
Ne bih želio da ispadne kako nastojim opravdati svećenike koji na nove inicijative odmahuju ili odmah kažu da za to nemaju vremena.
Vjernici zapravo i neznaju što jedan svećenik na župi, posebno ako je sam, treba obavezno raditi.
Ono što je vidljivo svakako su mise, krštenja, vjenčanja, sprovodi....
Tek za neke su vidljive priprave za te sakramente s djecom, roditeljima, mladencima....
Tu je zatim župni vjeronauk, pa školski; barem nekoliko sati tjedno.
Posebna priča su gradnje, novogradnje i popravci objekata. Premda biskupi žele da bi barem to vodili stručni laici; negdje je to i slučaj, pa i onda treba dogovarati, pregovarati, osigurati sredstva......
Ono što gotovo nitko ne vidi to je vođenje kancelarije. Izdavanje dokumenata za vjenčanje, krštenje u drugoj župi, razne potvrde.....
Vođenje župske blagajne. Specifikacije za svaki mjesec...
Po završetku tekuće godine pišu se izvještaji: financijski, pastoralni.., prepisuju matice i te parice zajedno s izvještajima šalju se nad(biskupiji).
Tu su još proštenja, veliki blagdani i susjedstva, kada svećenici odlaze na slavlja u susjedne župe....
Redovne pobožnosti prvog petka i ispovjedi u župi u sudjedstvu ili po kućama.
Posjet obiteljima u vrijeme božićnih blagdana.
Ako svećenik želi sve to savjesno obaviti, može li uopće imati vremena za dodatne aktivnosti.
Vjernici, istina, i samo žele sudjelovati i surađivati, posebno u karitasu... no onda se zadovlje i kažu: a zašto ne bi i drugi.....
Prezaposleni svećenici znaju biti i razdražljivi, a vjernici bi htjeli da barem svećenik bude sa svima obazriv i da svakoga razumije. No, malo ih je koji se potrude razumijeti svećenika.....