ivana_2 je napisao/la:
Ovo pitam iskreno, iz iskustva zivljenja zivota koji je pun borbe: sto ako nam zivot ne pase, ako se netko nebi htio probudit nego dapace tesko mu je zivit i kraj gleda kao spas? Kako osjetit ljubav i biti zahvalan?
Da... Samo sta ako to ne znamo bas najbolje? Uz najbolje namjere...
Draga Ivana,
vidjela sam jučer tvoje postove i prvo sam bila u žurbi pa nisam stigla odmah pisati, a potom sam mislila te izignorirati, no eto nešto ne da.
Neću pametovati i govoriti da postoji lijek, da postoji neki recept za smislom, ali ti mogu reći da nisi sama u svojim osjećajima, ali i da ima izlaza.
Nitko ne živi tvoj život za tebe ni umjesto tebe no postoji nada, postoji ona sjenka koja se vidi. Znaš, jedna šibica obasja cijelu prostoriju.
Ovo pišem jer mene su ti dugo držala tuđa svjedočanstva - Bog je milostiv, a mi smo maleni, a osobno iskustvo je (kako kaže T. Ivančić) najbolje uvjerenje za druge.
U slijed nekih životnih situacija za koje sam dijelom bila sama kriva, dijelom ne - raspala sam se. Dala sam otkaz, nisam vidjela smisao u svom životu i bila sam tako ljuta na Njega. Užasno. Bila sam poput robota koji obavlja zadatke, koji gleda tupo i koji se prisiljava nasmijati. Doživjela sam toliku dozu stresa i emocije su me preplavile da sam otupila. Jednostavno otupila i jedva bih čekala da mi ljudi koji su duboko u vjeri kažu nešto, a da im ja mogu reći - "eto ti, jesam ti rekla da nije tako". I iz inata samo da im mogu "nabit na nos" kakav je taj njihov Bog.
Tu smo bili u svađi On i ja - On koji je znao moje srce, On koji me mjesecima, godinama gledao kako klečim, plačem, molim, koji je znao koliko sam puta pogazila svoj ponos, koji je znao sve, ama baš sve je znao - tu smo bili On i ja, On koji je znao istinu, On koji je pravedan, On Svemogući koji ništa nije učinio...
Ali ono nešto mi nije dalo mira i odlučila sam svakog dana devetnice Gospi od Karmela ići na krunicu i misu, govoreći mu "eto da Te vidimo" i zadnjeg dana devetnice dobijem poziv za drugi posao.
Da ne razočaram druge, otišla sam ja na testiranje jedno, drugo, - oba kruga prođem i treće zadnje emotivno psihologijsko testiranje mi psihologinja kaže da sam dobila posao, ali da (znala je po mojim referencama da sam dosta u župi uključena) joj nije jasno kako na emotivnom planu po rezultatima testa sam vrlo loše, na granici s depresijom i da ona (koja nije praktična vjernica) u meni prepoznaje mirnoću koja je potrebna za taj posao (zaključivši da je to zbog tog vjerskog segmenta - molitve).
Ali mene to ne zanima, jednostavno - ne zanima. No, prihvatim posao, odem vani na edukaciju - i svaki dan mu govorim - znaš koliko me briga za Tebe, je li želiš čuti "Budi volja tvoja" - eto slušaj je, eto nek bude, jer boli me više briga. Ako misliš da ću ti se onako više moliti, možeš i to zaboravit"...
I jednostavno, molila sam da bih mogla drugima soliti pamet, ali manje nego prije, a molitvu sv. Josipu (koja mi je do tada značila) nisam mogla jer me bilo strah. Nisam mu vjerovala, ali nisam je mogla ni moliti jer što ako se i u Josipa razočaram? Sv. Josip mi je ostalo jedini.
Nisam Ga željela u svom životu, ali On je bio u meni - kao što je, Ivana, i u tebi.
Događalo se tu još puno toga, padala sam i ustajala, bila up i down, slavila ga i ljutila se, bila na životnoj ispovijedi...
Slomila sam sve svoje želje, sve, ali baš sve nade, čežnje sam ostavila i rekla mu doslovno "čini što želiš, ali me onda i oslobodi jer želim biti slobodna i želim živjeti". Ali, to je bio prvi put da sam bez fige u džepu to rekla i nedugo nakon toga, moj život je stvarno počeo se živjeti i danas sam slobodna od bilo kakvih "moranja".
Radim ok posao, kupila sam auto, ej - On mi je (vjeruj mi, nitko drugi nego On) posložio sve kao u filmovima - ja koja se svega boji, ću za koji dan otvoriti vlastitu firmu i ostvariti svoj san... a sve to se ne bi dogodilo da nije one male šibice na početku priče koja je obasjavala prostoriju i koja je tinjala u meni, kao što sam sigurna da tinja u tebi.
Onda kad on slomi našu volju, i kad mu damo priliku - On čini čuda. I danas ima loših dana, i danas sam stalno u borbi, a uvijek kao na rubu propasti - no učim se živjeti u slobodi s Njim - puštajući ga da bude Otac, a ja njegova (ne)poslušna kći.
Ne odustaj od života, ni od Boga jer On nije odustao od tebe. Kušnje su velike, ali su stanice na putu spasenja. Otkrivati osobne sposobnosti znači odlučiti se za život, a ti ih zasigurno imaš. Da, život je težak, suočavanje s problemima je bolno i teško, ali zbog problema duhovno i psihički sazrijevamo.
Scott Peck je milost nazvao čudom sretnih otkrivanja (usp. Jung i priča o skarabeju) jer milost je vrijedna i korisna stvar koju ne tražimo, koja je pristupačna svima, ali dok je neki koriste, drugi je ne koriste i opiru se "Mnogi su pozvani, malo ih je izabrano" jer odaziv milosti je odaziv napornom životu punom služenja i žrtvovanja. Milost je popraćena odgovornošću, obvezama i dužnošću. Bog od nas želi da postanemo On, da sazrijevamo na božanskom, jer On je Alfa i Omega, početak i kraj.
Login
Registracija
FAQ
Traži
