, da se evanđelist Luka ne boji stvarnosti. U njegovoj slici učenika on naglašava njihove krjeposti i posvećenost, ali također i njihove slabosti i pogreške. Evanđelist, ali prije svega Isus Gospodin, zna da naša veličina leži u prepoznavanju naših ograničenja jer svaki učenik mora razumjeti da će uvijek trebati rasti; i da nikad neće sam postići, bar ne u ovom zemaljskom životu, definitivne pobjede. Učenik – misionar uvijek živi u stanju: obraćajući se, zalažući se, učeći. Međutim, kada pokušavamo živjeti u prošlom vremenu: „ja sam obraćen, posvećen, obrazovan“ – tada počinjemo biti puni samih sebe, pokušavajući sami sebe opravdati i spasiti.

Razmatranje – subota, 12. listopada

Jl 4:12-21
Ps 97:1-2,5-6,11-12
Lk 11:27-28

U današnjem kratkom čitanju čujemo riječ „blagoslovljeni“. Ona se odnosi na stanje duhovnog blagostanja u kojem je duša ispunjena pravom radošću, ali se može protumačiti i kao „poštovan“ i „cijenjen“. Tko su oni ljudi koji zaslužuju biti nazvani blagoslovljeni? Isusov odgovor je jasan i izravan: „Blagoslovljeni oni koji čuju riječ Božju i vrše je.“ Ove riječi otvaraju put dubljem razmatranju o našem kršćanskom misionarskom pozivu. Dublje značenje slušanja Riječi Bog nam otkriva u nekim neobičnim slikama starozavjetnih proroka. Ezekielu je tako naređeno: »Sine čovječji, progutaj što je pred tobom! Pojedi taj svitak, te idi i propovijedaj domu Izraelovu!« Otvorih usta, a on mi dade da progutam svitak i reče: »Sine čovječji, nahrani trbuh i nasiti utrobu svitkom što ti ga dajem!« I pojedoh ga, i bijaše mi u ustima sladak kao med. (Ez 3, 1-3) A Jeremija govori: „Kad mi dođoše riječi tvoje, ja sam ih gutao: riječi tvoje ushitiše
i obradovaše srce moje.“ (Jr 15, 16)

Istinsko slušanje Riječi Božje znači „jesti ih“, meditirati nad njima, počivati u njima i uzimati ih k srcu. Ono im dopušta da puste korijenje u našem srcu, da rastu u našoj savjesti, da preispituju naše vrijednosti i stavove. Da se isprepliće naš život s ljubavlju Božjom. To zahtijeva vjernu posvećenost Gospodinu koja nije ni jednostavna ni automatska. Proročansko „gutanje Riječi Božje“ odnosi se na blagovanje u euharistijskoj gozbi.

Drugi dio Isusovog upozorenja odnosi se na „kako živjeti Riječ Božju“. Ono podrazumijeva čvrstu posvećenost u djelovanju i prakticiranju, u služenju zapovijedima, u konkretnom stavljanju ljubavi Božje u djelovanje, u prevođenju poruke Božje u svakidašnji život. Premda ova zadaća ima osobnu dimenziju, ona također uključuje i jaku društvenu predanost. Kako možemo zaista pokazati da smo čuli Riječ Božju i odgovorili vjerom? Poticaj možemo uzeti od sv. Jakova koji kaže: „Pokaži mi svoju vjeru bez djelâ, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru.“ (Jak 2, 18)

U sadašnje vrijeme, pape su često naglašavali važnost slušanja Riječi i njihovog provođenja u djela: trebamo biti slušatelji i činitelji u isto vrijeme. Evangelizacija zahtijeva oboje: kontemplaciju i konkretnu akciju. Prisjetimo se izazova pape Pavla VI. „Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke nego učitelje, a ako sluša učitelje, to je stoga što su svjedoci.“ (Evangelii Nuntiandi 41)

Pažljivo proučavanje Novog zavjeta otkriva nam da je prva osoba koja je imala čast biti nazvana „blagoslovljenom“ upravo Marija. Luka, opisujući scenu Marijinog posjeta Elizabeti, bilježi da je Elizabeta, puna Duha Svetoga, povikala iz svega glasa: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!... Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!“ Marija je blagoslovljena osobito zato što je povjerovala. Ona je vjerovala u Riječ Božju upućenu joj preko anđela. Ona je povjerovala i rekla svoj bezuvjetni Fiat (Neka bude!) Gospodinu.

Posve je jasno da se Isusove riječi u evanđelju odnose na Djevicu Mariju. Retci 27 i 28 su potpuna aluzija na njegovu majku i neupitan primjer stava koji učenik mora imati prihvaćajući Riječ. Samo nekoliko redaka ranije Evanđelje po Luki nam govori da „Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu“. Prebiranje ovdje znači čuvanje, zaštita, pohranjivanje u sjećanju, te neprestana pažnja i odgovornost. Ali Djevica Marija, osim što pohranjuje, ona meditira nad tim stvarima u svom srcu, što znači da ona pokušava dohvatiti pravo značenje događaja koji se zbivaju oko nje.

Današnje evanđelje nikako se ne može interpretirati kao odbacivanje majke, nego radije, ono naglašava pozornost prema Riječi Božjoj, koja je razlog vjere, i ono je važnije od biološke povezanosti s Isusom. Ista potvrda se nalazi i u drugim odlomcima evanđelja u kojima Isus pita: „Tko je moja majka i tko su moja braća?“ Isus jasno govori o primanju i opsluživanju Riječi Božje.

Ulomak iz dokumenta 2. vatikanskog koncila Lumen Gentium nam tumači: Tijekom njegova propovijedanja ona je primala riječi kojima je Sin – uzdižući Kraljevstvo ponad odnosa i sveza puti i krvi – proglasio blaženima one koji slušaju i drže Božju riječ, kao što je to ona vjerno činila. Tako je i blažena Djevica koračala naprijed u hodu vjere te je svoju sjedinjenost sa Sinom vjerno održala sve do križa; tu je ona, u skladu s Božjim naumom, stajala i silno trpjela sa svojim Jedinorođencem te se s majčinskim srcem združila s njegovom žrtvom pristajući s ljubavlju žrtvovanju žrtve koju je ona rodila. (LG 58).

Slika Marije kao vjerne učenice koja je na hodočašću vjere privlači osjetljivost današnjih ljudi i crkvenog razumijevanja pojma učeništva. Papa Franjo piše u Evangelii Gaudium, dvaput citirajući Ivana Pavla II.: „Ona je žena vjere, koja kroči u vjeri i njezin izvanredan put vjere predstavlja stalnu usporednicu za Crkvu. Marija je dopustila da je Duh vodi jednim putem vjere prema služenju i plodnosti. Mi upiremo svoj pogled u nju da nam pomogne naviještati svima poruku spasenja i da novi učenici i sami postanu djelotvorni blagovjesnici. Na tome hodočašću evangelizacije bit će trenutaka suhoće, tame pa čak i određenog napora. Sve to Marija je osobno iskusila u godinama Isusova djetinjstva u Nazaretu: To je početak Evanđelja, ili dobre, radosne vijesti… Doista, na taj način Marija kroz mnoge godine ostaje prisno povezana s otajstvom svojega Sina i napreduje na svom putu vjere.“ (EG 287)

Znamo da je nužan i nezamjenjiv dio dijeljenja Riječi kao radosne vijesti pružati informacije. Ali to nije prva, pa niti najvažnija stvar. Dijeljenje Riječi se ne sastoji u prvom redu u govoru, već u davanju svjedočanstva. Luka nam predstavlja ovo uvjerenje u priči o Ivanu Krstitelju koji šalje svoje učenike da ispitaju je li Isus pravi Mesija. Umjesto odgovora, Isus pruža nepobitan dokaz upućujući na posljedice dolaska Kraljevstva Božjega. Evanđelje nam kaže: „U to vrijeme mnogi ozdravljahu od svojih bolesti, patnji i nečistih duhova, i mnogi slijepi progledaše.“ (Lk 7, 21) Najveće dobro Radosne vijesti jest što ju nije Isus teoretski uveo, već je ona imala duboke egzistencijalne posljedice. Riječ, doista, traži učenike koji će poput Djevice Marije željeti slušati ju s otvorenošću i živjeti ju velikodušno.

Razmatranje – nedjelja, 13. listopada

2 Kgs 5:14-17
Ps 98:1,2-4
2 Tm 2:8-13
Lk 17:11-19

„Zahvalnost jest sjećanje srca.“ Iznenađujuće je da se samo jedan od desetorice ozdravljenih gubavaca vratio reći „hvala“. Biti zahvalan nije samo neka uobičajena društvena dužnost već izraz naše unutrašnjosti koji također postaje duhovan čin.
Ovaj događaj iz evanđelja ima svoju prasliku u starozavjetnoj priči o ozdravljenju Naamana. Zapovjednik sirijske vojske, Naaman, velik čovjek, kraljev savjetnik od povjerenja i hrabar ratnik obolio je od gube, najstrašnije bolesti u antičkom svijetu. Ovom „velikom čovjeku“ pomogla je jedna nepoznata djevojka, Izraelka, ratna zarobljenica. Ona je spomenula Naamanovoj ženi da postoji „prorok u Samariji“ (2 Kr 5, 3). Naaman je za pohod proroku zamolio dopuštenje kralja, a ovaj mu daje pismo kojim će se predstaviti izraelskom kralju. Uzevši sa sobom darove, Naaman je doputovao u Izrael, međutim kod izraelskog kralja je izazvao nepovjerenje. Misleći da ga sirijski kralj želi izazvati i napasti, razderao je svoju odjeću u muci. Čuvši za to, prorok Elizej umiruje kralja i poziva Naamana k sebi: „Neka se uvjeri da jest prorok u Izraelu!“ Zapovjednik smatra da će za ozdravljenje presudan biti osoban susret s prorokom, stoga se zapućuje k njemu s impresivnim darovima. Vjerojatno je očekivao određen liječnički ritual i bio je spreman na sve. No, možda ga je iznenadilo što prorok nije niti izišao mu ususret, već je po glasniku poslao poruku – potrebno je sedam puta okupati se u rijeci Jordan (proročki znak sakramenta krštenja). To je vjerojatno bilo prejednostavno Naamanu za povjerovati. Ne treba li osobno susresti proroka? Nema li u njegovoj Siriji i zdravijih i boljih rijeka? Pripovjedač nam govori da je jedna stvar fizičko iscjeljenje, a sasvim druga stvar unutarnje ozdravljenje. Naaman je poslušan. Kad shvaća da je fizički ozdravio, odmah se vraća Elizeju zahvaliti mu, donoseći darove u znak zahvale. Tada tek konačno susreće proroka oči u oči. Potpuno ozdravljenje, istinsko obraćenje rezultat je njegove poslušnosti proročkoj riječi, osobnog susreta i sakramentalnog posredništva vode rijeke Jordan. To je susret koji ga vodi da upozna pravog Boga, Gospodina Izraelova.

U čitanju evanđelja, Luka nam dopušta ponovno susresti lik stranca, kako pratimo Isusa na putu za Jeruzalem. Isusov zemljopisni cilj bio je Jeruzalem, a njegov egzistencijalni cilj davanje svoga života na križu, znak bezgraničnog darivanja sebe kao Sina Ocu, kao zajedničko djelo sveopćeg spasenja. Isus kreće prema Jeruzalemu, „svetom gradu“, ali prolazi kroz teritorije koje su Židovi smatrali preblizu strancima (Galileja poganska) i čak nečistima jer su bili nastanjeni krivovjercima (narod Samarije).
Znakovito je da baš na tom riskantnom putu Isus susreće skupinu ljudi koja je bila najviše marginalizirana u to vrijeme: gubavce (kao što je bio i Naaman Sirijac). Guba je bila kožna bolest koja je smatrana kaznom za grijehe. Vjerovalo se da gubavci nisu prikladni za bogoštovlje niti za život u zajednici, stoga su bili prisiljeni živjeti na udaljenim mjestima. Bili su izolirani, prisiljeni živjeti sami ili među drugim gubavcima, uvijek glasno vičući i upozoravajući ljude kad bi se približavali naseljenim mjestima. Također bili su i poniženi jer su morali nositi poderanu odjeću.

Skupina od deset gubavaca prilazi k Isusu. Traže pomoć, na način kako su jedino i smjeli – iz daljine. Jedino što su imali su njihovi glasovi i dozivali su: „Isuse, Učitelju, smiluj nam se!“ Nazivajući ga „Učitelju“ nazivaju ga kao učenici. Isus ih je pogledao i dao im uputu: „Idite i pokažite se svećenicima!“ U starom Izraelu, svećenici su bili odgovorni za davanje dijagnoza, za bolest, ali i za ozdravljenje.
Pristupajući Isusu, gubavci se zadržavaju na udaljenosti. To je bilo zbog zakona čistoće, ali isto tako nam se može protumačiti da ovi bolesnici – kao i pogani, koji su smatrani „udaljenima“ – unatoč svom traumatičnom sramu zbog svog stanja – zapravo primaju poziv od Gospodina. Ovaj detalj nam može pokazati da je Bog taj koji preuzima inicijativu i koji premošćuje sve udaljenosti. Gubavci se obraćaju Isusu sa „Učitelju“, ne još sa „Gospodine“, jer je njihova vjera još u ovoj točki početnička. Oni ga mole za milost i slušaju njegove zapovijedi, ali propuštaju shvatiti pravo značenje svog ozdravljenja.

Luka naglašava činjenicu da ih je Isus „vidio“. Na drugim mjestima u evanđelju, Luka povezuje „vidjeti“ i „spasiti“. U ovom prvom susretu, ozdravljenje se ne događa odmah, slično kao u slučaju Naamana Sirijca. Vjeran Zakonu, Isus naređuje gubavcima da se pokažu svećenicima. Ozdravljenje, stoga, uključuje slušanje Isusovih riječi, a također i zahvalnost liječniku. Devetorica gubavaca, premda su imali dobre namjere slušati Isusove upute i privilegiju sresti ga uživo, nisu bili sposobni za veći korak: vratiti se Isusu. Samo jedan od njih se vraća, Samaritanac koji je gotovo „neprijatelj“. Ali „shvaćajući“ da je ozdravio, ili drugim riječima „vidjevši“ da je ozdravio, on se vraća Isusu. Kod Luke „vidjeti“ znači otvoriti oči vjere. Kod Samarijanca se upravo to dogodilo. On donosi osobnu odluku prema svojoj vjeri, a to se zbiva kad je odlučio vratiti se Isusu. Klicanje i slavljenje Boga jednog stranca, koji se baca Isusu do nogu da mu zahvali, pokazuje nam da kod tog drugog susreta s Isusom nije došlo samo do oduživanja u zahvalnosti, već da je taj stranac iskusio potpuno ozdravljenje i unutarnje preobraženje. Zahvalnost se u to doba izražavala Bogu, a to je jedino mjesto u Novom zavjetu da je takva zahvalnost (kakvu dugujemo samo Bogu) preusmjerena Isusu. Na kraju je stranac, obraćen vjerom u Isusa, poslan na svoju misiju: „Ustani i idi!“

Oba događaja, Naamanovo ozdravljenje i priča o deset gubavaca, zapravo su pouke o unutarnjem obraćenju koje se događa u osobnom susretu s Gospodinom. Taj susret počinje u nekoj osobnoj krizi, poteškoći, problemu, kakav je primjerice ozbiljna bolest, a tada se zbiva Božji zahvat. Na ozdravljeniku jest da učini sljedeći korak, da prepozna značenje ovog susreta koje će ga odvesti k obraćenju.

Potpuno ozdravljenje je moguće samo kod onih kod kojih se isprepliće fizičko iscjeljenje sa zahvalnošću – ozdravljenje tijela i obraćenje srca. Voda rijeke Jordan i pokazivanje svećenicima naglašavaju važnost sakramentalnog čina u djelu spasenja. To nije jednostavno izliječenje, individualno i apstraktno u prirodi. Od onih koji su bili odbačeni, izolirani, odvojeni, počinjemo biti pomireni u sebi, u svojim tijelima, i u našim zajednicama, jer smo u dubini našega bića izmireni s Bogom, s Bogom po Isusu Kristu i kroz čine Crkve. Kao što je bio slučaj s Naamanom Sirijcem i izliječenim Samarijancem, samo oni koji prođu ovo iskustvo očišćenja i pomirenja mogu biti istinski ponovno integrirani u zajednicu i poslani u misije.

Poslanje Crkve donosi i izražava posvećujuću milost Božju koja „ponovno stvara“ muškarca i ženu, izbavljene od destrukcije grijeha i straha od smrti. Prihvatiti evanđelje znači ući u to pashalno otajstvo Krista i prihvatiti njegovu „preobražavajuću“ smrt, te kontemplirati njegovu vjernost u uskrsnuću. Ponovno rođeni u sakramentu krštenja, crkvenoj novoj rijeci Jordan, i zahvalni za nezasluženo spasenje, mi smo poslani biti misionari u našem svakidašnjem životu: ustani, pođi, vrati se svojoj kući… Neki od nas bit će izabrani biti misionarski učenici među strancima, možda u neprijateljskim, poganskim zemljama: u poganskoj Galileji, u Samariji krivovjernika ili u Siriji pogana…

Razmatranje – ponedjeljak, 14. listopada

Rim 1:1-7
Ps 98:1-4
Lk 11:29-32

Liturgija Riječi danas je usredotočena na snagu propovijedanja evanđelja. Objavljena je Riječ Božja bremenita spasenjem; puni želje trebali bismo je dočekivati i slušati. Uvodni psalam nas doista poziva: „O da danas glas mu čujete, ne budite srca tvrda“.

U prvom čitanju Pavao predstavlja sebe i svoj apostolat vjernicima Rima, zajednici koju nije ustanovio osobno, ali koju duboko poštuje i želi zatražiti pomoć u svom planu evangelizacije Španjolske. Da bi sebe bolje predstavio i uspostavio dobro duhovno razumijevanje s tom zajednicom koju zapravo još nije susreo, Pavao započinje poslanicu govorom o svojoj ulozi i svom pozivu. Njegovo služenje Kristu i apostolat među poganima ukorijenjeni su u neobičnoj tajni izbora i krijeposti radi koje ga je Krist Isus „obilježio“ da propovijeda radosnu vijest. Njegova služba se temelji na riječi Kristovoj, hranjena je istom riječju, također i prenosi tu istu riječ. Pavlov život je potpuno kristocentričan. Uvodni retci poslanice oslikavaju svu dinamiku Božjeg spasenja koja se kreće od pojedinačnog prema univerzalnom: u Kristovom spasenju više nema privilegiranih, radosna je vijest poslana svima, čak i onima vrlo daleko.

Evanđelje po Luki govori nam o strancima i njihovom odnosu prema Bogu. Učitelj je okružen gomilom ljudi koja ga propitkuje. Isusov stav degradira njihovo iskustvo vjere: tu grčevitu potragu za znakovima. Generacija o kojoj Isus govori jest „zla“ jer neprestano traži vanjske dokaze i znakove, kao da želi zatvoriti Boga i Njegovu volju u svoje uske parametre jednog automata, mađioničara i odnosa „uzrok-posljedica“ koji se regulira i kontrolira isključivo ljudskom snagom.

Isus ne želi dati drugog znaka, osim znaka Jone proroka. Knjiga o Joni se nalazi u Starom zavjetu između proročkih i mudrosnih knjiga. Pripovijest je to o proroku koji je poslan propovijedati izvan Izraela, u Ninivu, glavni grad Asiraca, ljutih neprijatelja Saveza – pravih stranaca i „udaljenih“ u svakom smislu te riječi. Ova neočekivana misija poučava najprije samog Jonu o Božjoj iznimno velikoj želji da pozove i one koji su daleko, da proglasi svoje oproštenje onim nevjernicima, te da ih na kraju spasi kroz pokoru i obraćenje. Isprva pobunjen i neodlučan prema Božjoj Riječi, Jona postaje znak osobitog Božjeg djela spasenja Ninivljana.

Sin Čovječji također postaje znak za svoj naraštaj, jedini vjerodostojan znak. Već u sinagogi u Nazaretu Isus podsjeća okupljene da su i proroci Ilija i Elizej bili poslani ozdravljati ne samo Izraelce, već i pogane. Sada on također pokazuje da njegov dolazak ne donosi spasenje samo Izraelu, već doista svima. Kroz utjelovljenje svog Sina Bog otvara Izraelovo izabranje svima. U znaku svog vlastitog čovještva Isus, u kojem Bog postaje jedno sa svakim čovjekom, poziva na istinsku preobrazbu mentaliteta, na novo srce koje će htjeti čuti i prihvatiti božansku logiku koja želi sve ljude spasiti. Isus govori svom naraštaju da je kraljica od Sabe, iako poganka, prepoznala u mudrosti kralja Salomona znakove ljubavi Gospodnje, i da su se Ninivljani, ti potpuni stranci i teški grješnici, suočeni s Joninim proročanstvom propasti odazvali pozivu na obraćenje.

A narod Božji, nasuprot njima, odupire se dolasku Gospodnjem, stoga će biti suđeni upravo od onih koji su daleko, koji su „ne-Narod“… Ovdje se prepoznaje sva tragedija Izraelovog neposluha, njegovog odbijanja da prepozna prisutnost Božju, milosno vrijeme spasa, vrijeme pohoda Gospodnjeg. Posebno izabranje Izraela i sva Božja obećanja ne podrazumijevaju ekskluzivnu superiornost niti privilegije. Naprotiv, božansko izabranje zapravo se sastoji u povijesnom uprisutnjenju spasenja i predstavlja sve one koji u svojoj vlastitoj čovječnosti dijele zajedničko podrijetlo i istu stvarateljsku sudbinu.

Jona, čije iskustvo boravka u ribljoj utrobi predstavlja istinsku prasliku Isusovog Vazma („prelaska“), otvara misiju spasenja svima onima koji se nalaze u Crkvi, u svojoj univerzalnosti i u svojoj sakramentalnosti. Zahvaljujući smrti i uskrsnuću Isusovom izabrani narod i pogani postali su jedan otkupljeni narod u krštenju ujedinjen s Kristovim Vazmom. Njihova prisutnost u svijetu jest vidljiv i djelotvoran znak spasenja koje se i danas događa u srcima ljudi. Bog doista nikoga ne odbacuje. Njegova Crkva, univerzalni sakrament spasenja, u trajnom stanju misionarstva poslana je svima, zove sve ljude u zajedništvo s Kristom. U patnjama i progonstvima ona oživljuje otkupiteljsku muku našeg Gospodina; u prihvaćanju ona proživljava iskustvo Uskrsa, a u kršteničkom rastu svoje djece vidi velikodušnu plodnost milosrđa i praštanja svog Gospodina, Učitelja i Zaručnika Isusa Krista.

Misliš da je Jona zaista boravio u ribljoj utrobi?

Ovako, ja ne vjerujem da je Biblija zbirka legendi, radije vjerujem da je Bog svemoguć i da je mogao napraviti kako je htio.

Ako netko baš ima poteškoća s velikom ribom, neka zamisli da su Jonu bacili u more, on se utopio, voda ga je izbacila na kopno, a Bog treći dan uskrisio. U tom je smisao poveznice s Isusom.
Još nešto, njegova žrtva je bila dragovoljna kao i Isusova; on sam je rekao mornarima "Bacite me u more; kriv sam jer bježim od Boga i more će se smiriti". I bijaše tako.

Razmatranje – utorak, 15. listopada (sv. Terezija Avilska)

Rim 1:16-25
Ps 19:2-5
Lk 11:37-41

U prvom čitanju pad i gubitak na koje je osuđeno čovječanstvo protiv Božje volje sv. Pavao interpretira kroz „kratku povijest grijeha“ koju predstavlja vjernicima Rima. Stvoreno od Boga za istinu i pravdu ljudsko biće se okrenulo nečistoći i nepravdi. Dok promatra svijet i čudesno Božje stvaranje, Pavao zaključuje da je čovječanstvo izgubljeno u svom mudrovanju i skončalo je u slijepoj ulici nečistoće, koja svodi tijelo na sve vrste užitka sve dok tijelo samo ne postane objekt idolatrije, obožavanja i služenja nižim stvorenjima umjesto Stvoritelju. Čini se kao da je taj pad bio dopušten od Gospodina samo zato da čovječanstvo nauči ne polagati povjerenje u sebe samo, već jedino u Onoga koji čini Dobro. Pavao navješćuje ovu povijest grijeha da pokaže da iako je čovjek zaslužio jedino Božju kaznu radi svoje ohole ludosti, Bog je radije izabrao ljubav i opravdanje, naše spasenje. Pravednici će od vjere živjeti: ljudsko stvorenje stoga neće proći sud pred Gospodinom, već će primiti nezasluženu ljubav koja će ga na neobičan način preobraziti, od grješnika postat će pravednik, od roba otkupljenik. Ova radosna vijest koju slušamo i primamo prava je snaga Božja koja je kadra otvoriti nam srce, prizvati nas k vjeri i priopćiti nam spasenje. Ta Riječ širi se na nezaustavljiv način. Ona se proteže do kraja svijeta, kao svjedočanstvo koje nebo daje zemlji i ona obuhvaća čitav svemir, doseže svaki prostor i sva vremena, kao što to navješćuje Psalam 19. Čitavo nebo, prepuno otkupljenja, pjeva slavu Gospodnju.

Evanđelje (Lukino) poziva nas da nadalje razmatramo koje su to zapreke širenju ove životvorne riječi našeg Učitelja: prekomjerna privrženost farizeja „tradicijama“, stav koji ih udaljava od razumijevanja i doživljavanja Isusove prisutnosti.

Isus prihvaća poziv farizeja na objed, ali domaćin ostaje zgranut Isusovim odbijanjem vršenja formalnog obreda pranja. U više navrata Isus dolazi u sukob s farizejima: zamjeraju mu što ga se dotiče grješnica koju napokon Isus hvali zbog njene ljubavi (Lk 7, 36-50), Isus farizeje proziva zbog formalističkog vršenja Zakona, a zanemarivanja milostinje, siromaha i ljubavi – koja je sinteza i „kompendij“ čitavog Zakona. Isus također upozorava na licemjerstvo farizeja koji sebe žele opravdati neplodnim i besmislenim obredima.

Tradicije i običaji kada se ne instrumentaliziraju mogu doista privesti naše slabo i ranjeno srce k dobru i ljubavi. Ali kada su oni samo „vanjski čini“ postaju prepreke i otpor za istinski odnos među ljudima, ali i prema Bogu. Nasuprot praznim tradicijama i neplodnim pravilima Isus želi razgovor pun ljubavi, novi život i nove odnose u zajednici, u kojoj će nam i Zakon i pravila pomagati živjeti u istini i pravdi. Od izvanjskog zauzimanja za puko očuvanje običaja, On prelazi na unutrašnji odnos, odnos samog srca sa svojim Stvoriteljem. Isus traži srce ujedinjeno s Njim koji se ne boji riskirati čak i svoj život da ostane s nama u ljubavi i da pozove sve ljude na veliku gozbu života i istinske radosti.

Razmatranje – srijeda, 16. listopada (sv. Margareta Marija Alacoque)

Rim 2:1-11
Ps 62:2-3,6-7,9
Lk 11:42-46

U prvom čitanju sv. Pavao nas opominje kako olako optužujemo pogane za nemoralnost i uzdajemo se u same sebe kao potpune vršitelje Zakona. Lažna sigurnost je uzdanje u tijelo i u članstvo u izabranom narodu. Takav je bio i sam Pavao prije obraćenja. Isus od nas ne traži samo ispovijedanje vjere ustima i izvanjsko obdržavanje pravila, već život u vjeri i istinsko obraćenje.

Pavao upozorava na grijeh tvrdoće srca prema kome mislimo da smo mi jedini koji zaslužujemo spasenje. Bog je jedini sudac sviju.
Današnje evanđelje, proročanska opomena farizejima i pismoznancima opomena je našoj kršćanskoj zajednici danas da ne upadnemo u tri napasti: legalizam, formalizam i ritualizam. Iza tih napasti krije se zamka oholosti kojom priječimo da se Božja spasonosna riječ proširi svijetom i obuhvati sve narode i sve ljude.

Isus najprije osuđuje zloupotrebu milostinje – obdržavanje minimalnih i marginalnih normi, a zapostavljanje pravde i ljubavi Božje.
Druga opomena slijedi radi traženja časti i pohlepe za društvenom moći.
Treći grijeh pismoznanaca je natovarivanje teških bremena ljudima, dok oni sami kao učitelji imaju neusklađene riječi i ponašanje.

Isusova rasprava s njima tiče se pojmova čistoće i nečistoće, izvanjskog i unutarnjeg, tiče se pravila koja su nametnuta drugima, a sami zakonodavci ih ne obdržavaju.
Istinski učenik Bogu pripada sav – te ne ovisi samo o vanjskim činima – Bogu treba predati dušu i tijelo, srce i osjećaje, odnose i norme, jer je krajnji naš cilj upravo cjelokupno spasenje.

Razmatranje - utorak, 22. listopada

Rim 5:12,15b,17-19,20b-21
Ps 40:7-10,17
Lk 12:35-38

Odlomak uzet iz spisa svetog Pavla koje nudi današnja liturgija nalazi se u samom središtu njegove Poslanice Rimljanima. Iza Apostolovog tumačenja kako je ljudska osoba potrebna otkupljenja, stoji uvjerenje i činjenica kako grijeh i krivnja nagrizaju naš odnos s Bogom. Nakon što je objasnio, uz pomoć iskustva i Pisma, kako ljudsko otkupljenje dolazi od Boga putem vjere, a ne preko obrezanja, Pavao se prihvatio našeg kršćanskog iskustva.

Kada netko uništava prijateljstvo, povrijedivši prijatelja, nastaje nered u njegovom srcu koji se može prevladati samo prijateljevim oproštenjem, ponovnim prihvaćanjem i pomirenjem. Otkupljenje, kaže Pavao, razlog je i uvjet našeg života u miru s Bogom. Ponekad je za pomirenje između dva prijatelja potreban posrednik, netko tko će reći jednom prijatelju da je drugi voljan pomiriti se i da ga čeka otvorena srca. I kada se pomirenje dogodi, veza može biti i čvršća nego prije, a radost puno veća. I sada, sveti Pavao nastavlja, znajući da je Isus Krist kao posrednik morao proći mnogo poniženja i trpljenja ne bi li me uvjerio da povjerujem u dobrotu našeg Gospodina, čiju ljubav sam ja povrijedio, moje srce počinje biti duboko zahvalno i spremno s veseljem surađivati s Njim na polju pomirenja, spremno čak sudjelovati u Njegovim patnjama da donesem poruku svima.

(nastavak)

Povijesni događaj Isusove smrti ima teološko značenje trpljenja za nas: On je umro za nas, umjesto nas i umjesto svih koji su se okrenuli od Boga. Drugim riječima, On je primio poslanje posrednika, našeg velikog prijatelja, koji je preuzeo na sebe težinu svega zla koje smo mi skrivili kad smo bili usamljeni i izgubljeni. Ova neusporediva objava božanske ljubavi sjat će vječno u ljudskoj povijesti osvjetljavajući put svim ljudima.

Sveti Pavao ide dalje kročeći svijetom, bez počinka i s velikom radošću, samoga sebe dajući za širenje ove velike vijesti. Isus nije sebe za nas žrtvovao jer smo bili Grci ili Židovi, robovi ili slobodni, obrazovani ili neuki, siromašni ili bogati, muškarci ili žene, već jednostavno zato što smo grješnici u velikoj potrebi oproštenja. A taj dar je ponuđen bez ikakvog našeg duga. Ono što najviše opisuje Boga kao našeg Oca nije njegova želja da nas kazni, već da neizmjerno udijeli svoju milost.

Kad je Bog učinio tako veliko otajstveno djelo ljubavi prema nama, apsolutno besplatno i sveopće, nemoguće je, tvrdi Apostol, da Bog ne dovrši djelo našeg spasenja. Punina spasenja tiče se budućih dobara, eshatoloških dobara: slave i vječnog života. Na ovom zemaljskom putu, mir i unutarnja utjeha koju primamo već sad i koja ispunjava naša srca, upućuje na buduće ispunjenje, budući da ima neizmjerno mnogo darova koje ćemo tek primiti.

Opisujući trostruku prirodu ovog "oslobođenja" - oslobođenja od grijeha, od Zakona i od smrti - sv. Pavao opisuje ljudsku situaciju prije i nakon Krista, prikazujući sve posljedice neposlušnosti Adama - prototipa onoga koji ima doći - i sve posljedice Kristove poslušnosti, poslušnosti novoga Adama. Na teološki način Pavao pokazuje kako je uzrok našeg tragičnog stanja ropstva upravo grijeh. Grijeh je pravi uzrok sveopće bijede čovječanstva (boli, nesloge, nasilja, prijevara i same smrti.) Adamova neposlušnost uvela je u svijet jednu zastrašujuću silu.

Pavlova antiteza i usporedba Adama i Krista potcrtava nemjerljivu superiornost dobrobiti koju je donio Krist, suprotstavljajući se šteti koju je nanio Adam. Smrt je ušla u svijet posredstvom jednoga, koliko će više života i milosti donijeti kraljevstvo Isusa Krista.

Središnja tema evanđelja je drugi dolazak Kristov u slavi, kada će doći suditi žive i mrtve, kao što to ispovijedamo u Vjerovanju. Vrijeme koje dijeli nas vjernike od tog očekivanog trenutka jest vrijeme budnog iščekivanja. Najvažnija misao ovog ulomka iz evanđelja jest odsutnost gospodara koji, nakon što je zadužio slugu da čuva i dobro koristi sve što mu je povjereno, uzmiče, ali bez napuštanja svojeg posjeda ikome drugome. Kada ovako Gospodin postupa, Isus, čini se, opisuje zapravo misterij čovjekove slobode - mi možemo izabrati kako ćemo iskoristiti dar života bez psihičkog pritiska, bez osjećaja nečije manipulativne (utjecajne) prisutnosti.

U Svetim pismima zahtjev da "opašemo svoje bokove" prvi puta se spominje u Knjizi izlaska, u kontekstu prve pripreme pashalne večere, iščekujući dolazak anđela smrti koji će izbaviti Izraelce iz ropstva. Nakon toga, taj je izraz postao uobičajen poziv na služenje, kao što je i Isus na posljednjoj večeri "opasao svoje bokove" i započeo učenicima prati noge. Ta gesta, služba u ime Gospodnje, zapravo je podignuta u razinu sakramenta ljubavi, unutar Euharistije koja dopušta sudionicima su-život u Kristu. "Pranje nogu jedni drugima" gesta je koju Učitelj povjerava učenicima svih naroda, životni stil na koji smo svi pozvani. Nakon Isusovog uzašašća učenicima je rečeno od anđela da ne gledaju više u nebo, već su ohrabreni da pođu u misiju ispuniti sve što im je Isus pokazao i rekao, s velikim obećanjem da će se Gospodar vratiti na isti način na koji je i uzašao. Stoga i mi čekajmo dolazak Gospodnji opasanih bokova, što znači služeći svojim bližnjima, osobito svojim bližnjima u vjeri, navještajući i pomažući im otkriti i sačuvati spasenje darovano nam u Euharistiji.

Metafora o upaljenim svjetiljkama označava iščekivanje kao vrijeme pozornosti i budnosti. Ova uočljiva odsutnost gospodara može nas dovesti u napast da ga zamijenimo, pretvarajući se da smo mi pravi gospodari života i smrti - svog vlastitog i tuđih života - i da smetnemo na stranu sve one darove i upute koje su nam povjerene. Iz Božje perspektive iščekivanje podrazumijeva znak zakona ljubavi. Za nas koji živimo ovo dugo razdoblje čekanja povećava našu čežnju da susretnemo Boga licem u lice. Trebali bismo ojačati iznutra držeći njegovo obećanje bez ikakvog roka. Važno je biti svjestan da su sva razdoblja našeg života u kojima živimo, tražimo i činimo Božju volju, zapravo naš kairos, sretni trenuci i vrijeme milosti u kojemu postajemo spremni na ponovni dolazak "kući".

Razmatranje – četvrtak, 24. listopada

Rim 6:19-23
Ps 1:1-4,6
Lk 12:49-53

Biblijski tekstovi današnje liturgije nude zajedničku temu: to je sloboda koju Bog daje svakoj osobi, način na koji ju koristimo i odgovornosti koje iz nje proizlaze. Ulomak iz Poslanice Rimljanima jasno ocrtava i odjeljuje život u službi grijeha i život u službi Gospodina. Ona također ukazuje na svršetak svakog od tih dvaju puteva. Konačan plod grijeha je smrt, a ona predstavlja odvojenost bez ikakve mogućnosti povratka. Takva odvojenost je zapravo samo-izabrana sudbina onih koji tvrdokorno ustraju u isključivanju Boga iz svojih života. Scenarij koji Pavao prikazuje savršeno se podudara s Evanđeljem. S druge strane te mračne mogućnosti odbijanja Evanđelja i posljedičnoga prokletstva, nalazi se širok horizont vječnog života utemeljen na Isusu Kristu. Pavao uvijek ponovno naglašava da je naše zajedništvo s Bogom u osobi Isusa Krista nezasluženi dar. Nitko ne može tvrditi da mu sam Bog nešto duguje, Apostol kao veteran života u posvemašnjoj poslušnosti svim zakonskim odredbama na to uvijek nanovo ukazuje. Spasenje jest milost, i čovječanstvo je pozvano da tu milost čitavim srcem primi i uvijeke čuva.

Iako kratko, čitanje ulomka iz Evanđelja po Luki toliko je bremenito porukom da nikoga ostavlja ravnodušnim. Ponajprije, ono otkriva jednu neizbježnost prema kojoj se svatko od nas mora postaviti. Objava Božja u Isusu Kristu zapalila je plamen u cijelom čovječanstvu i u svakoj pojedinoj osobi. Prema Bibliji, vatra simbolizira riječ Božju upućenu preko proroka (vidi Jer 5:14, 23:29, Sir 48). U knjizi proroka Jeremije čitamo: „Nije li riječ moja poput vatre« – riječ je Jahvina – »i nije li slična malju što razbija pećinu?“ U evanđeoskom odlomku fokus je na suprotstavljenim odgovorima različitih osoba i poruka koju je Isus donio izaziva podjelu – ne samo među strancima, već i među članovima iste obitelji. Ovdje se možemo prisjetiti proročanstva starca Šimuna kako će „to dijete postati kamen spoticanja“. S druge strane, slika vatre je u Bibliji također i znak posebne zaštite: „Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće (Izaija 43, 2). Ivan Krstitelj krstio je vodom, ali Isus će krstiti vatrom (Lk 3,16). Na dan Pedesetnice Duh Sveti sišao je na apostole u obliku plamenih jezika (Dj, 2,2-4). Vatra se također koristi kao slika konačnoga Božjeg suda. Sve će biti prokušano kroz vatru da se odijeli žito od korova. Na tom je tragu i sljedeći ulomak iz Pavlove poslanice Korinćanima:

Po milosti Božjoj koja mi je dana ja kao mudri graditelj postavih temelj, a drugi naziđuje; ali svaki neka pazi kako naziđuje. Jer nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist. Naziđuje li tko na ovom temelju zlatom, srebrom, dragim kamenjem, drvom, sijenom, slamom – svačije će djelo izići na svjetlo. Onaj će Dan pokazati jer će se u ognju očitovati. I kakvo je čije djelo, oganj će iskušati. Ostane li djelo, primit će plaću onaj tko ga je nazidao. Izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj.

Vatra koju je Isus donio na zemlju jasno je povezana s krštenjem. Sakrament krštenja uključuje i darove Duha. U dvije prispodobe Isus opisuje pashalni misterij i plodove koje će ono imati za nas. Ivan Krstitelj je proglasio da je „jači“ Onaj koji dolazi poslije njega, i da mu sam nije dostojan vezati obuću na nogama. Ako Ivan krsti vodom da pripremi put Gospodnji, da pozove ljude na pokoru i obraćenje, Sin Svevišnjega dolazi krstiti Duhom Svetim i vatrom, tako da može „svako stvorenje vidjeti spasenje Božje i Njegovu slavu“. Ispunjenje obećanja opisano je u Djelima apostolskim – to je događaj izlijevanja Duha Svetoga, uskrsnog dara, koji je sišao na prvu Crkvu u obliku ognjenih jezika, i učvrstio ju u proročkoj snazi za početak evangelizacijskog poslanja.

Evanđelist Luka zasigurno je svjedočio mnogim obiteljskim konfliktima za vrijeme svojih misionarskih putovanja, a mnogi od tih sukoba odvijali su se u sinagogama i bili povezani s prihvaćanjem ili odbijanjem Riječi Božje. (nastavlja se)

Mir se vrlo često spominje u Isusovim uputama i riječima, čak i u suočavanju s nasiljem i verbalnim suprotstavljanjima. On je „naš mir“ (iz Poslanice Efežanima), On je „kralj mira“… (nastavlja se)

Evanđelist Luka zasigurno je svjedočio mnogim obiteljskim konfliktima za vrijeme svojih misionarskih putovanja, a mnogi od tih sukoba odvijali su se u sinagogama i bili povezani s prihvaćanjem ili odbijanjem Riječi Božje. U sinagogama su, dakle, u obredima sudjelovali gotovo svi članovi neke obitelji. To nam vraća u misli jedno drugo Isusovo učenje, a to je da ljubav koju Bog zahtijeva od nas daleko nadilazi sve obiteljske i rodbinske veze. Razlog je vrlo jednostavan: On je izvor ljubavi. On nas uči kako da doista istinski ljubimo, kako da život svoj dajemo za one koje volimo. Ljubav motivirana samo obiteljskim vezama je vrlo krhka. S druge strane, tko god postane pravi Isusov učenik, uči ne samo kako da ispravno i istinski voli vlastitu obitelj, već napušta svu pohlepu i licemjernost, svaku sebičnost i isključivost, te otvara svoje srce sveopćem bratstvu, dočekujući u svom srcu sve ostale ljude, i one različitih religija, narodnosti, kulture, boje kože i socijalnog statusa – sve one ljude koji mu prije bijahu stranci. Takav stav, doista, može uzrokovati netrpeljivosti i neslaganja u dijelovima obitelji, osobito onih koji ne razumiju novost i promjenu u nečijem životu zbog Isusa Krista. Kao što je Luka evanđelist zapisao: „Zakon i Proroci do Ivana su, a otada se navješćuje kraljevstvo Božje i svatko se u nj silom probija.“

Mir se vrlo često spominje u Isusovim uputama i riječima, čak i u suočavanju s nasiljem i verbalnim suprotstavljanjima. On je „naš mir“ (iz Poslanice Efežanima), On je „kralj mira“. Do nas je, koji smo pozvani od Isusa, da otkrijemo gdje leže naše navezanosti i čemu posvećujemo svoje vrijeme. „Vatra“ koju Isus donosi grije srca, osobito onih koji ne znaju doista kamo idu. Neka nam se On pridruži na putu, kao što se na skrovit način pridružio i dvojici učenika na putu za Emaus. Na kraju dana koji je za njih bio težak i umarajući prije susreta s Isusom, oni govore: „Nije li srce gorjelo u nama kad nam je govorio i tumačio Pisma?“ I to je bio nov početak, obnova poziva, za razliku od nemira i obeshrabrenosti apostola, koje unatoč tome (njihovoj strašljivosti i kolebljivosti) Gospodin nikad nije opozvao. „Jer darovi su i pozivi Božji neopozivi.“ (Rim 11,29)

Stranica Papinskih misijskih djela i njihove tekuće aktivnosti:

http://www.misije.hr/misijske-akcije