Katolički odgovori

Jučer čitah nešto od Blaževića,gdje spominje mlake kršćane,koji nisu imali iskustvo živoga Boga.Nisam ni ja imala to iskustvo.Ako je netko imao,voljela bih da ga opiše.Ili tkogod da mi objasni,što je to uopće???Mislim,imam neke ideje o tome,ali željela bih utvrditi.

Ne znam je li preuzetno govoriti o "iskustvu Boga živoga" ili bismo trebali biti ponizniji s pravom, ne znam ni je li to protestantski izraz ili nije, al mislim da je najbliže tome što znam "molitva sabranosti" koju podrobno opisuju u knjigama kršćanski kontemplativci poput sv. Terezije Avilske, i o tome mogu i nešto osobnije reći... Ako tražiš nekog iz karizmatskog pokreta, nisam ta... Ne poznajem ni Blaževića, pa niti što je pjesnik time htio reći.

Mislim da je to(gledala sam sada nešto od don Damira Stojić)osjećaj Božjeg prisutstva,kaže da te to skroz promijeni,neka milina,prosvjetljenje...ja poput Tome,tražim potvrde,mislim da nemam jaku vjeru ...Trudim se,ali sve nekako mlako...Sumnjam
ponekad u sve.Eto.A pred ateistima sam zagriženi vjernik.

Adrijana, ja ne znam je li to molitva sabranosti (nisam čitala o tome u svetaca koje vi navodite), ali ja imam neko svoje gledište.
Naime, pok. T. Ivančić je uvijek pričao tu agnedotu (ja ću je sada dosta šturo i neugledno ispričati, ali možda shvatite) - naime, pok. profesor je isto tako htio osjećaj živog Boga i uvijek ga je intrigiralo, bolo kako svi pričaju o tom osjećaju živog Boga te je jednom odlučio doći pred svetohranište rekavši mu tog predvečerja - "Došao sam ti i ne mičem se dok ne osjetim to". I tako je profesor tu cijelu večer, cijelu noć proklečao u molitvi pred svetohraništem da bi Ga osjetio, doživio iskustvo živoga Boga oko 5 sati ujutro.

Ja mogu ispričati svoje iskustvo od prije 3-4 godine kada sam nokautirana od života već pomalo odmaknuta od Boga na putu za posao prolazila pored jedne građevine (koja mi je više nalikovala na obiteljsku kuću) i svako jutro mi je bilo čudno što ljudi izlaze otuda dok jednog dana nisam ušla i ustvari shvatila da je to crkva sv. Josipa. Jednostavno sam ušla, stala pred kip i pričala mu (u početku male vjere, ali znam da sam u jednom trenu baš onako zavapila predavši se u potpunosti kazavši "ja stvarno ne mogu više") i taj osjećaj Božje prisutnosti ja riječima ne mogu opisati.

Kad ga se doživi, jednostavno znate da je to On.

To tvoje iskustvo.Dojmljivo!Baš o tome pričam.Nisam znala da je i Ivančić imao slične probleme kao i ja.
Nešto ću ispričati,s rizikom da ispadnem patetična.Do četvrte godine živjela sam s ocem i majkom,koji su se često tukli navečer,pijani.
To je mene toliko frustriralo,da sam bježala u dvorište.Nikad neću zaboraviti,noć,sve bijelo od snijega,a ja plačem i gledam u nebo,moleći se da se nešto dogodi,da mi se netko obrati,da me Bog spasi.Ali uvijek muk.
I to je uvijek ostalo u meni.Taj muk.Nekad mi se učini,da vidim nešto.Ali kratko traju ti trenutci.

Nije patetično, hvala ti od srca što si ovo iskustvo podijelila s nama... Čitala sam i ja i čula od svećenika da čak i ako izostane opipljivo iskustvo Božje utjehe - da to nije znak manjka vjere ili da nas Bog ne čuje... Čak i kod svete Terezije (Avilske) sam čitala da neke jako dobre osobe to uopće ne dožive, ali je zato kod njih dovoljno da mole i usredotoče se na smisao riječi koje izgovaraju, te da to prihvate svim srcem. Jer Bog nas ne želi kažnjavati, Bog nas itekako ljubi više nego otac i majka mogu ljubiti.

Jednom sam i ja doživjela ono što Dea govori (i to sasvim slučajno, ne nikako mojom zaslugom) - jednom je to iskustvo bilo jako snažno, a više puta u drugim prilikama je bilo manje, ali redovito se to događalo pri završetku svete mise... Danas više to ne osjećam, ali me to sjećanje na Božju utjehu jako drži, čak i kada me mnoštvo toga želi odvući od molitve, od razmatranja i duhovnih osoba - a to itekako osjećam kao svakodnevnu napast.

Bilo je to kad sam imala 15 ili 16 godina. Starija sestra me pozvala da ju pričekam u gotovo praznoj (nepoznatoj) crkvi, dok je ona imala nešto obaviti u župnom uredu. Kako je crkva bila gotovo prazna, ja sam polako utonula u svoje misli, i nakon što sam pretresla sve događaje i slike toga dana počela sam se zaustavljati na ljepoti Marijinog lika ispred sebe. Ubrzo sam počela doživljavati da mi je Majka posebno blizu, da me čuje i počela sam moliti u sebi molitve koje sam napamet znala, ali tada su te molitve počele poprimati sasvim drugačiji smisao. Ja to ne znam sada opisati, ali počela sam razmišljati o tome kako je Bog nešto sasvim drugačije, ljepše i bolje od bilo čega na ovome svijetu, kako On ima plan za mene i odgovor na sve što ne razumijem (bila sam u nekoj spontanoj molitvi klanjanja). I tada sasvim neočekivano i neplanirano javilo mi se u mislima: "Kako je lijepo ovdje biti... Kad bih mogla tu ostati zauvijek..." Iznutra se javio jedan veliki mir, za koji prije nisam znala da postoji i počeo me puniti neki ugodan osjećaj miline, nježnosti, ljubavi... Taj osjećaj nije trajao samo do kraja molitve nego puna tri dana... Osjećaj "kao da sam u sedmom nebu" i još ljepši, ali taj osjećaj nikako nije bio sličan nekoj zaljubljenosti jer sam točno doživljavala da dolazi s duhovne strane, a ne tjelesne. Tijelo je bilo potpuno mirno, neuzbuđeno, neobično odmorno, a duša iznutra u velikoj ljubavi. Ne znam drugačije to opisati.

Jedino znam da to nije bilo mojom zaslugom, niti nekim povodom, niti nekom mojom željom, nego sad shvaćam da je to bio čisti dar. Poslije sam razmišljala da mi je Bog želio udijeliti taj dar da me učvrsti u vjeri, jer sam i prije toga i nakon toga doživljavala također neke obiteljske i prijateljske drame i traume, a iz svega sam se nekako izvukla. Nažalost, sad mi se čini da sam se dosad premalo odužila, da moje obraćenje u ponašanju nije bilo uvijek na "visini poziva", i da Bog zapravo ne želi toliko naše osjećaje koliko djelotvornost u ljubavi prema drugima. Isto kao i ti, ljubav u obitelji nisam baš doživljavala i zbog toga sam uvijek u srcu osjećala "ranu", a sad mogu i ja reći da Bog itekako može te rane previti, ispuniti, izliječiti...

I znate što se meni još često zna(lo) dogoditi?

Zadnje dvije i pol godine intezivno sam molila za jednu meni tada dragu, dragu ranjenu osobu. Bas, bas onako iz srca. I nema mise na kojemu je ne bih prikazala, na kojem mu ne bi vapila i tada bi mi se dogadalo da bih jednostavno više nijema od tuge, zabrinutosti, umorna od života stala pred oltarom i buljila ispred sebe. Samo bih Mu govorila - molim te zacijeli njegove rane. I u 50% slučajeva bi mi se dogadalo da bih mi suze samo išle niz lice. Nije to bilo ni ridanje, nije to bilo ni jecanje, samo bi osjetila kako Ga osjetim, i kako su mi leće zamagljene, a obrazi mokri od suza. Ona kledla koja bi mi cijelo vrijeme bila u grlu bi bila tu, ali kako bi se približavao kraj mise, kao da bih dobivala snagu za nove dane, nove borbe, novu ustrajanost.
I kada pišem sada izgleda mi glupo, ali tako je bilo.

Meni se čini da si ti dobila milosti (snage) koje si za druge molila...

Adrijana,eto,baš sam na to mislila.
A,ovo,za suze,dok se moli...Dogodi se i meni ponekad,pa i u crkvi...ali mislim da je to više odraz mog psihičkog stanja,lako me ganuti...

Čitala sam dosta o toj temi i čini mi se da je to uglavnom to što i vi opisujete.

Ja sam imala slična iskustva: razna "viđenja" npr vidim na tren za vrijeme molitve Žalosnih otajstava jednom donji dio Isusove ruke niz koji se cijedi krv, drugi put kao da hodam za Njim a njegova je kosa zamršena i vlažna od mučeničkog znoja. Treći put sam imala (to je u stvari prvo po redu što mi se dogodilo) "čuvenje" u snu gdje čujem Mariju kako mi dolazi s riječima: "Evo sad će ti moj Sin sve objasniti" a bilo je to baš u vrijeme mog "obraćenja" tj prelaska na dublje vjerovanje nego do tad. I onda mi On kaže nešto vrlo kratko i sve mi bude jasno a kad se probudim, zaboravim što mi je rekao ( slično iskustvo sam kasnije pročitala da je imao i sv. Ignacije).
U crkvi gotovo redovito za mise bar jednom proplačem.
Kod molitve često osjetim taj zanos koji se ne da usporediti po ljepoti i snazi ni s čim osim kad bi zaljubljenost ali, kako i vi kažete, nekako samo duhovnu, bestjelesnu, pomnožio sa milijun i sve to osjetio u jednom hipu. Slično sam osjetila i kod prethodno opisanih doživljaja.

Ali mene tu jedna stvar zbunjuje a to je što se kaže, a to sam čitala više puta, da taj "susret sa živim Bogom" čovjeka mijenja iz temelja i on postaje sav okrenut Bogu, a kod mene je to mijenjanje bilo samo vrlo razblaženo tako da promjena jest neka ali ne temeljita...
Nego, ima u knjizi "Ne dam te od sebe", autora MK opis baš takvog pravog doživljaja kakav bi trebao biti susret sa živim Bogom, mislim bar ja to tako shvaćam:
https://www.youtube.com/watch?v=6D7Oe6MJ-XM
Da li je netko čitao da malo opiše krajnji dojam i poruku knjige jer razmišljam o tome da ju kupim?

Ja sam čitao tu knjigu. Napisana je možda književni siromašno jer ipak je on građevinski inženjer ali uspio je ostaviti dojam o susretu sa živim Bogom što je bio primarni cilj. No ne valja se zanositi previše raznim viđenjima bez iskusnog duhovnog vodstva.

Evo sam pogledala do pola,sutra ću do kraja.Baš zanimljivo(kao i ovi tvoji doživljaji).Ima još nešto na you tube od njega,pogledat ću i to.Vidjeti za knjigu(obično sugeriram da naruče u knjižnici-tako sam pročitala"zabranjeno kukanje").E,pa to je to.Zašto trebao ići u Šurkovac(meni je fra Pavić nekako too much)?Samo Bog zna.Kao i kako prebaciti link,kao što si ti napravila,a ja neznam.

Može biti i psiha, zašto ne. Najbolje možeš to utvrditi ako tijekom mise uzmeš neku općenitu nakanu (a manje misliš na određenu osobu). Uzmeš, npr., moliti za obraćenje grješnika i širenje vjere u našem narodu, ili za potrebe Crkve, ili za nekoga u svećeničkom ili redovničkom zvanju... Vjerojatno neće biti suza, a tvoj zagovor će sigurno nekome dobro doći.

Draga mariette m,
nisam čitala tu knjigu, ali sam pažljivo pročitala tvoj post i hvala Gospodinu na tvojim iskustvima.
U vezi obraćenja, i ja se osjećam potpuno isto: mislim da još puno toga mogu napraviti (pa obraćenje nam je zadatak zapravo za čitav život...), osjećam da su napasti stalne, a opet kažu da treba prihvatiti svoj život takav kakav je i čvrsto vjerovati da nas Bog prati i ljubi, te da osim ljubavi ne trebamo raditi "ništa", nego pratiti Njegove poticaje i volju. Da ne bi s vremenom upali u krive i nepotrebne brige, pa tako posijano sjeme ugušili trnjem.

Terezija Avilska je savjetovala kao i ti, često zamišljati Božju prisutnost, i u mašti stvarati predodžbe (koje tebi i same dolaze na oči), da nam i one pomognu u molitvi - ali paziti i na umjerenost radi psihičkog zdravlja i ljubavi prema bližnjima...

Ovo o zaljubljenosti: nedavno sam čitala kod sv. Ivana od Križa - on govori o početničkim greškama - jedna od njih je tzv. "duhovna bludnost" (ne znam zašto je tako nazvaše), ali to je kad se nakon molitve i početnog osjećaja dubokog smirenja, tijelo sasvim razbudi i krv prokola sve do obuzetosti sličnoj nečistim uzbuđenjima. Ivan od Križa piše da to može biti od naravi (kao i u new age tehnikama smirenja), može biti od tijela (melankolija) ili pak napast od đavla (kušnja)... Zato sam baš i naglasila da je onaj osjećaj bio u suprotnosti s tim, i još uvijek nisam 100 % sigurna da bih to nazvala "iskustvom Boga živoga", već radije utjehom i darom...

U samom izrazu "iskustvo" fali mi ta spoznajna dimenzija koja je kod mene bila ključna. Zato volim čitati Sveto Pismo.
Druga po redu literatura su mi djela pape Benedikta XVI., a onda ostalih crkvenih naučitelja...

Papa Benedikt u jednoj knjizi opisuje nevjerojatnu stvar (oprostite ako sam to na forumu već spominjala, a evo opet):
U evanđelju, na Posljednoj večeri kad Toma upita Isusa:
"Kako to da ćeš se objaviti nama, a ne svijetu?" Isus odgovara:
"Tko mene ljubi, čuvat će moju riječ.
Otac i ja doći ćemo k njemu i kod njega ćemo se nastaniti."
Bivši papa tvrdi da Isus ovdje ne preskače Tomino pitanje, već na njega izravno odgovara.
Dolazak Boga u nečije srce doživljaj je Božje objave, Bog dolazi kad se čuva Riječ (= čita Sveto Pismo), a sve to pretpostavlja Ljubav (= težnja vršiti Božje zapovijedi).
Svijet to ne može znati, a "onaj tko ljubi" živo osjeća tu Božju prisutnost u sebi.

I meni također ponekad tijekom molitve, bilo u crkvi, bilo nasamo, dolaze suze na oči... Tada padnem u takvo tmurno raspoloženje i imam dojam da se sve zlo sručilo na mene i da izranjaju one rane koje svakodnevnim poslovima uporno pokušavam prikriti i s Bogom razriješiti... Kao da je sasvim mala sitnica dovoljna da iz potpune radosti prijeđem u neopisiv jad. Kao naprimjer jučer.
Slušala sam u 22 sata krunicu na hkr-u i suze nisu prestajale sve do završetka molitve...
To mi se znalo događati kao i Dei nekad i pod misom.
Pokušavala sam već i psihološku pomoć zatražiti, čitala sam knjige Ivančića, Mije Nikića, nedavno sam otkrila psihologinju Maju Jakšić iz Dubrovnika, također izvrsno piše... Čini mi se da u tome zaista trebamo jedni druge i da je Bog tako zamislio da u vjeri ne možeš biti skroz individualac... Jer mi inače ništa ne bi bilo jasno.

Ne znam razumijete li španjolski (ja ga već par godina učim) i nađem ponekad ovakve dobre memove:

To bi značilo: Kada ti život zada udarce i sruši te, podigni se i vrati se Bogu...
Kada te život smjesti na visok položaj, klekni i vrati se Bogu...