Katolički odgovori

Jedno nespretno pitanjce, stavio sam temu ovdje pošto nisam siguran gdje da ju stavim.. Dok učinimo neki grijeh, u ovom slučaju mogao bih reći, laki grijeh.. Ako osjetimo duboko, iskreno kajanje i žaljenje prema tim osobama koje smo povrijedili, da li bi trebali istovremeno osjećat to isto kajanje i žaljenje prema Gospodinu? Što ako izostane kajanje prema Gospodinu a osjećamo i dalje isto prema ljudima koje smo povrijedili?

Ok, ne znam kak sad Bog gleda na to, ali, ako smo uvrijedili čovjeka, uvrijedili smo Boga, ako se kajemo za određeni grijeh prema čovjeku onda to isto vrijedi i za Gospodina? Ako sam negdje pogriješio, molim ispravak..
Kak sad osjećati isto kajanje prema Gospodinu? Možda su to pitanja za djecu, ali, nema razlike između mene i njih, osim što sam neznalica za neke stvari, izgleda da puno stvarim opet moram naučiti a koje sam zaboravio putem, a dobio dok sam bio još klinac u osnovnoj školi.

Ja imam problema s kajanjem.
No molim Boga da mi da milost kajanja prema svakom postupku koji me udaljuje od Njega.

Grijeh napravimo najčešće (moj slučaj) kad izgubim vjeru u nas u Boga...

Ili da budem konkretniji kad ne sagledam sliku šire kod svog rada i življenja.
Najčešće nisam niti svjestan kolike sam osobe povrijedio svojim životom. Isto tako i sam znam biti povrijeđen nečijim životom i radom, riječima...
I toga će biti i biti... Od toga se sastoji život na ovome svijetu.
Nismo bez veze svi jedinstveni neponovljivi, pa nikad nećemo sresti potpunog istomišljenika - svoju kopiju.

Znači u ovome svijetu po pitanju grešnosti sve funkcionira kako je i zamišljeno.
Ja živim, radim, stvaram, govorim, mislim... i time griješim vrijeđajući druge i sebe, Boga.

No nije poanta u griješenju (nema toga tko bi svima ugodio), poanta je po meni u proslavi Boga kroz odnos sa drugima kod peglanja povreda nas.
Opraštanje ili još bolje prihvaćanje i razumijevanje drugoga je ono što čini radost na kraju slaveći Boga.

Lk 7,47
Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi."

Malo vjere u Boga u ljubav u slobodu svih nas i eto nam radosti i mira
A u vjeri ljubim Boga kad ljubim bližnjega. I to ne nekog svog... Kad ljubim svog neprijatelja.
Razumijevajući drugoga prihvaćanjem ja ujedno ljubim Boga!
Služeći drugima, ja služim sebi, ja služim Bogu

Lk 7, 50
A on reče ženi: "Vjera te tvoja spasila. ! Idi u miru!"

_________________
Mt 5,3
"Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!

Da, tako je.
Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste! (Mt 25, 45)
Dakle, kada činimo grijeh prema nekome (npr. svom bližnjem), vrijeđamo time i Boga, ali isto tako kada nekome činimo dobro (kajemo se) time dobro činimo i prema Bogu.

E to je to, to me zanimalo... I na to sam već nailazio na dost mjesta iz biblije, al očito nisam registrirao, sve do nedavno dok nisam počeo pomnije razmišljat o tome.. Čovjeku je teško radi povrede drugog čovjeka i žao mu je, kaje se, ali, nema osjećaja tog istog čina prema Bogu..

@totus tuus, kakav konkretan problem s kajanjem?

Evo kod mene neke situacije, svjestan sam grijeha, al eto ipak počinim grijeh, u tom trenutku ne osjećam ništa, a poslije nakon analiziranja, onda me počinje savjest pritiskat, osjećaj kajanja i žaljenja je prisutan, to je ono a na što znam biti ljut kod sebe, a borba protiv toga je teška, to je ona situacija, "mogao sam, a nisam", grrrrrr...
Mislim da je ovo ujedno i najteža životna škola na svijetu..

Taj osjećaj kajanja nemam.
Ili ga rijetko kada imam
Ako neko zbog zlobe ili pohlepe npr. radi meni ili meni dragim ljudima loše, ja ga u bijesu ponekad prokunem ili poželim da mu se nešto loše dogodi. I ne mogu osjetiti zbog toga kajanje, a trebala bih.

I meni je nekad bilo tak dok sam bio mladji pa nisam puno razmisljao, nisam osjecao kajanje kao i ni krivicu, ne znam, bio sam ravnodusan prema tome.

A dok si spomenula bijes, pogotovo dok se cini steta bliskim osobama, vidis, nisam bijesan, al me primi neka ljutnja, svadljivost, umjesto da olabavim, stanem, razmislim, ja drmam po svome, obicno dok se stanje smiri, onda krece analiza dogadjaja. Mada sad vise ne reagiram tak burno, ali, zna se dogodit, poslije sam ljut na sebe..
Biti ponizan u molitvi, kao i sama molitva bi trebala donosit plodove, samo se zahtjeva strpljivost i biti ustrajan.

A osjetiš li kajanje - zbog toga što se ne kaješ?

Meni se nekad čini da mi je duša toliko deformirana i zagađena grijehom, navikom i slabostima da sam dostigla točku od koje nema povratka.
Ni ja ne osjećam kajanje, pravo, istinsko (osim u vrlo izvanrednim slučajevima). Sve relativiziram, sve je "moć navike", "pa kako drugi žive, ja sam još i dobra"... Duboko sam ogrezla u cinizam. Gotovo da za mene nema svetinje. Vrlo rijetko se pojavi Strah Gospodnji i, moram priznati, to me onda protrese i (barem za kratko vrijeme)usmjeri na pravi put.

Nije mi drago što ne osjećam kajanje, no ne bih mogla reći.
Čitala sam o kajanju, jedan teolog kaže da trebamo osjećati skrušenost.
Možda takvo nešto osjećam..
Taj osjećaj, kajanje. Ne razumijem ga baš, ne znam što bi to bilo?
Ne znam jesam li ikad takvo što osjetila.
Bude mi ponekad krivo zbog nečega, npr ako se ( rijetko) izderem na mog mačića a on to nije zaslužio jer nije s namjerom da mi napakosti nešto učinio.
No kad nekom kažem što ga slijedi, ne kajem se i nije mi žao jer ta osoba to zasluži.
Možda bi najbliže kajanju (iako ne razumijem baš tu riječ) bio osjećaj, da npr. nisam trebala pokloniti sestri pola kuće i dati joj time adut za kasnije ucjenjivanje, da nisam smjela dozvoliti da mi se uvuče ponovo u život kad je vidjela da me može iskoristiti. Da nisam smjela popustiti osjećajima kad su mi svi govorili da to ne činim. Krivo mi je što sam to dopustila, što sam bila naivna, no neznam je li to kajanje.
Molim Boga da osjetim kajanje za grijehe, no ne mogu to osjetiti, ne mogu si predočiti taj osjećaj i možda je problem što ne percipiram nešto kao grijeh?

Pa možda je i kod mene slično?

Nekad mi se čini da je to možda zato što mi se obraćenje dogodilo kasnije u životu. Kad su mi se duša i mozak već temeljito uprljali. Uvijek se divim i potajno zavidim obraćenicima koji letaju i gore za Krista. Evo i sad kad pišem o njima, mislim si "fanatici". Ali ti fanatici imaju nešto što ja nemam, čistoću srca. Meni nikad ni misli ni riječi nisu čiste.
Znam da ima puno obraćenika i u odrasloj dobi, od sv. Pavla, koji su se potpuno preobrazili, ali mene ta preobrazba nikad nije okrznula. Meni se obraćenje, ako to uopće tako mogu nazvati, dogodilo samo intelektualno. Unutra sam i dalje depraved and deplorable human being.

Eh, da bi se uopće osjetila potreba za pokajanjem/kajanjem za nešto učinjeno loše(teški ili laki grijeh), preduvjet je to ŽELJETI, ali...
Želja za osvetom, "podgrijavanje" uspomene na nepravde koje su i nama počinjene, te želja ra revanšizmom (osvetom) SOTONINO je oruđe kojim nas udaljava i od same volje za kajanjem, molbom Isusu da nam oprosti, a time stvara još veću HLADNOĆU duše čak za spoznajom da je zlo u nama kao rezultat naših pogrešnih odnosa/postupaka prema drugima(grijesi prema drugima) ili sebi(naši tjelesni, duhovni ili grijesi srca).
Mali segment iz "Kako vratiti mir koji ti je grijeh oduzeo" u Bitno. net:

"Moramo znati razlikovati iskreno kajanje – iskrenu volju za popravljanjem – koje je uvijek tiho, mirno i pouzdano od lažnog kajanja i njegove grižnje koja nas uzrujava, obeshrabruje i paralizira. Nisu sve opomene koje dolaze iz naše savjesti nadahnute Duhom Svetim. Neke dolaze od našeg ponosa ili od demona i moramo naučiti raspoznavati ih. Mir je glavni kriterij u razlikovanju duhova. Osjećaji nadahnuti Duhom Svetim mogu biti snažni i duboki, ali nikad zbog toga manje blagi i mirni..."
detaljnije na linku:
https://www.bitno.net/vjera/formacija/k ... eh-oduzeo/

Dodatak: OPREZ!!!
..
Jedno Isusovo upozorenje, laički rečeno: ako pored zdravih očiju, ušiju i pameti odbijamo sve milosti koje nam Bog daje/šalje preko Evanđelja, preko drugih ljudi, svećenika, pa i On sam posredstvom mnogih nezasluženih milosti, mi odbijamo prihvatiti Istinu, onu istinu i o samima sebi - kakvi smo u Božjim očima!
Znamo svih 10 Zapovijedi, za 7 glavnih grijeha, za Crkvene zapovijedi, ali nam često to nije dovoljno. Slušamo li propovijed - osjetimo li ponekad kao da propovjednik govori baš nama, meni?
"Grijesi protiv Oca, protiv Sina, oprostit će se, ali grijeh protiv Duha Svetoga neće nikada" - reče Isus.
To je ODBIJANJE Istine, odbijanje Isusove pomoći, ignoriranje savjeta bilo svećenika bilo koga što nas je moglo potaknuti da sebe spoznamo kakvi smo pred Bogom.
Ako smo sami sebi mjerilo ZA SVE - nema ni želje, kamoli istinskog pokajanja jer se ignorira i spoznaja o vlastitoj grešnosti.
I baš zato je POTREBAN ispit savjesti pred počinak! Ali uz PRIZNANJE, molitvu da nas Isus prosvijetli da se sjetimo svih svojih grijeha. Jer - sve se mora naučiti, tim više ako smo taj ispit savjesti ignorirati.
VAŽNO: kakve su na ispovijedi? Idemo li u ispovjedaonicu čim sagriješimo ili čekamo Božić ili Uskrs?

Možda se takva preobrazba dogodi u susretu sa "živim Bogom", za što se ja molim.
Ali i ljudi koji su to doživjeli, pa i sveci, ipak posrnu.
Nitko nije savršen, ljudi smo, bitna je namjera i svaki je dan prilika za nastojati popraviti se.
To ne možemo bez Božje pomoći, zato se treba stalno moliti.
Čula sam jednom, ako se odlučiš za Boga, on te neće napustiti. Borba je to.
Među tim "fanaticima" ima ih i baš fanatičnih, koji se kruto drže dogmi i obreda, no u srcu nemaju ljubavi za bližnje, pa samo traže "greške" u drugima, a sebe drže ispravnima. To je daleko od Isusova nauka. (Poznata prispodoba o farizejima).
Kako misliš, intelektualno obraćenje? Čula sam neki dan lijepu rečenicu Petra Tomeva Mitrikoskog, "Boga se traži srcem, a ne razumom".