Današnji svetac, ugarski kralj iz dinastije Arpadović, ima zanimljiv životopis, vezane legende i osobne veze sa događajima u srednjovjekovnoj Hrvatskoj, osobito s političkim konotacijama...
Uz sve ono što piše na linku:
https://narod.hr/kultura/27-lipnja-svet ... -biskupiju mi ga obično slavimo kao utemeljitelja zagrebačke nadbiskupije i kao vladara koji je bio šogor našeg kralja Dmitra Zvonimira.
Rođen je na današnji dan, 27. lipnja 1040. u Krakovu u Poljskoj (!) i kao plemeniti vjernik u svojoj kraljevskoj moći organizirao je crkvene strukture, samostane (uglavnom benediktinske) i biskupije, drugim riječima brinuo se za evangelizaciju i vjersku obnovu svog, ali i susjednih naroda.
Manje je poznato da je proturiječio i samom Papi, koji mu je upućivao prosvjedne note zbog zauzimanja Hrvatske, ali iz jednog sasvim drugačijeg razloga. Papa je naime tvrdio da hrvatske zemlje nakon smrti kralja Zvonimira pripadaju - Svetoj Stolici. Tu mu se Ladislav Arpadović suprotstavio te dodijelio osvojene zemlje svom nećaku Almošu.
Ladislav je imao dva omiljena nećaka, Kolomana i Almoša, koje je volio kao sinove i uzeo ih kao nasljednike, pošto sam nije imao muške djece. Mađari kažu da je više volio (tj. imao povjerenja u) mlađeg, Almoša, što je izazivalo ljubomoru kod Kolomana, te ga njegov politički i vojni otpor psihički slama, nakon čega brzo umire, 29. srpnja 1095.
Povjesničari kažu da se Almoševom ulasku u Hrvatsku nitko nije suprotstavio sve do planine Gvozd (što Englezi redovito prevode kao Iron Mountains) gdje se zapodjenula bitka između pristaša kralja Petra Svačića i Mađara. Mađari pobijediše.
Ta pobjeda izazvala je strah kod bizantskog cara Aleksija I. On je izazvao poganski narod Kumana da napadne Ladislava s druge strane, a ova nova mađarska pobjeda ispjevana je u raznim legendama. Mural u jednoj crkvi tako prikazuje Ladislava kao viteškog kralja-sveca. Tamo je u nizu slika ispričana legenda kako je on osobno spasio jednu djevojku koju je ugrabio poganin i pobjegao na konju s njom. Ladislav ga je sustigao, ali ga je uspio svladati tek uz djevojčinu pomoć. Zadnja slika prikazuje kralja kako leži u naručju djevojke, umoran od borbe.
Druga legenda govori o jednoj teškoj bitki Mađara nekoliko stoljeća nakon Ladislavove smrti, kad se njega već naveliko častilo kao sveca. Vojnici su bili pritiješnjeni i u srazu s puno moćnijim neprijateljem, a nakon usrdne molitve svjedočili su čudu. Kad su krenuli u bitku ispred njih je jahao jedan bijeli, svjetlom obasjani vitez za kojega nisu znali odakle je, ni kada im se pridružio. Nakon što su pod njegovim vodstvom pobijedili, shvatili su da je to jedino mogao biti sveti Ladislav kojega je Bog poslao u pomoć.
Na kraju, svetog Ladislava možemo smatrati i našim zaštitnikom i moliti ga za zagovor u osobito teškim životnim bitkama i vremenima.