Katolički odgovori

Bog je taj kojemu je sve poznato. Svaki naš korak, svaka naša misao, svaki naš naum.
Mi molitvama puno toga možemo izmoliti, ako je to (naravno) u skladu s njegovom voljom.
No, što je onda kad su nam molitve uslišene i Bog nam daje, a potom "ukida" ta uslišenja.
Jesu li onda ta uslišenja uopće bila od Njega?

Možda je i to dio odgovora.

Moram priznati da nikada nisam razumio molitvu. Jer ako je Njegova volja, cemu moliti?! Kao da mi mozemo ista istrgovati, ispregovarati sa Stvoriteljem svijeta?! Takav pristup vodi u zabludu da mi mozemo utjecati na Stvoritelja svijeta.

Molitva za mene ima smisla samo kao oblike meditacije. Bivanja uz ili sa Bogom. Mada i to je dvojbeno. Vrlo nerazvijen oblik meditacije. Vrlo izvjestacen oblik obracanja Bogu. Dok molimo, znaci da nemamo prisan i osoban odnos s Bogom. Jer kako se inace obracamo nekome s kime smo bliski? Ne persiramo mu, vrlo smo izravni i prirodni.

Zamislimo da dijete dodje pred svojeg oca ili majku... recimo, mama gleda sapunicu u dnevnom boravku... i kaze joj nesto u ovom stilu: O moja draga i velicanstvena majko! Vjecna slava i hvala tebi, na vijeke vijekova, sto si me rodila i othranila, sto placas moj fakultet i sto mi dajes hranu svaki dan! Molim te podari mi jos sredstava za studiranje, a ne bi mi skodilo i nesto para za ljetovanje... Sta bi majka mislila nego da je dijete poludjelo. Tako da je meni jako izvjestacen uopce taj ton molitava u religijama. Odaje da osoba nema izravan odnos s Bogom.

Inace, ionako je vec sve Njegova volja, pa cemu moliti?! Ne postoje dvije ili tri stvarnosti, nego samo jedna. A ta jedna jedina je vec u skladu s Njegovom voljom, inace ne bi postojala. Dakle, treba samo moci razumjeti i prihvatiti stvarnost i nista vise. Barem ja nekako na to tako gledam.

Pa normalno da mozemo ispregovarat.



Ocito onda ne shvacas Krscanskog Boga, jer mi ne vjerujemo u "tamo nekog" Boga. Nas Bog je konkretan, sveprisutan, a ne Bog koji je miljama daleko pa se mi s mislima spajamo s njim.



Tesko da se tako pregovara Bogom. Ovo ti je jedan od nacina pregovora s Bogom;

Postanak 18,26 "Ako nađem u gradu Sodomi pedeset nevinih", odvrati Jahve, "zbog njih ću poštedjeti cijelo mjesto.
Postanak 18,27 "Ja se, evo, usuđujem govoriti Gospodinu", opet progovori Abraham. - "Ja, prah i pepeo!
Postanak 18,28 Da slučajno bude nevinih pet manje od pedeset, bi li uništio sav grad zbog tih pet?" "Neću ga uništiti ako ih ondje nađem četrdeset i pet", odgovori.
Postanak 18,29 "Ako ih se ondje možda nađe samo četrdeset?" - opet će Abraham. "Neću to učiniti zbog četrdesetorice", odgovori.
Postanak 18,30 "Neka se Gospodin ne ljuti ako nastavim. Ako ih se ondje nađe možda samo trideset?" - opet će on. "Neću to učiniti", odgovori, "ako ih ondje nađem samo trideset.
Postanak 18,31 "Evo se opet usuđujem govoriti Gospodinu", nastavi dalje. "Ako ih se slučajno ondje nađe samo dvadeset?" "Neću ga uništiti", odgovori, "zbog dvadesetorice.
Postanak 18,32 "Neka se Gospodin ne ljuti", on će opet, "ako rečem još samo jednom: Ako ih je slučajno ondje samo deset?" "Neću ga uništiti zbog njih deset", odgovori.
Postanak 18,33 Kad je Jahve završio razgovor s Abrahamom, ode, a Abraham se vrati u svoje mjesto.

Dakle konkretno i realno, bez ikakvih tepanja. Inace ovakvo umijece trgovanja tj pregovaranja se zove arapska trgovina. Ako odes nekda u arapske zemlje, upravo ovako ce se i ocekivat od tebe da se cijenkas.

Bojim se da smo skrenuli s teme koju je postavila Dea.
Ako sam dobro shvatila pitanje (neka me Dea ispravi ako griješim) je u stvari:
što dalje činiti? Rekla bih, a naravno bez poznavanja problema teško je nešto konstruktivno reći, da je usmjerenje i nastojanje kojim si krenula dobro (možda se od tebe traži da kroz kušnju pokažeš koliko ti je stalo - znaš onu prispodobu o udovici koja dosađuje odvjetniiku i na kraju uspije u naumu) ali samo ako sve ne traje predugo.
Slikovito bih to rekla: kad uđeš u rijeku, plivaj, ali ako osjetiš da ti je prehladno tj nema utjehe, a ti se iscrpljuješ,
radije se vrati na prvu obalu (promjeni nakanu molitve, naravno ako je moguće, ako ima izbora)
ako već druga obala nije bliže tj ne nazire se cilj.

A što se tiče molitve moje mišljenje je:
Zar bi nam Isus ostavio molitvu kad bi bila besmislena?
Postoje tisuće svjedočanstava o uslišenju, zar je to slučajnost?
Ja sam u molitvi gotovo uvijek doživljavala utjehu, ponekad uslišenje ali posredno tj ne sasvim očigledno na prvu.

A ja to gledam ovako: u svijetu postoji grijeh i zlo, a to nije volja Njegova. Pobijedit ćemo zlo i grijeh ako "uđemo" u Njegovu volju.
Ako se okrenemo istini i dobru. - Nećemo se spasiti samim time što smo se rodili.
Bog nam je dao razum, slobodu i besmrtnu dušu. Naš život nije unaprijed zapečaćen. Bog poštuje našu slobodu.
Kada u molitvi pitam: što mi je činiti? i koji je smisao mog života? onda Bog odgovara. Onda treba stati i slušati.
Bog uistinu može prosvjetliti naš razum i našu volju. To je nešto što ne dolazi od nas, to samo Bog čini.
Ne kažem kao da ja to već "posjedujem", i ja na sebi puno puta osjetim i slabost i grešnost.
Ali da to iskustvo postoji - postoji.

Potpuna istina je da za molitvu nije potrebno puno riječi, a potrebno je odvojiti vrijeme, primiriti um i "prepustiti" se Božjoj prisutnosti...
Za razliku od mindfullnessa, tu je vodič Sveto pismo...

Možda je tako bolje za naš rast?Možda bi i bez molitve bilo tako?Ali pitanje je zanimljivo,smiješ li reći išta konkretnije?

Kad Boga hvališ,ne činiš to da bi se dodvorio već da se učiš poniznosti i zahvalnosti...nije isto Bog i roditelji...molitva je način smirivanja duše,ako joj se posvetimo,kao i dobar uvod za odnos s Bogom...tako nekako ja mislim...

+!
"Tebi nije naša hvala potrebna, ali je Tvoj Dar što smo Ti zahvalni;
po našim hvalospjevima Ti ne bivaš veći, nego mi stječemo Milost Spasenja."
(Opće Predslovlje IV, Rimski misal)

_________________
Tko se smiješi umjesto da bjesni, uvijek je onaj jači. - japanska

Dan bez osmijeha i čuđenja je bezlično siromašan dan.

Da, no što kad je sve nalik na ringišpil gdje se izmjenjuju "kušnje" i uslišenja, tama i svijetlo?
Što kad razum govori da je voda hladna, a unutarnja potreba za takvom molitvom je velika?

Što kad razum govori "nije Božja volja", a u crkvi kad klekneš prvo Bogu to želiš kazati i prikazati i automatski moliš Boga da otvori srca, da izlije milost, ljubav, suosjećanje, poniznost.
Kad se moli Boga za duhovno ozdravljenje osobe / odnosa i iz srca izlaze prirodno i spontano molitve prošnje da nas oblikuje i kleše kako bi svojim životom svjedočili kolika je čuda napravio za nas. I koliko god to ne željela spominjat niti spominjati - stojim ispred svetohraništa i to mi je jedino s čime Mu dolazim.

A samo postoji nada (koju imam, a ni ne želim je imati) da će se jednom dogoditi čudo, a u to čudo bi mi bilo nevjerojatno.
Jer i onda kada su sva vrata zatvorena, ja opet virujen u onu "Ovo govori Sveti, Istiniti, Onaj koji ima ključ Davidov i kad otvori, nitko neće zatvoriti; kad zatvori, nitko neće otvoriti".
A ja ga pitam gdje je više - ako je svemoguć i sposoban činiti čuda - gdje su više ta čuda jer ja ih ne vidim.

Dea, iskreno, srce mi se puni tugom dok čitam tvoje postove jer kroz njih gledam i svoju prošlost; nekad sam i ja molila Boga da učini čudo jer mi se činilo da će uslišenjem moje molitve sići za mene "nebo" na zemlju i nakon 5 dugih godina molitve i patnje, zamisli -želja mi se ostvarila.... Lebdim od sreće, svijet je moj, napokon, ali odjednom … padam naglo i udaram o kamen izdaje, boli, gadne prevare - to je na kraju bilo ostvarenje mog sna. A činilo mi se da bih mogla i i bez vode i kruha živjeti od daha te osobe a vrlo brzo, taj je dah postao najotrovniji i najkužniji smrad koji čovjek može ispustitii. Ljubljeni je čovjek od moje patnje načinio je sebi udoban jastuk na kom je mirno spavao dok sam ja noćima točila iz sebe potoke suza; na ljubav je moju odgovorio prezirom na kom je on, doduše, podigao svoje samopouzdanje ali što je bilo sa mnom...
Zašto ti sve ovo pričam? Možda je to priča koju bi trebalo ispričati samo Nini a možda bar dijelom i Dei, ali poruka uvijek jedna ista:
ČOVJEK JE NAJVEĆI KAD KLEČI PRED BOGOOM ALI KOD LJUDI JE GOTOVO U PRAVILU OBRNUTO: koliko se pred čovjekom poniziš toliko postaješ manji pa makar to sve činio samo s namjerom da njega podigneš i vratiš u život.
Zato gledajući čisto ljudski takva žrtva ne da nema smisla nego je kontraproduktivna ali gledajući po božji: svaka je žrtva prava jer Bog ne gleda kao ljudi što postižeš već ono što želiš i ako svoju krv ugradiš u to da nekom pomogneš a on te prezre, zar to nije slično Žrtvi Križa i ti možeš biti bez brige: tvoja divna patnja već je zabilježila velike bodove u nebeskom računu a još će ti stostruko biti plaćeno... No imaš li ti dovoljno snage da to izdržiš? Ja nisam....
Znam da me pomalo mrziš zbog ovog odgovora (ali i to ću otrpjeti radi većeg dobra ) jer i ja sam u svoje vrijeme tako griješila u prosudbi.
Ipak, mislim da je to ujedno odgovor na ono tvoje pitanje o slobodi čovjekova duha Berdjajeva tj čovjekov je duh slobodan da čini što hoće ali dodala bih: ako čovjeku ukupno uzevši to nije preteško, a s time se donekle slaže i ono što si navela od Selimovića na drugom mjestu , otprilike, da je lako postavljati visoke ideale dok ne počneš živjeti s ljudima. A ujedno je i odgovor na ono tvoje pitanje: šuti li Bog doista ili mi nismo spremni čuti. odgovor... eto zašto ti, po mom, Bog nije odgovorio decidirano jer i On je svom Sinu namijenio patnju...
(eto, ako ti već nikako drugačije ne mogu pomoći, kad čitaš ovaj odgovor vidiš iz ovog kako poznejem sadržaj tvojih postova i da ima ljudi koji znaju tvoje misli i da suosjećaju s tobom, ako ti to imalo može pomoći)

Rekao bi Selimović:

"O, bože nepravedni, šta ćeš još navaliti na moju glavu! Nije ni najpametnija, ni najgluplja. Toliki krivi i nekrivi prožive život neprestano zijevajući. Zašto baš mene izabra da mi nikad ne bude dosadno? I uvijek moram da rješavam nerješive zadatke, kao treći brat u priči. A volio bih da mi malo bude i dosadno, i lako, i glatko, i da mirno spavam ljetni dan do podne, i da se budim bez misli i bez muke, i da ne mislim na sutrašnji dan sa strahom."

(Tvrđava)

Ljubav vas nije povrijedila.
Povrijedio vas je neko ko nije znao kako se voli.
Nemojte miješati to dvoje.