Katolički odgovori

Današnji svetac, ugarski kralj iz dinastije Arpadović, ima zanimljiv životopis, vezane legende i osobne veze sa događajima u srednjovjekovnoj Hrvatskoj, osobito s političkim konotacijama...

Uz sve ono što piše na linku: https://narod.hr/kultura/27-lipnja-svet ... -biskupiju mi ga obično slavimo kao utemeljitelja zagrebačke nadbiskupije i kao vladara koji je bio šogor našeg kralja Dmitra Zvonimira.
Rođen je na današnji dan, 27. lipnja 1040. u Krakovu u Poljskoj (!) i kao plemeniti vjernik u svojoj kraljevskoj moći organizirao je crkvene strukture, samostane (uglavnom benediktinske) i biskupije, drugim riječima brinuo se za evangelizaciju i vjersku obnovu svog, ali i susjednih naroda.

Manje je poznato da je proturiječio i samom Papi, koji mu je upućivao prosvjedne note zbog zauzimanja Hrvatske, ali iz jednog sasvim drugačijeg razloga. Papa je naime tvrdio da hrvatske zemlje nakon smrti kralja Zvonimira pripadaju - Svetoj Stolici. Tu mu se Ladislav Arpadović suprotstavio te dodijelio osvojene zemlje svom nećaku Almošu.
Ladislav je imao dva omiljena nećaka, Kolomana i Almoša, koje je volio kao sinove i uzeo ih kao nasljednike, pošto sam nije imao muške djece. Mađari kažu da je više volio (tj. imao povjerenja u) mlađeg, Almoša, što je izazivalo ljubomoru kod Kolomana, te ga njegov politički i vojni otpor psihički slama, nakon čega brzo umire, 29. srpnja 1095.

Povjesničari kažu da se Almoševom ulasku u Hrvatsku nitko nije suprotstavio sve do planine Gvozd (što Englezi redovito prevode kao Iron Mountains) gdje se zapodjenula bitka između pristaša kralja Petra Svačića i Mađara. Mađari pobijediše.
Ta pobjeda izazvala je strah kod bizantskog cara Aleksija I. On je izazvao poganski narod Kumana da napadne Ladislava s druge strane, a ova nova mađarska pobjeda ispjevana je u raznim legendama. Mural u jednoj crkvi tako prikazuje Ladislava kao viteškog kralja-sveca. Tamo je u nizu slika ispričana legenda kako je on osobno spasio jednu djevojku koju je ugrabio poganin i pobjegao na konju s njom. Ladislav ga je sustigao, ali ga je uspio svladati tek uz djevojčinu pomoć. Zadnja slika prikazuje kralja kako leži u naručju djevojke, umoran od borbe.

Druga legenda govori o jednoj teškoj bitki Mađara nekoliko stoljeća nakon Ladislavove smrti, kad se njega već naveliko častilo kao sveca. Vojnici su bili pritiješnjeni i u srazu s puno moćnijim neprijateljem, a nakon usrdne molitve svjedočili su čudu. Kad su krenuli u bitku ispred njih je jahao jedan bijeli, svjetlom obasjani vitez za kojega nisu znali odakle je, ni kada im se pridružio. Nakon što su pod njegovim vodstvom pobijedili, shvatili su da je to jedino mogao biti sveti Ladislav kojega je Bog poslao u pomoć.

Na kraju, svetog Ladislava možemo smatrati i našim zaštitnikom i moliti ga za zagovor u osobito teškim životnim bitkama i vremenima.

Šteta što je ovaj svetac (čiji je blagdan bio jučer) kod nas pomalo zaboravljen. U Litanijaru ne postoje nažalost litanije posvećene njemu, iako je usko vezan uz zagrebačku nadbiskupiju i katedralu.

Nedavno mi je u ruke dospio stari primjerak knjige "Svoji na svome" don Lovre Katića. Povijest Hrvatske u vrijeme Arpadovića. Zanimljivo koliko se pisac potrudio prikazati kralja Ladislava kao duhovnog pokrovitelja Hrvatske i sprati sa njega naziv "osvajača". On dolazi na hrvatsku povijesnu pozornicu kao brat žene kralja Dmitra Zvonimira i u toj ulozi ima potpuno pravo smatrati se nasljednikom hrvatskih zemalja. Pisac ništa ne govori o mogućoj nasilnoj smrti kralja Zvonimira i stranačkim previranjima što su ju pratile, a to je i razumljivo jer još početkom 20. stoljeća nisu bila otkrivena mjesta koja spominje pop Dukljanin u svojoj legendi o "pet crikvah na polju". (Sada kad se zna za tu lokaciju - ne može se legenda potpuno odbaciti.) Ostaje samo nepoznanica vrijeme smrti kralja Zvonimira - naime ne poklapa se Papin poziv u prvi križarski rat s godinom Zvonimirove smrti. Vjerojatnije je da je Zvonimir dobio prije pape poziv u pomoć bizantskog cara Alekseja što nije nemoguće jer su dalmatinski gradovi bili pod bizantskom vlašću (sve do 13. stoljeća). Svojim dolaskom kralj Ladislav veže Hrvatsku više uz svoj budimski crkveni krug - i izaziva gorčinu bizantskog cara koji je očito imao dobre veze sa Zvonimirom i smatrao ga svojim prijateljem (u vjerskom smislu možda?!). Bizantski car na Ladislava tjera narod Kumana koji ga napada s istoka nakon čega Ladislav odlazi iz Hrvatske, da bi se nakon nekoliko godina njegov nećak vratio i preuzeo vlast. Ladislav i njegovi nasljednici imaju presudnu ulogu u jačanju rimokatoličanstva (osnivanje kaptola, brojnih župa - proglašava zakon o 10 sela koji grade (čine!) jednu crkvu (dekanat), a s vremenom i slijedom nesretnih križarskih ratova bizantska Dalmacija postupno slabi sve dok glavnu ulogu u povezivanju Hrvatske ne preuzima Zagreb (što je opet Ladislavovo proroštvo) od dosadašnjeg Splita. Pop Dukljanin u svom Ljetopisu dosta negativno piše općenito o Hrvatima, pa im tako predbacuje i smrt posljednjeg kralja - a može sve to biti i njegova interpretacija na koju su utjecala vjerska previranja na ovim prostorima, što traje do danas.

Ovo je zanimljivo. Ima li dokaza da je papa tvrdio tako nešto i ako da na temelju čega je papa tvrdio da određene zemlje pripadaju njemu? Na što se papa tada pozivao kod svojih tvrdnji?
I postoje li mape koje su to točno tada Hrvatske zemlje za koje je tada papa navodno tvrdio da pripadaju njemu?
Sve bi trebalo biti dokumentirano u golemim Vatikanskim arhivima samo treba istražiti i pronaći.

Gdje su mitovi i legende tu je i skriveno blago i mape do istog. U nekim situacijama (možda baš ovakvim kad se vode svjetski ratovi, kad se redefinira svjetski poredak) za odgovarajuće dobre mape bi političari dali pravo blago.
Ja bi mogao igrati na bilo kojoj političkoj i ideološkoj poziciji čak i na Mađarskoj, ali tu sam onda invalid dok ne naučim mađarski.
Kao Srbin bi bio samo polupismen.
Izgleda da smo u vremenima kad se mješaju karte.

Iskreno ne sjećam se otkud sam to izvukla, ali izgleda da je točno:
Nakon smrti hrvatskog kralja Zvonimira u nastalim je prijestolnim borbama dao podršku svojoj sestri Jeleni Lijepoj (1091). Prema nekim mišljenjima, tom je prilikom zauzeo gotovo cijelu Hrvatsku, a po drugima, samo područje između Drave i Gvozda (srednjovjekovna Slavonija). Zauzeto područje nije pripojio Ugarskoj, već je za hrvatskog kralja postavio nećaka Almoša. Budući da je time prekršio prava papâ kao seniora Hrvatske, došao je u sukob s papom Urbanom II. pa je, u sporu oko investiture, prešao na stranu rimsko-njemačkog cara Henrika IV. Između 1088. i 1094. osnovao je Zagrebačku biskupiju kao sufragansku biskupiju nadbiskupije u Kalocsi. link

O pitanju prava, radi se o nekom dokumentu (ugovoru) kojeg je papa sklopio s kraljem Zvonimirom prije njegovog krunjenja. Postoji među izvorima.

Papi se nije svidjela niti ideja o osnivanju Zagrebačke biskupije.
Papa Urban II. (1088. – 1099.), kao zaštitnik Hrvatskog kraljevstva, nije odobravao Ladislavovu politiku prema Hrvatskoj pa se zato Ladislav obratio na protupapu Klementa III. (Wibert Ravenski) i dobio od njega naknadno odobrenje za osnutak biskupije u Zagrebu. Kad je opet bilo uspostavljeno crkveno jedinstvo, Zagrebačka biskupija nastavila je činjenično postojati, bez posebnog odobrenja zakonitoga pape, ali i bez njegova protivljenja. link

Slovenski i mađarski izvori kažu da papa Urban zapravo nije toliko djelovao kao "zaštitnik Hrvatskog kraljevstva", već je bio u strahu i bojao se prijetnje Bizanta zbog Ladislavovih pretenzija nad Hrvatskom. Ovdje trebamo odvojiti političke od vjerskih razloga.

Ladislav zaista djeluje kao razborit evangelizator i vjerski vođa (organiziranjem biskupije, dovođenjem benediktinaca, jačanjem zapadnog kulturnog kruga). Urbanov imidž kao "zaštitnika Hrvatskog kraljevstva" ne drži vodu. Njemu je kao papi trebao biti važniji opstanak kršćanske stranke na čelu Hrvatske jer je u Slavoniji poganska, protupapinska stranka bila jaka (kao svojevremeno i u Mađarskoj).

Ne znam koliko su njihove vladavine legitimne ako su vladali i upravljalim ovim prostorima iz tada drugih zemalja i država.
Vilijam Osvajač se preselio u Englesku, nije pokušavao vladati Engleskom izvan Engleske iz npr. područja današnje Francuske.

Taj dio Hrvatske tada je bio anektirani teritorij?
Osnivanjem moderne RH ne znam koliko može biti predmetom povrata Crkvene imovine ono što je RKC dobila od mađarskih i austrijskih vladara.
Za Zvonimira i stare vladare je neupitno (to mislim čak ni komunisti nisu dirali).

Kad mu je stari osvojio zemlju, zar nije Almoš mogao doći i upravljati Hrvatskom iz nekog od Hrvatskih gradova po svom izboru i tamo imati sjedište. Među sada svojim ljudima i u svom kraljevstvu?
Čak i koristeći mađarske divizije kao osiguranje.
Za jezik bi se snašli, Englezima je trebalo narednih 800-njak godina da smiksaju stari francuski i staroengleski u današnji Engleski.

Dali je imao Almoš sjedište na teritoriju Hrvatskog kraljevstva npr. novoosnovani Zagreb ili je upravljao i prikupljao poreze i novačio ljude iz Hrvatske iz sigurnosti Budima i koristeći mađarsku vojsku i eventualno lokalne suradnike iz tadašnje Hrvatske?

Nekako najbolje riješenje bi bilo da one darovnice i dokumenti koji su sporni i moralno dvojbeni (čak i ako ih je verificirao tada Hrvatski sabor) - od vladara koji su imali sjedišta i djelovali izvan tadašnjeg priznatog Hrvatskog kraljevstva, da za te darovnice RKC ishodi nove darovnice od današnje RH koje će potpisati predsjednik/ca (možda ovaj, možda neki sljedeći/sljedeća).

A ono što su darivali vladari koji su imali sjedišta i djelovali sa teritorija Hrvatskog kraljevstva to se može označiti kao povrat Crkvene imovine (ono što je i ako je oduzeto) i ti dokumenti su i danas pravomoćni, nedvojbeni kao da su jučer izdati, a ne prije 950-1000 godina (tu bi ipak RKC samo mogla ovjerenu kopiju napraviti).

Tako da današnje generacije ima priliku darovati i nastaviti tradiciju drevnih Hrvatskih kraljeva.

kao da čitam ono što piše "hrvatski povjesničar" Šarić koji radi za srbijansku propagandu.

Da se malo našalim (ne prejudicirajući postotak ili promile istine u toj šali):
Vidim da moćna RKC u Hrvatskoj baš i nije nešto spremna podijeliti bar nekoliko promila svog golemog ratnog plijena osvojenog od prije cca. 1000 godina (Vladislav+), čim klijenta preusmjeravaju kod moćnih konkurentskih srpskih popova.

Ako je pak NDH karta (u smislu pravne validacije darovnica od stranih vladara), bojim se da ta karta isto nije validna jer se RH jasno ogradila od NDH (premda je i NDH koristila Hrvatsko ime) i invalidirala eventualne dokumente i darovnice izdate od Pavelića i NDH.

Najbolje riješiti to sa dvojbenim darovnicama kroz nove nedvojbene darovnice izdate od RH, a onda se možemo prepirati, diskutirati dali je od Arpadovića validno ili nije, dali je to bila personalna unija ili ipak pripojen teritorij tadašnjoj Ugarskoj... itd.
Nemogu ni ja decidirano tvrditi Arpadovići su tj. njihove darovnice nelegitimne ili nisu.
Dali je riječ o aneksiji ili nije ako efektivni vladar djeluje izvan teritorija priznatog kao Hrvatsko kraljevstvo, tj. Hrvatska? Ne znam, ne može se decidirano tvrditi.
Sve je to dvojbeno.

Poput ovog bankara uz poticaj možda ipak tu ima i nešto više. Nešto što nam promiče, a ključno je za analize.

https://m.youtube.com/watch?v=D7Z7XLqz0 ... V0byBiYW5r

Btw. Ovi iz francuske misije jesu već naučili francuski da ih naši župnici iz misije konačno mogu prebaciti francuskim župnicima, a oni da nastave sa drugima raditi i pomagati koji su došli u francusku.

Ovo je stvarno bedasto i zlomanjerno i u obliku šale. Ako je i od Šarića previše je!

Ako bude revizije Vatikanskih ugovora morat će se ići na sveobuhvatna riješenja.
Koja uključuju i razmatranja povijesti, i tumačenja toga što točno RH od prošlih dokumenata, darovnica nastalih u bližoj ili dalekoj prošlosti smatra pravosnažnim/pravomoćnim i danas, a što ne smatra.
I po kojem kriteriju tumači pravomoćnost dokumenata nastalih u prošlosti prije osnivanja RH 1991.
I što ćemo sa područjem današnje Slovenije?

Sve to je potrebno izmoliti.

Neki sveci i 1000 godina nakon svoje smrti izazivaju prijepore, a tako je sada i sa svetim Ladislavom u Sloveniji...
Oglasio se i biskup Murske Sobote i stao na stranu župe koja je postavila ploče na više jezika:
https://ika.hkm.hr/novosti/biskup-stump ... ladislava/

"– Utemeljitelj Zagrebačke biskupije je sv. Ladislav. Jesu li zato zbog njega svi Hrvati danas Mađari?

– U sobotskoj stolnoj crkvi još uvijek postoje mađarski natpisi, a u ljutomerskoj župnoj crkvi njemački. Hoćemo li stoga maknuti oltare i stoljetne reljefe s natpisima koji govore nešto važno o našoj prošlosti koju pak ne možemo promijeniti?“, upitao je.

„Nacionalizmi ne dolaze od svetaca, nego od zloće koja ne bira ni vjeru ni uvjerenje. Sveci svete Crkve su suprotnost zlu, oni su zagovornici u vječnosti. Ondje glede toga sv. Ladislav zasigurno ne miruje“, zaključio je biskup Štumpf."

O svetom Ladislavu, osnivaču i zaštitniku zagrebačke nadbiskupije našla sam podatak da su mu za života Mađari spočitavali da je više slavenske krvi nego mađarske (po majci Poljakinji). Također zanimljivo je da je Ladislav rođen u Krakovu u Poljskoj, okrunjen u Ugarskoj, borio se protiv Kumana u Transilvaniji, osnovao biskupiju u Hrvatskoj, umro u Nitri u Slovačkoj, a pokopan u Velikom Varadinu (današnja Oradea) u Rumunjskoj.

A njegova kćer Piroška (Irena) bila je udana za bizantskog cara i Bizant ju slavi kao sveticu pod imenom Irena Carigradska.

Također je jedan od rijetkih svetaca čiji spomendan slavimo na njegov rođendan (kao i sv. Ivan Krstitelj i sv. Leopold Mandić). Datum njegovog preminuća je zapravo 29. srpnja.

1763. godine mađarski grad Gyor, gdje se čuvaju svečeve relikvije, čudesno je očuvan od velike oluje i potresa 27. lipnja, a ljudi su nebesku zaštitu pripisali sv. Ladislavu i odonda sveca časte procesijom na taj dan.