|
Iz knjige: Katolička crkva i rat u Bosni i Hercegovini (Franjevačka teologija-Sarajevo), 1998.
1.II.1991.
Katolički biskupi Hrvatske i Bosne i Hercegovine
Pismo svim katoličkim biskupima svijeta - o prilikama Crkve u Hrvata i hrvatskog naroda
...Suočeni smo, međutim, sa žilavim otporom demokratskim promjenama. Otpor se očituje kroz politički program koji se zalaže da se očuva socijalizam komunističkog tipa, da Jugoslavija ostane centralistički organizirana, da se dominacija srpskog interesa ne dovede u pitanje. Snage koje zagovaraju taj program jesu vodeći srpski političari, oficirski kadar (u velikoj većini srpski) i, na žalost, neke vodeće ličnosti u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Komunistička ideologija, velikosrpske težnje, vojna sila, tako nalaze zajedničke ciljeve kojima teže i stoga se tvrdo suprotstavljaju zapadnoj kulturnoj tradiciji, republikama izrazite zapadnoeuropske tradicije. Te snage vode nesmiljeni propagandistički rat i prijete vojnom intervencijom. Propaganda se s posebnom vulgarnošću obara na Katoličku Crkvu i domaću i opću, na Svetog Oca osobno, na Vatikan kao simbol svega zla. I svjetovna i - što nas posebno
žalosti - crkvena srpska štampa uporno ponavlja jednu monstruoznu formulu pred kojom pamet staje. Piše se naime i javno govori da su se protiv srpstva zajedno urotili Vatikan, Kominterna, islamski fundamentalizam, CIA. Čak i članovi hijerarhije u svojim službenim izjavama ne biraju riječi kada treba optužiti Katoličku Crkvu, uza sva naša nastojanja da i u ovoj teško pogoršanoj ekumenskoj klimi pažljivo biramo riječi i kada moramo odbiti optužbe pazeći da ne povrijedimo osobe i kršćansku bit Pravoslavlja...
6.XI. 1991.
Konferencija viših redovničkih poglavara Jugoslavije
Promemorija stranim diplomatima u Zagrebu - o tome što se stvarno događa u Hrvatskoj i na drugim prostorima Jugoslavije
...Što se, dakle, događa? U europskome okviru možemo reći: preostatak istoćnoeuropskoga boljševizma, kao malen zaseban istočni blok, bori se za opstanak.
U bivšem jugoslavenskom okviru možemo reći: radi se neposredno o reakciji boljševičkog režima koji je na izborima u proljeće prošle godine izgubio vlast u gotovo svim republikama. U tom je režimu Komunistička partija kontrolirala cijelu privredu, financije, politiku, Armiju, miliciju itd., ali je sama bila pod kontrolom velikosrpske komunističke politokracije u Beogradu (njoj pripadaju i mnogi srpski akademici koji su već 1986. sastavili svoj "Memorandum", zapravo svojevrstan plan rata). Ti velikosrpski komunistički krugovi mogli su se održati samo u Srbiji i Crnoj Gori, prije svega pomoću ratne propagande koja je poistovjećivala interese srpskoga naroda s komunističkim naslijeđem Jugoslavije, ili je tražila stvaranje velike Srbije (na štetu Hrvata, Muslimana, Albanaca, Makedonaca itd.) kao kompenzaciju za bivši mali jugoslavenski imperij... Sada u toj agresiji sudjeluju gotovo samo pripadnici srpskog naroda... tako da se ona može nazivati "srbokomunističkom" agresijom. S boljševičkom reakcijom na demokratske promjene povezuju se... ekstremno nacionalističke političke snage koje dominiraju u Srbiji od kraja prvoga svjetskoga rata, ako ne i prije. Kako je do toga došlo? Pripadnost Srpskoj pravoslavnoj Crkvi nije samo religijska pripadnost, nego i nacionalna. U tijeku proteklih 50 godina uspjelo je Komunističkoj partiji da uvelike iznutra isprazni Srpsku pravoslavnu Crkvu i da taj vakuum ispuni pretjeranim srpskim nacionalizmom; gubitak moralnih temelja tijekom triju naraštaja jamačno je pridonio okrutnosti sadašnjega rata. Srpski pravoslavni episkopi i svećenici još su i danas uvelike ne samo politički ovisni - oni se ne usude protestirati protiv neljudskosti ovoga osvajačkoga rata - nego i predstavljaju bitnu snagu srbokomunističke hegemonističke politike...
nastavlja se...
_________________
Naprijed za križem!
|
Login
Registracija
FAQ
Traži
