Ma ja vam, iskreno, ne pratim toliko tko što od medija piše i na koji način. Ne stignem, a i tvrd sam orah da bi me jedno pisanje moglo pokolebati. Istaknula sam ga jer mafija, ovo ono i sva ta negativnost nestanu kada uđeš u crkvu i klekneš ispod kipa, a da ne govorim kad se popenješ na brdo.
Mislim da su se o Međugorju napisala stranice i stranice i da se na kraju uvijek vrtimo oko istog, a ja sam na kraju kad se sve zbroji ili oduzme naklonjena onome da bez obzira priznala se ukazanja ili ne, svatko od nas u svom srcu kada tamo dođe će osjetiti ono što treba osjetiti i vjerujem da će ga Bog pozvati.
Nabrajati plodove tako jednog mjesta nema ni smisla - mislim da smo ih svi mi svjesni pa se tako i ja nadam da ću jednom na Mladifest kad mi obveze dopuste.
Toliko od mene.
U svakoj crkvi se čovjek može prekrasno osjećati ako se smiri i uzme vremena, ne žuri nikamo i ako ga ne opterećuju poslovi. U Međugorje ljudi obično dolaze u vrijeme godišnjih odmora, dok je puno lakše cijeli dan ili nekoliko dana posvetiti Bogu – u tom duhovnom odmoru se dakako nalazi i smirenje. A slično bi bilo sa bilo kojom drugom crkvom da joj se posvetimo „kao da je Bog tu zaista prisutan“, dakle bez žurbe i bez ometanja. A tako bi i trebali, jer nas vjera tome uči.
Vidjela sam da neki tu na forumu brane Milasa, pa njega se može voljeti ili ne voljeti, ljubimo ga svi kao braća kršćani, ali to što piše – piše na svoju odgovornost.
Evo da vidimo što piše:
Citat:
Teško mi je također ne primijetiti da su osobe koje se svim silama bore protiv Međugorja redovito one koje nikako ne vjeruju i uopće nisu religiozne, pri čemu spontano zaključujem da su agresivni ateisti i vjerski fanatici zapravo mentalni blizanci koji o ovim i ovakvim pitanjima ne umiju normalno i argumentirano raspravljati. Umjesto civiliziranog chiaroscura, čini mi se kako je u pozadini zavladala surova, ali razumljiva antagonistička kombinacija crnog i bijelog.
Koji agresivni ateisti? Da je tako, ne bi se Milas polovicu članka „obračunavao“ s mostarskim biskupom. Da mu je do istine, spomenuo bi dvije teološke komisije '80-tih godina (koje su biskupi ondašnje Jugoslavije angažirali) i koje su obje zaključile da „se ne može ustvrditi nadnaravnost“ ukazanja.
Citat:
Komisija je u svojoj analizi potvrdila autentičnost prvih sedam ukazanja. Prema izvorima poznatog vatikanskog insajdera Andree Torniellija, članovi Komisije smatraju da su djeca u tom trenutku bila psihofizički zdrava, slobodna od bilo kakva utjecaja druge ili treće strane, sama iznenađena događajima i pod konstantnom istragom i pozornošću tadašnje milicije i Udbe.
Neosnovan neslužbeni izvor. Ako je Papinska komisija znači nedavno ustvrdila autentičnost ukazanja, zašto se i sam Milas na početku članka opravdava čitateljima što on sam ne vjeruje u to?
Citat:
Pri razmatranju rješenja međugorskog pitanja, u opticaju je bilo nekoliko mogućih opcija. Jedna je bila osnivanje nove biskupije, u koju bi, uz župu Međugorje, ušle i još neke župe s područja pod upravom mostarskog biskupa Ratka Perića. Ovim bi se potezom navodno pokušao riješiti i tzv. Hercegovački slučaj, čime bi se ponovno rehabilitirali i otpušteni franjevci i trenutno suspendirani svećenici, koji su nezakonito okupirali nekoliko hercegovačkih župa, te na taj način konačno povratio mir u konfliktnu Mostarsku biskupiju.
Ako Milas tvrdi da bi se izdvajanjem Međugorja iz mostarske biskupije rehabilitirali otpušteni i trenutno suspendirani franjevci, onda se točno vidi otkuda vjetar puše. Milas prešućuje, a dobro zna, da Hercegovački slučaj neposluha direktno stoji iza međugorskih ukazanja, jer su '80-tih godina Gospi pripisivali poruke „neka franjevci ostanu u svojim župama, jer biskup radi nered“, što je zabilježeno u Vickinoj najranijoj Kronici ukazanja. Kad je sam biskup saznao da i Gospa „rovari“ protiv običnog Papinskog dekreta o razmještaju svećenstva i raspodjeli župa, zaključio je što i svi mi koji smo upoznali i jednu i drugu stranu.