adrijana je napisao/la:
Citat:
Nije točno; uputa Memoriale Domini određuje da određena biskupska konferencija, tajnim glasovanjem i dvotrećinskom većinom treba odlučiti da se pošalje zamolbe Svetoj Stolici, i tek po njezinog odobrenju dopušta se davati pričest na ruku. Isto tako, svaki biskup pričest na ruku može i zabraniti, kao što su to učinili npr. kardinal M. Ranjith ili Juan S. Íñiguez, tako da ne možemo govoriti o jednakopravnom položaju jednog i drugog stava.
Vrlo pogrešno, ova uputa iz 1969. ne govori o uvođenju jednog „manje vrijednog“ načina pričešćivanja. Samim time što je Sveta Stolica dopustila pričest na ruku i većina biskupskih konferencija do danas prihvatila, mi možemo reći da je pričest na ruku generalno dopuštena danas u Crkvi, a ako koji biskup odluči suprotno on ima na to pravo i nitko na ovom forumu ga ne napada zbog toga.
Molim te da ne falsificiraš moje izjave i ne stavljaš u navodnike nešto što nije bilo izrečeno. U ovoj točci ne raspravljamo o teološkoj vrijednosti i duhovnim posljedicama, nego o pravnom položaju prakse. Ovaj prijašnji ‘generalno’ u kontekstu da biskup ne treba izdavati
dopuštenje mogao se shvatiti baš u smislu kako je to univerzalni zakon a ne dopuštenje koje treba tražiti od Svete Stolice. Nasuprot tome, tradicionalni način pričešćivanja nitko nema pravo zabraniti i svaki vjernik na nj ima pravo i tu je ta temeljna razlika koja ukazuje na neravnopravni položaj.
adrijana je napisao/la:
a klečanje nije obavezno (jer se onda bolesni ljudi nikad ne bi mogli ispravno pričestiti).
Prelazak u drugi rod – nisam imao nikakve namjere raspravljati je li u tradicionalnoj praksi bilo bezizuzetno obvezatno kleknuti. Naravno da je za bolesne osobe postojao izuzetak; no to je povrh svega irelevantno za ovu raspravu.
Citat:
Do 12. stoljeća bila su prisutna oba načina pričešćivanja, sinoda u Rouenu koja je prva dopustila samo na usta bila je jedna lokalna sinoda koja je imala utjecaj samo na određenom području Katoličke crkve, a tek se od 12. stoljeća općenito u Crkvi ustalila praksa pričešćivanja samo na usta. Izgleda da ćemo se ponavljati, sve dok se konačno ne sporazumijemo...
Osim izjave fra Zvjezdana (koja je vjerojatno izrečena ‘na prvu’), gdje su ikakvi dokazi za to? Meni se ipak biskup A. Schneider, kao osoba koja se tim pitanjem stručno bavila, čini mjerodavnijim autoritetom. I ne radi se o lokalnoj sinodi na način kako mi danas shvaćamo npr. onu Zagrebačke nadbiskupije, nego o autoritetu jednog od glavnih centara karolinškog carstva koje je imalo društveno-politički primat u čitavom zapadnom svijetu.
Također, što je sa svjedočanstvom istočnih liturgija? U kojoj se od njih danas pričest vjernicima dijeli na ruku? (To je zapravo paradigmatsko pitanje i za ostale prakse koje predstavljaju navodno ‘povratak na staro’ – kao okretanje versus populum, okrnjivanje obreda i sl.)
Citat:
Koji je stav prikladniji? Očito ne razumiješ značenje jednog i drugog, ako isključivo tražiš „stav poštovanja prema uzvišenosti“, a ne ispružene ruke kao spremnost prihvaćanja uzvišenog dara koji je uveden tek onda kada se od vjernika počelo tražiti svjesnije i aktivnije sudjelovanje u liturgiji… A uveden je na temelju višestoljetne tradicije iz prvih stoljeća kršćanstva.
A sam dolazak do pričesne klupe (odnosno, dijelitelja pričesti), ne uključuje spremnost prihvaćanja dara? Isti taj horizontalni i sekundarni element imali su na umu i protestanti koji su uveli pričest na ruku kao znak odbacivanja vjere u stvarnu prisutnost (o čemu također piše biskup Schneider u Dominus est) – stvar ne definiramo po općenitim nego specifičnim karakteristikama, a ono po čemu se najspecifičnije može definirati pričest u Katoličkoj crkvi (za razliku od protestantske ‘Gospodnje večere’ ili bilo kakvog drugog banketa) jest vjera u stvarnu prisutnost, zato taj element ima veću važnost od same činjenice da smo tu i da dolazimo da nešto primimo.
Citat:
... nego se takav postupak odredio radi poštivanja 8-stoljetne tradicije pričešćivanja na usta i radi izbjegavanja svake prisile
Nije, nije, bili su tu drugi razlozi u pozadini. Kako i biskup Schneider svjedoči u navedenom videu, već i prije Koncila, a da ne govorimo nakon njega, u zapadnim zemljama kao što su Njemačka, Nizozemska, Francuska, došlo je do snažnog antirimskog raspoloženja te pravog procesa raskolništva i krivovjerja u kojem su se stavljale u sumnju ili čak zabacivale katoličke istine, među kojima su i vjera u stvarnu prisutnost, žrtveni karakter Mise, svećeništvo. I kao jedan od iskaza takvog pobunjeničkog mentaliteta javila se, kao i u protestantsko vrijeme - pričest na ruku, zajedno sa desakraliziranjem crkvi, odbacivanjem svećeničkog odijela i dr. Da bi se kroz propagandu to nastojalo nametnuti kao autentični izraz reforme, u čemu su ulogu odigrali i pojedini modernistički prelati, kao što to čitamo
u ovome autentičnom svjedočanstvu (za druge sadržaje u ovom članku i na stranici, naravno, ne odgovaram):
Cardinal Cicognani, who was the Secretary of State of Pope Paul VI, placed his head between his hands and said to me: "Oh Monseigneur, I know well. I am in full agreement with you; but what can I do? Fr. Bugnini goes in to the office of the Holy Father and makes him sign what he wants." It was the Cardinal Secretary of State who told me this! Therefore the Secretary of State, the number two person in the Church after the Pope himself, was placed in a position of inferiority with respect to Fr. Bugnini. He could enter into the Pope's office when he wanted and make him sign what he wanted(...)
As we spoke I said: "Listen, you who are responsible for the Congregation for Worship, are you going to approve this decree which authorizes Communion in the hand? Just think of all the sacrileges, which it is going to cause. Just think of the lack of respect for the Holy Eucharist, which is going to spread throughout the entire Church. You cannot possibly allow such a thing to happen. Already priests are beginning to give Communion in this manner. It must be stopped immediately. "(...)
Afterwards Cardinal Gut said to me: "Monseigneur, if one were to ask my opinion (when he said "one" he was speaking of the Pope, since nobody was over him except the Pope), but I'm not certain it is asked of me (don't forget that he was Prefect for the Congregation for Worship and was responsible for everything which was related to Worship and to the Liturgy!), but if the Pope were to ask for it, I would place myself on my knees, Monseigneur, before the Pope and I would say to him: 'Holy Father do not do this; do not sign this decree.' I would cast myself on my knees, Monseigneur. But I do not know that I will be asked. For it is not I who command here."
Tome u prilog ide i činjenica da se golema većina biskupa kod izdavanja upute Memoriale Domini izjasnila protiv uvođenja pričesti na ruku, no kasnije su to progresivistički lobiji na razne načine uspjeli izigrati, tako da je u praksi na kraju ispala dijamentalno oprečna situacija.
Naravno, ovdje smo ušli u raspravu koja prelazi u osobno prosuđivanje, no uzmimo pritom u obzir dvije stvari. Prvo, papa Pio XII. osudio je arheologistički način razmišljanja u liturgiji, po kojem bi trebalo pod svaku cijenu vraćati stare prakse (tim više kad one u suvremenom ambijentu mogu dobiti sasvim drukčije značenje):
»Navraćati pameću i srcem na izvore svete liturgije svakako je mudro i pohvalno, budući da izučavanje te znanosti od njezinih začetaka uvelike doprinosi dubljemu i jasnijemu istraživanju značenja blagdana te smisla formula i svetih ceremonija koje se upotrjebljavaju; no nije niti mudro niti pohvalno pod svaku cijenu svoditi sve na starinu. Stoga, da se poslužimo primjerima, zastranio bi s pravoga puta onaj tko bi htio vratiti oltaru njegov prijašnji oblik stola; tko bi htio da liturgijsko ruho ostane bez crne boje; tko bi izbacio svete slike i kipove iz hrama; tko bi odredio da se lik Božanskoga Otkupitelja raspetoga na križu prikaže tako da njegovo tijelo ne odaje strahovite pretrpljene muke... Takav način razmišljanja i djelovanja, naime, ponovno oživljava pretjerani i nezdravi arheologizam koji se javio na nezakonitome koncilu u Pistoji, te se nastoje obnoviti mnogobrojne zablude koje su bile pretpostavke za taj buntovnički sabor ili su iz njega proistekle uz veliku štetu za duše, te ih je Crkva, kao budna zaštitnica poklada vjere povjerenoga od Gospodina, s potpunim pravom osudila« (Mediator Dei, I, 5).
I drugo, bezuvjetno branjenje određenih praksi (koje su dopuštene, ali nikoga ne moraju obvezivati), ako bi se shvatilo da je do njihove dopuštenosti došlo na neopravdan način i da štete duhovnom životu (u odnosu na alternativu), nažalost, nije katolički mentalitet. Odakle to znamo? Vrlo jednostavno – Prvi vatikanski sabor je, razmatrajući pitanje papinskog primata, nezabludivost strogo ograničio na proglašivanje dogmi, i zato se ne smijemo ponašati kao da se ona odnosi na svaki govor ili postupak. I nasuprot tome, odbacio je baš ono razmišljanje koje je htjelo nezabludivost neopravdano proširiti i na redovnu učiteljsku službu – taj stav naziva se ultramontanizam, i čini mi se da upravo nalazi odjeka u upisima pojedinih korisnika koji će bezuvjetno braniti pričest na ruku unatoč svim argumentima, samo zato što je ona dopuštena. Nije li ono papa preselio u Avignon (što mu je naravno, također bilo potpuno dopušteno učiniti) – pa mislim da ipak nitko neće opravdavati taj postupak (a i sv. Katarina Sijenska ga je otvoreno korila).
S druge strane, to ne podrazumijeva samovoljno prosuđivanje – kako to čine suvremeni modernisti, nego se ovdje kao kriterij postavlja tradicija – ne kao puki običaj, nego nešto što je Crkva izgradila kao najprikladniji izričaj svojeg vjerovanja. Baš u ovom primjeru dobro se vidi kako praktično napuštanje (nisu pričesne ograde uklanjane bez razloga) takvog izričaja, i uvođenje / promoviranje onoga koji je prethodno bio zabranjen nije bilo proizvoljno, nego u pozadini ima vrlo jasne teološke razloge (lex orandi – lex credendi). Valjalo bi razmisliti o tome.