Katolički odgovori

Jutros molim "vjerovanje"ali iako se trudim nekako mi se "ne prima",nikako baš da stvarno povjerujem u sve to .Mislim,molim svaki dan.Pa mi se nameće pitanje.Zašto je Isus morao patiti na križu?Zašto njegova misija ne bi bila uspješna i bez tog groznog krvoprolića?
I zašto,ako je patio za nas,mi danas moramo patiti?

Ovako bih ja pitanje okrenula u odgovor: njegova misija je bila uspješna tek kad je uskrsnućem pobijedio smrt... Zašto je morao proći kroz to? Nije morao, ali je htio... Htio je patiti da naša patnja s njegovom sjedinjena ima smisla...
Kad bi smrt zaista bila kraj, ne samo da patnja ne bi imala svoj smisao, već bi i svako dobro djelo i dobar trenutak bio samo prolaznost i sekunda sreće koja će ubrzo biti zaboravljena.
Isus kao Bog uopće nije trebao patiti, ali kako sveti Pavao kaže:
On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe "oplijeni" uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: "Isus Krist jest Gospodin!" - na slavu Boga Oca.
Patnja je nešto neizbježno, ali i dragocjeno, kod Boga su zapravo privilegirani ljudi patnici, siromasi, udovice, siročad, svi oni koji su inače kod ljudi na zadnjem mjestu i za koje se nitko ne brine...

Hvala ti,Adrijana,što se potrudiš odgovoriti.Ali,svejedno,nije mi to još baš jasno.Sve znam to što si napisala.Znam da se naša patnja suobličuje s njegovom i sve to.Ali,čemu sva ta krvoločnost?Vjerovatno na to nemaš što odgovoriti,ali mi se nameće.I nije valjda baš patnja naš duhovni cilj na zemlji?Zašto ne radost?

Nike li to najveća veličina i vrlina? Žrtvovati sebe za drugog. A Isus je žrtvovao sebe za cijelo čovječanstvo.

Slažem se. Nekako kad razmišljam o muci, npr. kad molim žalosna otajstva, osjetim nakon molitve neku posebnu katarzu ili prosvjetljenje (ne znam kako da to nazovem). Jer kad mislim na to najmanje mislim na "grozno krvoproliće" (mada je bilo tako), a više mislim na ono što je prezentirano u evanđeljima. A u njima ima najmanje opisa detalja muke - toga zapravo uopće nema...
U jednom evanđelju naglašena je izdaja naroda, u drugom "kao što je pisano u Pismima" (poveznica sa Starim zavjetom), u trećem evanđelju najviše upada u oči nepravedno suđenje... I to je više-manje predmet mog razmatranja i u njemu mogu očitati neke događaje i situacije iz svog života.

Zašto je patnja neizbježna? Pa vjerojatno jer je posljedica zla oko nas (koje je ukorijenjeno u društvu), dok je zlo posljedica grijeha - bolje rečeno odvojenosti od Boga, otpora prema Bogu.. Jednom kad smrti više ne bude, neće biti ni grijeha, a ni zla i patnje.. To će biti u kraljevstvu nebeskom.

I još nešto, dugo sam se pitala što znače zapravo riječi "pokora" i "mrtvljenje" (u starim spisima)? Dugo mi to uopće nije bilo jasno.. Zar da život provodimo u tuzi, boli i neprestanom strahu od Božje kazne..? Onda sam našla kod jednog pisca da "mrtvljenje" koje je ugodno Bogu znači prevladati tugu, odvojiti se od briga, od neprestanog unutarnjeg pritiska, nadvladati umor i razna duševna neraspoloženja.. Jer Bog je taj koji nam kroz molitvu daje radost i mir, čak radost samo stoga što smo Njegova djeca i što nas On ljubi.

Ne prepuštaj se žalosti
i ne kinji se mračnim mislima.
Veselje srca život je čovjeku,
i radost mu produljuje dane životne.
Prevari svoje brige i utješi srce svoje,
otjeraj od sebe žalost:
jer je žalost pogubila mnoge,
od nje nema koristi nikomu.
Sirah 30, 21-23

I što se promijenilo?

Vidiš,ja sam shvatila,da mrtvljenje znaći,ne prepuštati se osjećajima,zatomljavati nagone...

I ja sam tako dugo mislila... Iskreno, ne znam točno razlikovati osjećaje, niti želje, koje su uredne, a koje nisu... A nagoni ili strasti opet nemaju kvalifikaciju, oni su dobri ukoliko nas vode dobrome, a loši ukoliko gospodare nama i odvode nas od Božje ljubavi.

Mislim da su neuredne želje one koje vode oholosti, taštini, samodopadnosti...

Može li baš svatko upravljati svojim osjećajima? ... Meni se čini da radost puno lakše iščezne iz našega srca, nego neka bol, tuga ili strah...