Katolički odgovori

Pozdrav svima kako ste danas?

Imam problema s grijehom bilo smrtnim ili lakim
Razlog za to je taj što patim od anksioznosti (socijalne fobije), prekomjernog poremećaja kompulzivnosti (skupulrznosti), traumatičnih problema i ptsd-a

I tu je problem što stalno razmišljam o grijehu i ne mogu prestati razmišljati hoću li i sada griješiti? jesam li sagriješio ono što se upravo dogodilo, skuplorznost sada odgovara i krivim problemima naučio sam da je sukpulorznost problem naše oholosti i da nije dovoljno vjerovanje u milosrđe našeg nebeskog oca?

Zbog toga je problem što razumijem da li ću primjer primjeravati kada sam dozvolio svoju volju za grijehom za smrtni grijeh i odobrio jer je problem anksioznost, podiže mi stres u tijelu, a kad razgovaram s nekim to me naljuti onda ponekad krenem krivim putem i ponekad to mogu zadržati, a problem je i pretirani način razmišljanja o nekome

recimo kad mi netko ide na živce ili kad osjetim kako se manipulira ili povrijedi, ja cijeli dan razmišljam o tome, čak i dajem sve od sebe da razgovaram s našim gospodinom o tome i mogu pasti u problem poput gubitka svijesti, ali počnem osjećati bijes na osobu koja je učinila loše što se nije skrivalo u svemu tome gdje grijeh ulazi zbog mog mentalnog problema

Samo želim objasniti da i ja patim od mentalne nesposobnosti, to znači da govorni problemi i problemi imaju mozak teško razmišljati ili kad želim reći nešto nedostatak daha i možda kažem nešto pogrešno, ali problem s poremećajem znam da je to duhovni problem za koji sam također naučio da ljudi s tim problemima ne mogu griješiti, znači li to da je to laki grijeh? jer imam problem s voljom i postupanjem itd.? razlog je za to zbog toga jer volja nekad je izgubljena ili u stresu ali ostala dva su upitna na primjer velika stvar i djelo

Nadam se da mi netko može pomoći. Vjerujem da mogu o tome razgovarati u ispovijedi s tim što sam naučio da dobro za laki grijeh ide i na konfesiju, a ne samo na smrtni grijeh, jer sam u članku pročitao da je loše ako netko kaže da ne treba ići na ispovijed za venski grijeh, to je katolički zakon o tridentu koncilu nešto, ali dobro, nema veze, nadam se da mi netko može dati dobar primjer za moje probleme

Ja sam imao prije nekoliko godina problem stresne naravi (kod verbalnog vrijeđanja su mi se danima samo vrtjeli scenariji samo-obrane) .
Poslušao sam Isusa i molitvom Bogu Ocu sam dao privolu djelovanju Duha Svetoga i dogodio se misticizam: stresno stanje pretvorilo se u radosno stanje

Prije sam koristio razne tehnike (odmak od izvora nezadovoljstva - stresa, vremenski odmak, dugo naporno trčanje, plivanje...), no te tehnike samo potisnu u podsvijest stresnu situaciju.
Vjerujem da to isto rade i lijekovi, droge (alkohol i sl.), no to je najgori način jer nosi nuspojave, a ne rješava se problem.
Problemi se samo u podsvijesti gomilaju i gomilaju. I normalno jednom isplivaju žestoko van...

No ima jedna vijest, a zove se: RADOSNA VIJEST
gdje svaki križ postane sladak, a svako breme lako.
Dakle - ima rješenje: obraćenje!
Ali ne obraćenje drugoga, već sebe (poniznost i zahvalnost). Tu sam primjetio da mnogi zastanu jer im nije niti na kraj pameti da sebe mijenjaju.
A bez promjene nema života. Života vječnog!

Ja sam u poniznosti i zahvalnosti radostan i sretan na ovom predivnom življenju, na ovom očaravajućem svijetu, a sve na hvalu i slavu Bogu Ocu našemu

_________________
Mt 5,3
"Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!

Hvala vam na vašem svjedočanstvu i neka vas gospodin blagoslovi drago mi je to čuti i u vezi ljekova itd sve se slažem niti ja ne podrzavam lijekove bolje kad se prirodno stvari rade i preda cijelog sebe gospodinu

Ovaj ovo sto ste rekli o misticizmu gdje se stresno stanje pretvorilo u radosno na što ste točno mislili? mozete li detaljno objasniti hvala

Slažem se. Malo to pojasni ako te volja, viz...Imam i ja problem s anksioznošću i pokušavam na razne načine to kompenzirati. A kad idem s molitvom, čini mi se da sam ojačala, odnosno sama sebi to govorim, no, kako kažeš, pukne za koji dan u vidu jake migrene i još gore anksioznosti.

Molitva je ključna riječ koju nisam spomenuo - dakle ništa strašno i strano.
No molio sam ja i prije i nikad se ništa tako značajno za mene nije dogodilo.
Pokušavam na ovom forumu na više mjesta opisati to.

Kad sam baš dokraja poslušao Isusa - kad sam osjećajno molio tako da sam oprostio uvrede i pogrde blagoslivljajući osobu tj. dozvao sam iz srca osjećaj radosti kod darivanja u svijest povezujući ga sa nemilim događajem. Nisam išao sa predumišljajem da ću se riješiti stresnih scenarija koji su mi se stalno vrtjeli po mislima.
Išao sam potpuno naivno ne očekujući ništa zazivajući kraljevstvo Božje molitvom Oče naš ponizno opraštajući osobi koja me povrijedila tražeći oprost Boga Oca za svoj nemir u duši.

Nakon molitve sam osjećao neki muk u zraku, no ništa strašno.
A potom je eksplodirala milina i dragost u meni. Osoba koja me povrijedila je odjednom postala dragi prijatelj i najradije bi ju zagrlio i popričao iako sam znao informativno što mi je napravila. Kako Duh Sveti samo predivno radi spaljujući zlo u meni - sve moje osude, ogovranja, prigovore, mrgođenja, negodovanja...
Preporodi me samo tako.

A kako malo treba za to - treba biti samo ponizan i zahvalan - i eto radosti pregršt

_________________
Mt 5,3
"Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!

Hvala vam na odgovoru i vrlo zanimljivo evo drago mi je da ste podjelili s nama vaše svjedočanstvo jer vjerujem da če pomoči svima nama u gospodinu jer samo u njemu je mir i baš mi je drago to čuti moj prijatelju

Jeste li se obratili u srcu kad ste oprostili ono zamislili osobu koja vas je povrijedila i dosli do nje sa gospodinom i kažete oprastam vam u srcu?

I zadnje o grijeh sto sam bio pitato znate razliku između osobe koja ima poremečaj i koja nema?

Na primjer aneksioznost pod to ide i ocd ptsd itd i kad bi čovijek sad imao mastu nesto negativno ali nema volju i pod stresom je tu onda nema volje nedostaje velika stvar? ali to se događa problem ostaje puna svijest (problem) i slobodan pristanak koj je upitan nakon prvog puta ali što kad malo dulje se to događa pa makar nema svijesti nego osoba je u negativi ne svijesno to ne moze biti teski grijeh? znate kad čovijek se malo izgubi na kratko vrijeme pa se vrati nazad u normalu slično padanje u nesvijest ali kratkoročno isto vrijedi i za kad pričamo sa osobama

Kako vi razlikujete jeste li tesko sagrijesili a da ne budemo skupulurzni ispit savjesti? znam da je svečenik najbolji za to

Zanimljiva je ta vremenska komponenta ovoga utjelovljenog života.
To spominjem iz razloga što postoji vremenski slijed.

Dakle ne obraćam se kad sam molio opraštajući i blagoslivljajući.
Duh Sveti je nakon nekoliko minuta kad sam nešto otišao raditi nakon molitve djelovao milinom u meni mijenjajući me.

Baš je i molitva Oče naš odlično vremenski složena od našeg Spasitelja.
Najprije zazivamo slavu Boga - kraljevstvo Božje po njegovoj volji (ponizno), tražimo kruh svagdanji i oprost za grijehe naše (ne tuđe) - i tad dolazimo do opraštanja kad zahvaljujemo kao da smo oprostili tj. blagoslovim osobu koja me povrijedila iz srca u radosti i završim molitvu molbom ne uvođenja u napast i za izbavljanje od zla (neki bi htjeli samo ovo zadnje, no ne ide usmjerenost molitve tako - treba biti baš poredak kako nam je Spasitelj rekao).

Dakle ne dolazim mislima do te osobe. Ja osjećajima i riječima u sebi opraštam prijatelju obraćajući se Bogu Ocu.
Stoga ta osoba niti ne zna što sam ja dao privolu molitvom djelovanju Duha Svetoga u meni mijenjajući mene. Molitva je osobna (prispodoba o djevicama).
Ja sam samo privolom dao povod obraćenju sebe, a Duh Sveti je odradio - na hvalu i slavu Boga Oca našega.

Kad sam promijenjen, moljenje za blagoslov drugoga je jako lako. Radost se stalno osjeća. No trebam najprije dati privolu sređivanju sebe - a tu ima posla...

Ne znam puno o poremećajima. Mogu samo na osnovu sebe i svog iskustva reći. Vidim ljude oko sebe u depresiji, no takvi imaju i stavove: ja moram, ja trebam, ja mogu...
Vjeruju u Boga, no ne stavljaju ga na 1. mjesto. Treba početi ljubiti i to najprije ljubiti sebe takvog kakvog me Bog stvorio, pa potom dalje.
Nije Isus pitao Petra kako si me zatajio i sl., već ga je 3 puta pitao: Ljubiš li me?

Kad molimo kako sam naveo ili na takav način - ljubav, vjera i nada samo rastu
Bogu hvala

Ti znaš da te Isuse ljubim
To se osjeća u srcu kad se hoda u molitvi ponizno i zahvalno.

Ovo vezano uz težinu grijeha - to nisam nikad vagao i ne zamaram se time.
Jahve nam je lijepo rekao da ne jedemo sa drva spoznaje dobra i zla jer ćemo propasti:
Post 2, 16-17:
Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: »Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi,
ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!«

Kod obraćenja poniznošću i zahvalnošću molitvom kako se samo ovo jednostavno razumije jer oholost, uznositost, bahatost, arogancija odleti samo tako.
A ta stanja dolaze kad mislim da znam što je dobro, a što zlo; kad osuđujem, rangiram, prigovaram, ogovaram, uspoređujem, "dižem nos"... kad radim ono što vidim da i drugi rade i što su me naučili,
kad radim naučeno što često zovemo društvene norme ili vrijednosti - a u biti to odvodi u propast, u uništenje.
Obraćenje je izlaz. Hvala našem Otkupitelju Isusu Kristu na tome!
Hvala za Ljubav

_________________
Mt 5,3
"Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!

Očito je to malo zapravo puno jer ti si jedini od kojeg čujem takvo iskustvo...
Ja neke tvoje postove isprintam, koliko su mi dragi. Da me nadahnu. Čitam, pokušavam, ali kod mene se ništa ne događa niti mijenja. Znači, to je tvoje iskustvo i povezano s nečim u tebi.

To sam i ja mislio, no onda sretnem ljude na Krapnju - Kursilju (svećenici, psiholozi) koji imaju slične stavove i slična iskustva (svako je jedinstveno),
pa doznam da i nisam jedini - Bogu hvala
Kad se družiš sa ljudima koje zanima vjera i koji prakticiraju vjeru - puno se toga nauči i shvati.
Lijepo je zajedništvo

_________________
Mt 5,3
"Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!

I meni se također čini da ti nemaš uopće teškoga grijeha, nego bi samo htio razgovarati malo o svemu...
To što opisuješ ne mora čak biti niti laki grijeh, a općenito se savjetuje i onima sa skrupuloznošću da ne počinju ispovijed pred svećenikom uvijek sa tom stvari koja ih najviše muči nego s onim područjima gdje su doista sigurni da su pogriješili... Iako, takve osobe bi htjele prečesto ići na ispovijed, jer grižnja savjesti i nemir može biti velik, a i nakon ispovijedi se osjećaju da taj nemir nije posve nestao, da ih svećenik nije razumio, da je dao premalu pokoru ili pak da nisu sve rekli što ih muči...
To sve mogu biti skrupule i to također treba liječiti...

Kako?
1. Vjeruj da Bog najbolje poznaje tvoje srce i da ti je u ispovijedi sve oprostio, čak i ako si nešto nenamjerno zaboravio spomenuti.
2. Moli redovito - jer se laki grijesi opraštaju i u molitvi, zbog njih nije potrebno trčati na ispovijed i tražiti dostupnog svećenika, osobito u ovim uvjetima...
3. Ako misliš da si sagriješio, pokušaj čin pokore zamijeniti nekim djelom ljubavi.. Na primjer, kad molitva postane teška i nemaš riječi kojima bi se srcem obratio Bogu, razmisli o nekom konkretnom činu ljubavi prema bližnjemu i pokušaj ga što prije izvršiti. To ne mora biti nikakvo veliko djelo, dovoljan je i mali znak pažnje prema nekome ili mala pomoć ukućanima.
4. Opet vjeruj i uzdaj se! Sjeti se: naš Bog je blag i milosrdan, ima krotko i ponizno srce... Kao što bi rekao Fulton Sheen: što bi radije, da ti na kraju ovoga života sudi neki županijski sudac ili sam Bog? Vjeruj mi, sam Bog je puno blaži i milosrdniji i bolji nego ikoji čovjek to može biti...