Da, ali kako se ne opterećivati? Kako ne brinuti? Kako samo pustiti?
Istina, najčešći razlog dubokog razočarenja u međuljudske odnose je vjerovanje da su drugi spremni učiniti za nas isto ono što bi mi učinili za njih i vjerovanje da su ljudi onakvi kakvi se predstavljaju, a to je dakako, nažalost, daleko od istine jer najčešće oni kojima najviše vjerujemo nas i najviše povrijede.
Evo jedan predivan, malo duži (oprosti!), tekst za tebe (i za sve nas):
"U pravom smislu, međutim, ljubav može biti samo među osobama. Kad kažemo da netko ljubi stvari: auto, televizor, jelo, novac, onda svi znamo da je to samo tako rečeno, da je to samo - što bi filozofi rekli - analogija, da to nije ljubav u pravom smislu. Ljubav može biti samo među osobama; sve se drugo samo kaže po sličnosti s onom ljubavlju koja je među osobama. A baš zato što je ljubav među osobama, što čovjek može ljubiti samo drugu osobu, očevidno je da je u svakoj ljubavi uključen rizik i da nije moguće da temelj ljubavi bude jedna potpuna spoznaja, dovršena spoznaja. Jer ljubav je zapravo ponuda. A hoće li mojoj ponudi biti odgovoreno, ne mogu unaprijed znati.
Ljubav počinje od toga da spoznam drugu osobu kao drugu. Da je priznajem kao drugu. Nije ljubav ako je hoću tako sebi preuzeti da ona više ne bude postojala kao samostalna osoba. Onda je to diktatura, želja za gospodovanjem nad drugim, tiranija. Ljubav je onda ako drugu osobu spoznam kao drugu, kao samostalnu od mene. I prvo od čega počinjem jest da joj priznam tu samostalnost, tu drugost, i nudim joj svoju pomoć, sebe, da nju kao takovu, kao drugu od sebe afirmiram. To je ljubav. Ljubav je onda kada drugu osobu prihvaćam u njezinu smislu, u njezinoj realnosti, ostvarenosti, u njezinim mogućnostima rascvata; i nudim joj se kao pomoćnik, kao suradnik, da ona sama izraste do punine svoje ličnosti. Dakako, ja očekujem da će mi ona to isto slobodno uzvratiti. Ne može ljubav biti potpuna ako je samo s jedne strane. Ja očekujem da će se druga osoba isto tako slobodno, kao što sam se ja njoj dao, dati meni. I da ćemo se udružiti kao dvije slobodne jedinke u rascvatu naših mogućnosti.
Sami vidite da ja ne mogu unaprijed znati hoće li biti prihvaćena moja ponuda i da ne mogu unaprijed znati kakav i kolik će rascvat biti postignut. Ljubav je zato počelo dinamike, ljubav je počelo života, ljubav je počelo rascvata; ona nije nešto gotovo, u red stavljeno, katalogizirano - i sada možemo mirovati. Ljubav je, kao ponuda, vječno ulaženje u rizik, u životno borilište gdje treba borbe da se afirmira druga ličnost. No tu mogu nadoći i strahovita razočaranja. Baš zato što bismo mi ljudi bili vrlo spremni da se angažiramo tamo gdje je sve jasno i definirano, gdje se ide na sigurno, baš zato ima tako malo prave ljubavi na svijetu.
A ipak, intimni korijeni našega bića traže ljubav, sile nas, gone nas na ljubav. I znamo da čovjek ne može biti čovjek ako ne doživi i ne ostvari ljubav. To je ono što rekoh na početku: da je ljubav nešto duboko ljudsko, ali što ne može ostati u granicama našeg horizonta, jer nas sili da neprestano prekoračujemo sami sebe.
Kada kažemo da je Krist kršćanstvo ustanovio kao religiju ljubavi, da je kršćanska Crkva zajednica ljubavi, onda mi, braćo, ne mislimo da je Krist donio samo ideju ljubavi. Da je samo dao jedan zakon, da je to napisao ili dao napisati, i tako nam odredio načela po kojima ćemo se ravnati, slabo bi to bilo. Možda bi načela mogao udesiti i tko drugi. No kad se radi o prekoračivanju samoga sebe, onda je potrebno više, potrebna je realnost ljubavi. I kada kažemo da je kršćanska Crkva zajednica ljubavi u Kristu, onda velimo da je Krist ta ljubav, da je on sam, sada živ, uskrsnuli, kao jedna božanska osoba u ljudskoj naravi, s ljudskom voljom, onaj koji nas ne samo poziva na ljubav nego koji ljubav ostvaruje i sazdaje.
Jer nas On sve ljubi.
I ako hoćeš igdje biti siguran - dakako jednom sigurnošću koja nije samo ljudska - da će ti ljubav biti uzvraćena, to je onda ako se zaljubiš u Krista Isusa. Nema nijedne druge ljudske osobe u koju bi ti mogao biti siguran da će ona odgovoriti. On je jedini koji je jedinstveno odgovorio: On je tako najprije ponudio ljubav ljudima da je išao do smrti. I jer je tako ljubio ljude, zato ga Bog uskrisi i dade mu ime koje je nad svakim imenom. I sada on nastavlja tu ljubav. On nas sve skupa ljubi. On je svemirsko žarište, bitno ostvarenje ljubavi među čovječanstvom. I mi se kršćani usuđujemo tvrditi da čovječanstvo nema druge transcendencije, druge mogućnosti da se ostvari ljubav, nego u Kristu Isusu. Jer on kao čovjek svojom ljudskom voljom s jedne strane ljubi do kraja svoga Oca, Boga samoga, koji je vječni Amen, vječna čvrstoća, prava sigurnost, Biće koje se ne može izmijeniti, na koga se možemo osloniti, jer On je vjernost. Krist koji je na njega oslonjen sada kao uskrsnuli, bio je i prije, jer je Božanska osoba, te je iz te oslonjenosti i pošao u ljubav jaču od smrti, postavši čovjekom. Njegova ljudska volja jest volja koja obuhvaća sve nas, koja sve nas poziva da ga ljubimo. Tu smo sigurni, po vjeri, da nas ta ljubav izdati neće. Ponuda što je Kristu daš, dočekat će te kao predivan odgovor, i ona će ti omogućiti da se rascvateš u svim svojim potencijalitetima, u punu ličnost.
Međutim, kada bismo ovdje stali, opasno bi bilo, unatoč svim mojim i vašim tvrdnjama da se radi o realnostima, da u našim glavama ostanu riječi, da ostane mašta mjesto zbilje. Jer u čemu se sastoji ljubav prema Kristu? Ako je Krist žarište ljubavi u čovječanstvu, što to znači? Znači li to da o ljubavi lijepo govorimo, da se hvalimo kako nijedna druga filozofija, ni ideologija, ni pokret ne može biti temelj ljubavi? Da trijumfalistički izlazimo van u borbu: gdje ste vi egzistencijalisti, gdje ste marksisti, gdje ste drugi s ljubavlju? P da tvrdimo: mi imamo ideju sveopće ljubavi? Premalo je, braćo, ideja. Ideja je sterilna ako nije realnost. A kako ljubav prema Kristu postaje realnost? Od njega samoga znamo: ne sastoji se ona u tome da se govori "Gospodine, Gospodine" - u lijepim riječima. Ne sastoji se ni u sjajnim čuvstvima u tamnim našim noćima kad se razraste naša mašta ili zagrije srce pa govorimo Kristu: "Ljubimo te, spremni smo sve za te dati." Sastoji se u tome: da od misli, od želje, od osjećaja postane čin. Čin, ne čin samo uma, ne čin samo volje, nego čin čovjeka. A čovjek ima ruku, i lijevu i desnu, ima noge: čovjek je inkarnirani čovjek. Zato reče Krist: "Što ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili." Ljubav kršćanska je zbilja ako je prema bratu čovjeku, prema svakom bez razlike, bez diskriminacije;
jer je ona ponuda koju dajem svome bratu i sestri na putu, s rizikom da mi neće biti odgovoreno ovdje. Ali onaj koji reče: "Što ste najmanjemu učinili, meni ste učinili", onaj će mi odgovoriti. I ljubav moja neće ostati neplodna - niti razočarana."
T. Šagi Bunić: Realnost kršćanske ljubavi / Civilizacija ljubavi