Katolički odgovori

Ljudi žele živjeti u izvanbračnim vezama, vršiti pobačaje, kad poslije toga ne mogu imati djece normalno im je ići na umjetnu oplodnju...Oni koji su u braku razvode se bez osobita razloga. Načinom života ne svjedoče svoju vjeru, svjesni su da takvi i sami nisu vjerodostojni. Logičan nastavak priče je otpadanje od Ispovijedi i sakramentalnog života.
Ljudi smataju da Crkva treba njima praviti ustupke, oni sami nisu spremni za Krista i Crkvu podnijeti niti najmanji ustupak.

Biti Kristov je zahtjevno i ne lako. Ljude danas (tako sam ja uočila) ne zanima ništa što nije sad i ovdje ili zahtijeva napor. Lakše je bit neretan i kukat za sve i sva i tako sakrivat manjak smisla u vlastitom životu. ali, pravo je svake osobe da tako postupa. Danas nema društvenih prednosti biti katolik kao što je to stoljećima bilo i na površinu izlazi istina - otpada sve što nije osobno odlučeno i prihvaćeno. Dobro je rekao Rahner da će kršćanin biti mistik (dakle osobno poznavati Boga) ili ga neće biti.

Ne zalim sto otpadaju, sramota je sto se toliko ljudi izrazava kao katolici, a ne zive tako.

Mnogi se smatraju katolicima jer poistovjećuju naciju s vjerom i/ili tradiciju s vjerom (preci su bili katolici) a vjeru ne žele živjeti.
Opet, osobno poznajem lijepi broj obraćenika iz ateističkih obitelji do čijeg je srca Gospodin našao put.

Poznavala sam osobu koja je vjerovala, koja poznaje brojne crkvene zakone, katekizam, koncile, spise - nema što ne i koja mi je na početku mog obraćenja bila svjetiljka koja me vodila, koja je bila ta koja me gurala naprijed, radi koje sam ja sama htjela rasti u vjeri pa bih nebrojeno puta znala kleknuti i moliti Ga - "Bože, učini i mene takvom da me se ne srami."

No, uslijed nekakvih životnih okolnosti, ta se osoba promijenila i ja je danas ne prepoznajem. Sve ono čemu sam se divila, što sam cijenila, poštovala - kao da više ne postoji pa i neki stavovi, vrijednosti, razmišljanja - kao da su nestali. Katolik koji me vodio k Bogu je postao toliko ranjen i zao.

Molila sam mjesecima da mu Bog učini srce od mesa, molila sam za obraćenje, molim na misi još uvijek ponekad da za uzor uzme svetog Josipa, ali kao da ide.
Zadnje prije ljeta - 20 misa u misni vijenac na nakanu obraćenja, ali imam osjećaj da je nakon tih misa bilo još gore.
Da ne znam kako se u Sv. Pismu negdje kod Pavla spominje da je Božja volja da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja Istine, nekada mislim da bih i sama odustala od nade da će se taj netko opet obratiti iako - pitanje tko se spašava, a tko ne je pitanje na koje nitko od nas ne može imati odgovor jer nitko od nas ne zna sto se u čijem srcu događa.

Ali, ovo razdoblje me naučilo i da ćemo doživjeti da nas izrugaju i prezru, a svetinje da nam pogaze i dušu rastrgaju.
Ljudi ne znaju što čine, i moja greška je bila kada bih u svome razočaranju osudila jer takve osobe postupaju nagonski, po prisili zloduha koje smo, slavljenjem Boga, u njima razjarili. Pred imenom su se Božjim ta zla očitovala, ali mi ih jednostavno ne možemo izagnati ničim ljudskim; ni riječju, ni svjedočanstvom, ni ljubavlju, ni prijetnjom, ni lukavošću. Jedino Bog te duše može osloboditi.

Zato smo, dužni moliti za obraćenje i povratak k Bogu, ponajprije onih koje susrećemo.
A kako? Ne frustrira li nekada činjenica da nema pomaka. Mene drži da ipak možda surađujemo molitvom za obraćenje, pokorom za njihove grijehe, svjedočenjem Božje istine i blagoslivljanjem u Božje ime, ali i vjerom, jer se Bog vjeri daje i jer vjeri ništa ne uskraćuje.

Ja još uvijek na misi molim za obraćenje te osobe i ne bi mogla prihvatiti mogućnost da nečije obraćenje nije u skladu s Božjom voljom jer moj Bog želi da se svatko obrati i spasi a pogotovo onaj za kog netko moli, kumi, place, vapi, plaća mise... Jednostavno čvrsto vjerujem u obraćenje te osobe, a sad da li ću kao sv. Monika čekat 30 godina samo Bog zna... jedino se mogu i dalje uzdati u pomoć sv. Josipa.

Pa mozda ljudi nisu otpali od vjere, nego samo idu nekim drugim putem? Ako je Bog stvoritelj svega, onda je Bog stvoritelj i svih religija. A valjda ih je stvorio kao ispoljenje razlicitih prostora, vremena (epoha) i kultura. Mozda netko samo ima drugaciji senzibilitet pa mu neki drugi put k Bogu vise odgovara?

A osim toga, mozda Bog k sebi nekoga vodi posve neduhovnim putevima. Jednostavno kroz zivotna iskustva i izazove. Treba imati pouzdanja da ce sve biti u redu i da Bog zna sto cini.

nema drugog puta

2. Petrova 2,20
Doista, pošto su po spoznaji Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista odbjegli od prljavština svijeta, ako se opet u njih upleću i daju se svladati, ovo im je potonje gore od onoga prvoga.
2. Petrova 2,21
Bilo bi im doista bolje da nisu spoznali puta pravednosti, negoli, pošto ga spoznaše, okrenuti leđa svetoj zapovijedi koja im je predana.
2. Petrova 2,22
Dogodilo im se što veli istinita izreka: "Pas se vraća svojoj bljuvotini i okupana svinja valjanju u blatu.

Ja mislim cak da otpadaju od vjere zbog zapada,svih trendova i ostalog,dosadno je i "staromodno" vjerovati u nesto sto se nemoze dokazati i sta ti "govori" "zapovjeda" kako cu zivjeti,odnsno ja Bozije zapovjedi gledam na to da bude dobro u zivotu a ne neke zapovijedi npr da si i ateista odnosno i da si nereligiozan i sta vec Bozija zapovijed " Ne ubij!" je dobra i moralna odnosno je zapovijed svima da nemozes nekome oduzeti zivot jer ti nisi vladar,i taj covijek zasluzuje zivjeti ma kakav bio ili "Slusaj oca i majku da dugo zivis i da ti dobro bude na zemlji" ja mislim da je to isto moralno al' kazem zapad se izoblicio pogledajte samo Nizozemsku Francusku,toliko izopacenosti,mjenjanja spolova,pobacaja, "zive moderno",po meni jedna Amerika je sasvim moralnija i manje izopacenija nego Europa.
Pa svi ovi "novi ateisti" ili bolje reci antireligijski ljudi antikristi,tipa Richard Dawkins koji svojom knjigom Iluzija o Bogu zeli okrenuti i nada se da ce svi koji su religiozni kada je otvore biti ateisti kada je zatvore,namece svoj antiteisticki smisao zivljenja i ostalo.
Ima ih jos da ne nabrajam,koji "gotovo" sigurno imaju dokaz da nema Boga odnosno da smo mi samo druge zivotinje na zemlji drugi tip zivotinja samo sa razvijenim mozgom i inteligencijom pa nam dopusta da mozemo raditi sta hocemo jer,pobacaj je isto tako po njima normalan jer prezivljavamo prirodnom selekcijom pa slabiji otpadaju,imam osjecaj da ovi ljudi ti nebi pomogli ni kada bi se gusio u jezeru jer neznas plivati jer cujes brate prirodna selekcija ko te sisa ti otpadas.
To je po meni nemoralno i dosadno cak ako ne vjerujes brate ne vjeruj al' nemoj mi nabacivati i biti dosadan i nagurivati mi u nos kao sto mi njima ne guramo vjeru.Budi barem moralan i dobar ako si ateist ne pljuj po drugima zato sto vjeruju i govoris da smo manje inteligentni od ateista

Toe po meni danas problem,sva literatura,svi filozofi i ostali novi ateisti,zapad,"zelim zivjeti kako hocu" i ostalo baca ljude od vjere.
Moram se malo dotaci i crkve pedofilski slucajevi,naplacivanje misa,ovaj nema sta jesti a pop voza mercedesa isto baca ljude od vjere.
Govori se da je religija zaludjivanje mase odnosno mase siromasnih da ce biti bolje gore a da se ovjdje moraju da pate.
Odakle zlo dolazi,toe cak glavno pitanje ateista odnosno i ljudi koji su odbacili vjeru,ako je tu Bog zasto ne unisti zlo.
Ja mislim da je zlo postalo od djavola i samih ljudi odnosno pada covjeka u grijeh i zbog toga sto smo smrtni.
Mozes pisati do sutra.
Sve najbolje i sviju vas Bog blagoslovio,nadam se da ce netko izvuci poruku iz ovoga,i valjda sam dobro napisao imao sam milion misli sta bih jos trebao staviti al bi se oduzilo na 2 stranice .

Iskreno, i molim Boga ovako nečemu. A inače, ljudi otpadnu od vjere zbog razočaranja u život, ljude...
I jedno što sam ja naučila je da nitko neće povjerovat jer ste mu vi to rekli, niti će itko molit jer vi to želite, niti će itko vjerovat vama u ono u što vi vjerujete. Dapače, lako moguće da će vas i ismijavat.
Mi jedino možemo biti "sol" zemlje i "posoliti onog bljutavog", no velika je zamka - vjerovati da nekoga možete spasiti - nekoga može jedino Bog spasiti, a vi možete (i ne morate) biti Njegov instrument.
Žao mi je što se zaboravlja (a i ja sam takva) da je Bozji plan puno veći od naših razmišljanja i da je puno bolje reci Bogu da - neka bude volja tvoja nego planirat sam i držati sve uzde u svojim rukama - što je užasno i teško. Svaki od nas može biti Božji dar drugom čovjeku, vjerniku i ateistu.

Prije nekoliko dana sam razgovarala sa svojim duhovnikom o tome, o molitvama, o tome da se ništa ne miče, o tome kako nijedna moja molitva za obraćenje onoga drugoga nije urodila plodom, da nije nijedna misa urodila plodom, da nikakvo predanje nije urodilo plodom.
Kad izmolite više od 2400 (znam broj zbog Pompejskih devetnica) Zdravo Marija za nekoga, a ono ćorak - pa kako se ne zapitati - Gdje si? Što više želiš? Čuješ li me? Jesi li stvarno maknuo pogled s ove strane?
Kaže duhovnik meni - zapamti, plaća ti je vječna, ali - ja ne želim plaću, želim iskreno obraćenje onoga drugoga, želim da drugi izađe iz zablude, želim da ozdravi.

Duhovnik je dobro rekao - plaća u vječnosti jest najvažnija.

I ničim drugim se ne valja tjeskobno opterećivati u ovom životu.

Da, ali kako se ne opterećivati? Kako ne brinuti? Kako samo pustiti?

Istina, najčešći razlog dubokog razočarenja u međuljudske odnose je vjerovanje da su drugi spremni učiniti za nas isto ono što bi mi učinili za njih i vjerovanje da su ljudi onakvi kakvi se predstavljaju, a to je dakako, nažalost, daleko od istine jer najčešće oni kojima najviše vjerujemo nas i najviše povrijede.

Evo jedan predivan, malo duži (oprosti!), tekst za tebe (i za sve nas):

"U pravom smislu, međutim, ljubav može biti samo među osobama. Kad kažemo da netko ljubi stvari: auto, televizor, jelo, novac, onda svi znamo da je to samo tako rečeno, da je to samo - što bi filozofi rekli - analogija, da to nije ljubav u pravom smislu. Ljubav može biti samo među osobama; sve se drugo samo kaže po sličnosti s onom ljubavlju koja je među osobama. A baš zato što je ljubav među osobama, što čovjek može ljubiti samo drugu osobu, očevidno je da je u svakoj ljubavi uključen rizik i da nije moguće da temelj ljubavi bude jedna potpuna spoznaja, dovršena spoznaja. Jer ljubav je zapravo ponuda. A hoće li mojoj ponudi biti odgovoreno, ne mogu unaprijed znati.

Ljubav počinje od toga da spoznam drugu osobu kao drugu. Da je priznajem kao drugu. Nije ljubav ako je hoću tako sebi preuzeti da ona više ne bude postojala kao samostalna osoba. Onda je to diktatura, želja za gospodovanjem nad drugim, tiranija. Ljubav je onda ako drugu osobu spoznam kao drugu, kao samostalnu od mene. I prvo od čega počinjem jest da joj priznam tu samostalnost, tu drugost, i nudim joj svoju pomoć, sebe, da nju kao takovu, kao drugu od sebe afirmiram. To je ljubav. Ljubav je onda kada drugu osobu prihvaćam u njezinu smislu, u njezinoj realnosti, ostvarenosti, u njezinim mogućnostima rascvata; i nudim joj se kao pomoćnik, kao suradnik, da ona sama izraste do punine svoje ličnosti. Dakako, ja očekujem da će mi ona to isto slobodno uzvratiti. Ne može ljubav biti potpuna ako je samo s jedne strane. Ja očekujem da će se druga osoba isto tako slobodno, kao što sam se ja njoj dao, dati meni. I da ćemo se udružiti kao dvije slobodne jedinke u rascvatu naših mogućnosti.

Sami vidite da ja ne mogu unaprijed znati hoće li biti prihvaćena moja ponuda i da ne mogu unaprijed znati kakav i kolik će rascvat biti postignut. Ljubav je zato počelo dinamike, ljubav je počelo života, ljubav je počelo rascvata; ona nije nešto gotovo, u red stavljeno, katalogizirano - i sada možemo mirovati. Ljubav je, kao ponuda, vječno ulaženje u rizik, u životno borilište gdje treba borbe da se afirmira druga ličnost. No tu mogu nadoći i strahovita razočaranja. Baš zato što bismo mi ljudi bili vrlo spremni da se angažiramo tamo gdje je sve jasno i definirano, gdje se ide na sigurno, baš zato ima tako malo prave ljubavi na svijetu.

A ipak, intimni korijeni našega bića traže ljubav, sile nas, gone nas na ljubav. I znamo da čovjek ne može biti čovjek ako ne doživi i ne ostvari ljubav. To je ono što rekoh na početku: da je ljubav nešto duboko ljudsko, ali što ne može ostati u granicama našeg horizonta, jer nas sili da neprestano prekoračujemo sami sebe.

Kada kažemo da je Krist kršćanstvo ustanovio kao religiju ljubavi, da je kršćanska Crkva zajednica ljubavi, onda mi, braćo, ne mislimo da je Krist donio samo ideju ljubavi. Da je samo dao jedan zakon, da je to napisao ili dao napisati, i tako nam odredio načela po kojima ćemo se ravnati, slabo bi to bilo. Možda bi načela mogao udesiti i tko drugi. No kad se radi o prekoračivanju samoga sebe, onda je potrebno više, potrebna je realnost ljubavi. I kada kažemo da je kršćanska Crkva zajednica ljubavi u Kristu, onda velimo da je Krist ta ljubav, da je on sam, sada živ, uskrsnuli, kao jedna božanska osoba u ljudskoj naravi, s ljudskom voljom, onaj koji nas ne samo poziva na ljubav nego koji ljubav ostvaruje i sazdaje.

Jer nas On sve ljubi. I ako hoćeš igdje biti siguran - dakako jednom sigurnošću koja nije samo ljudska - da će ti ljubav biti uzvraćena, to je onda ako se zaljubiš u Krista Isusa. Nema nijedne druge ljudske osobe u koju bi ti mogao biti siguran da će ona odgovoriti. On je jedini koji je jedinstveno odgovorio: On je tako najprije ponudio ljubav ljudima da je išao do smrti. I jer je tako ljubio ljude, zato ga Bog uskrisi i dade mu ime koje je nad svakim imenom. I sada on nastavlja tu ljubav. On nas sve skupa ljubi. On je svemirsko žarište, bitno ostvarenje ljubavi među čovječanstvom. I mi se kršćani usuđujemo tvrditi da čovječanstvo nema druge transcendencije, druge mogućnosti da se ostvari ljubav, nego u Kristu Isusu. Jer on kao čovjek svojom ljudskom voljom s jedne strane ljubi do kraja svoga Oca, Boga samoga, koji je vječni Amen, vječna čvrstoća, prava sigurnost, Biće koje se ne može izmijeniti, na koga se možemo osloniti, jer On je vjernost. Krist koji je na njega oslonjen sada kao uskrsnuli, bio je i prije, jer je Božanska osoba, te je iz te oslonjenosti i pošao u ljubav jaču od smrti, postavši čovjekom. Njegova ljudska volja jest volja koja obuhvaća sve nas, koja sve nas poziva da ga ljubimo. Tu smo sigurni, po vjeri, da nas ta ljubav izdati neće. Ponuda što je Kristu daš, dočekat će te kao predivan odgovor, i ona će ti omogućiti da se rascvateš u svim svojim potencijalitetima, u punu ličnost.

Međutim, kada bismo ovdje stali, opasno bi bilo, unatoč svim mojim i vašim tvrdnjama da se radi o realnostima, da u našim glavama ostanu riječi, da ostane mašta mjesto zbilje. Jer u čemu se sastoji ljubav prema Kristu? Ako je Krist žarište ljubavi u čovječanstvu, što to znači? Znači li to da o ljubavi lijepo govorimo, da se hvalimo kako nijedna druga filozofija, ni ideologija, ni pokret ne može biti temelj ljubavi? Da trijumfalistički izlazimo van u borbu: gdje ste vi egzistencijalisti, gdje ste marksisti, gdje ste drugi s ljubavlju? P da tvrdimo: mi imamo ideju sveopće ljubavi? Premalo je, braćo, ideja. Ideja je sterilna ako nije realnost. A kako ljubav prema Kristu postaje realnost? Od njega samoga znamo: ne sastoji se ona u tome da se govori "Gospodine, Gospodine" - u lijepim riječima. Ne sastoji se ni u sjajnim čuvstvima u tamnim našim noćima kad se razraste naša mašta ili zagrije srce pa govorimo Kristu: "Ljubimo te, spremni smo sve za te dati." Sastoji se u tome: da od misli, od želje, od osjećaja postane čin. Čin, ne čin samo uma, ne čin samo volje, nego čin čovjeka. A čovjek ima ruku, i lijevu i desnu, ima noge: čovjek je inkarnirani čovjek. Zato reče Krist: "Što ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili." Ljubav kršćanska je zbilja ako je prema bratu čovjeku, prema svakom bez razlike, bez diskriminacije; jer je ona ponuda koju dajem svome bratu i sestri na putu, s rizikom da mi neće biti odgovoreno ovdje. Ali onaj koji reče: "Što ste najmanjemu učinili, meni ste učinili", onaj će mi odgovoriti. I ljubav moja neće ostati neplodna - niti razočarana."

T. Šagi Bunić: Realnost kršćanske ljubavi / Civilizacija ljubavi

Hvala adrijana, predivan tekst.
I sve ovo svi mi "znamo".

Ali, evo ja, od obraćenja ovo ne vidim, ne vidim ni među katolicima, a kamo li među ljudima koji Ga nisu upoznali - dok su najgoru oni koji kažu da Ga znaju, a tako ne žive. Tereza Avilska je rekla da Bog sve može. Ali zašto to ne radi? Zašto dopušta laži, izdaje, zašto dopušta zlo, zašto dopušta da ljudi žžive bez njega, zaššto nam govori da molimo za druge, a to ne čuje? On sve može - pa zašto on taj koji sve može ne dotakne one kojima treba njegov dodir?