Pridružen: Pon svi 30, 2022 11:09
Postovi: 922
|
... ... ... Vjera je, dakako, dar, božanska milost. No drugi božanski dar jest razum. Prema drevnim poticajima svetaca i crkvenih naučitelja, kršćanin „vjeruje da bi razumio“; ali je također pozvan „razumjeti da bi vjerovao“. Krenimo, dakle, od početka. Vaša Svetosti, može li se s ljudskog stajališta (i kako) doći do zaključka da Bog zaista postoji?
Vaše pitanje u konačnici se tiče Pascalove razlike između Apsoluta — to jest Boga filozofa (racionalističkih slobodoumnika) — i Boga Isusa Krista; a prije Njega, Boga patrijarha — od Abrahama do Mojsija. Samo je Bog Isusa Krista živi Bog. Kao što je također rečeno u Dogmatskoj konstituciji o božanskoj objavi Dei Verbum (br. 3), prvi gore spomenuti Bog — Bog filozofa — plod je ljudske misli, ljudske spekulacije, i sposoban je reći nešto valjano o Bogu. U konačnici, svi racionalistički argumenti slijede put naznačen u Knjizi Mudrosti i Poslanici Rimljanima — prelazeći od vidljivoga svijeta prema nevidljivom Apsolutu. Aristotel i Platon slijede isti put, ali na različite načine. Kršćanska tradicija prije Tome Akvinskog, pa tako i Augustin, bila je povezana s Platonom, od kojega se ipak s pravom željela udaljiti. Za kršćane filozofski Apsolut, promatran kao Prvo Biće ili Najviše Dobro, nije imao veliku važnost. Zašto se upuštati u filozofske spekulacije o Bogu, pitali su se, ako je živi Bog progovorio, ne samo po prorocima nego i po svome vlastitom Sinu? Teologija crkvenih otaca, osobito na Istoku, sve se više udaljavala od Platona i od filozofa općenito. Sama filozofija kod otaca na kraju prelazi u teologiju (kao, primjerice, u novije vrijeme kod Vladimira Solovjova). Sveti Toma, međutim, nije napustio pristup filozofa. Svoju Summa Theologica započeo je pitanjem „An Deus sit?“ — „Postoji li Bog?“ (usp. I, q. 2, a. 3). Vi postavljate isto pitanje. To se pitanje pokazalo vrlo korisnim. Ne samo da je dovelo do razvoja teodiceje, nego je odjekivalo kroz visoko razvijenu zapadnu civilizaciju. Iako je danas, nažalost, Summa Theologica donekle zapostavljena, njezino početno pitanje ostaje i dalje odzvanja našom civilizacijom. Na ovom mjestu potrebno je citirati cijeli odlomak iz Pastoralne konstitucije Gaudium et Spes Drugog vatikanskog koncila:
„Uistinu, neravnoteže koje postoje u suvremenom svijetu povezane su s dubljom neravnotežom koja se nalazi u srcu čovjeka. Mnogi se elementi sukobljavaju jedni s drugima u čovjekovoj nutrini. Kao stvorenje, on na tisuće načina doživljava svoja ograničenja, a ipak opaža da je neograničen u svojim težnjama i da je namijenjen višem životu. Privučen mnogim mogućnostima, neprestano je prisiljen birati neke i odricati se drugih. Nadalje, budući da je slab i grešan, često čini ono što mrzi, a ne ono što želi. To u njemu uzrokuje unutarnju podijeljenost, koja je izvor tolikih i tako teških nesuglasica u društvu. Unatoč svemu tome, suočeni s razvojem suvremenog svijeta, sve je veći broj ljudi koji se pitaju ili snažnije osjećaju najbitnija pitanja: Što je čovjek? Koje je značenje patnje, zla i smrti, koji i dalje postoje unatoč svakom napretku? Koliko zapravo vrijede te pobjede, kupljene tako visokom cijenom? Što čovjek može ponuditi društvu i što od njega može očekivati? Što će biti nakon ovoga života? Crkva vjeruje da Krist, koji je umro i uskrsnuo za sve, neprestano daje čovjeku po svome Duhu svjetlo i snagu da odgovori na svoje više poslanje. I nema drugog imena pod nebom danog ljudskom rodu po kojemu se možemo spasiti. Crkva također vjeruje da se ključ, središte i svrha cijele ljudske povijesti nalaze u njezinu Gospodinu i Učitelju“ (Gaudium et Spes, 10).
Ovaj odlomak Koncila iznimno je bogat. Jasno se vidi da odgovor na pitanje „An Deus sit?“ — „Postoji li Bog?“ — nije samo pitanje koje se tiče razuma; to je ujedno i pitanje koje snažno utječe na cijelinu ljudskog postojanja. Ono ovisi o mnoštvu situacija u kojima čovjek traži značenje i smisao vlastitog života. Propitivanje Božjeg postojanja usko je povezano sa svrhom ljudskog postojanja. To nije samo pitanje razuma; to je također pitanje volje, pa čak i pitanje ljudskog srca (raisons du coeur Blaise Pascal). Smatram da je pogrešno tvrditi kako se stajalište svetog Tome održava samo na području racionalnoga. Istina je da treba pohvaliti Étiennea Gilsona kada se slaže sa svetim Tomom da je razum najčudesnije Božje stvorenje, ali to ne znači da trebamo podleći jednostranom racionalizmu. Sveti Toma slavi svu bogatost i složenost svakog stvorenog bića, a osobito čovjeka. Nije dobro što je njegova misao bila potisnuta u poslijekoncilskom razdoblju; on, naime, i dalje ostaje učitelj filozofskog i teološkog univerzalizma. U tom kontekstu treba čitati njegove quinque viae — odnosno njegovih „pet putova“ koji vode prema odgovoru na pitanje „An Deus sit?“ — „Postoji li Bog?“. Sv. Ivan Pavao II., - Karol Wojtyla "Prijeći prag nade"
|
|
Login
Registracija
FAQ
Traži
