Katolički odgovori

Fedja, zašto tolika ljutnja? Istina je da sam nespretno citirao ono što si rekao, ali sve se svodi na isto - Put je po tebi neokatekumenski put. Samo sam ti rekao da smo i mi ostali isto na Putu.
Pa ti si naše vjere. Grkokatolik je katolik istočnog obreda. U punom si zajedništvu s Crkvom. Znam gdje živiš i da grkokatolicima baš i nije uvijek lako među pravoslavcima, pogotovo onim upućenijim, jer vas smatraju otpadnicima od pravoslavlja, pa je vaš status u njihovim očima gori nego rimokatolika. U takvoj sredini je vjerojatno neokatekumenski pristup i najprihvatljiviji u koliko u svoju zajednicu prihvaćate pravoslavne bez nekog deklarativnog prijelaza....
Moj način razgovora je krajnje jasan i ima za cilj upoznati druge. Možebitne nejasnoće nije uputno gurati pod tepih i praviti se da je sve ok.
Zbog takvog pristupa nastaju i mnoge nejasnoće i averzija prema pokretima koje ne poznajemo.

Slažem se da nejasnoće treba otklanjati pa što se tiče trajnog priznanja, radio vatikan je donio o tome vijest:
KLIKNI OVDJE
to je sasvim mjerodavna vijest. Dakle nadam se da smo time pitanje trajnosti priznanja riješili.




Definitivno si u pravu, doduše ne znam na kojem principu djeluju župe koje vode pojedini radovi ali vjerojatno nije puno drugačije kao u dijacezanskim župama. Naravno ukoliko je stav Župnog pastoralnog vijeća i župnika takav da nove zajednice ne trebaju, onda to tako treba i biti. Loše bi bilo i nekorektno da zabrana vrijedi samo za neke zajednice, pa nakon takvog objašnjenja (kako je dosta zajednica) dolazi do osnivanja zajednica koje često nemaju nikakvog odobrenja od strane Svete Stolice.
Ipak najgora je situacija kad zajednica bude osnovana i djeluje dobro ali promjenom župnika tj dolaskom drugog pri redovnoj rotaciji svećenika, biva šikanirana i da joj se onemogućuje normalan rad. Pri tom je važno reći da se od župnika ne zahtijeva da bude neokatekumen niti vodi Bogoslužje samim neokatekumenima ako nema vremena. Radi se o samom postojanju zajednice, osiguranju prostora, po mogućnosti ispovijedanja na mjesečno pokorničkom bogoslužju. Onemogućavanje zajednice u tim stvarima je loše i za osudu.
Eto i ja nastojim biti konkretan jer guranje stvari pod tepih odista nije dobro.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

angelus,
Po meni put Neokatekumena i vernika koji nisu u toj zajednici jeste put Hrista i to nisam dovodio u pitanje niti sam bilo gde napisao, nadam se da je to i tebi jasno ( ako zelis da ti persiram,Vama) i da se po tom pitanju apsolutno slažem.Što se tiče statuta verujem da ti je sada sve jasno, a i drugima koji su sumnjali u to i da u buduće neće biti polemike po tom pitanju.
Što se tiče pravoslavaca ipak nisu prihvatili zajednicu iako nisu bili uslovljeni ničim tako da smo kod njih stekli još jedan "minus" mada da budem iskren i kod nekih rimokatolika i grkokatolika naša zajednica je "sektaška", ali nadam se da je to bar kod naših "dečija bolest" i da će vremenom biti sve OK.
Nisam ni ja za guranje pod tepih, ali treba po mom mišljnju biti obazriviji prilikom davanja kvalifikacija.
Nadam se da će tvoje znanje biti svima i u buduće od koristi i da ćeš i dalje pomagati da se razjasne moguće nejasnoće.
Mir sa svima vama.

Eto, nadam se da smo se razumjeli i sve sretno priveli kraju uz napomenu da kad su u pitanju kvalifikacije ili ocjene da to sve obavezuje.
Koliko se sjećam uključio sam se u razgovor potaknut ''mr. glavnim'', da ga tako nazovem, za grad Zagreb, kada je na radiju govorio o odnosu župnik, župa, neokatekumenski pokret i tada dao neke neprimjerene izjave i kvalifikacije kao npr. u župama je mrtvilo .... da sad sve ne nabrajam.
Taj gospodin bi trebao znati da je jedno elitna zajednica od, recimo, tridesetak ljudi, koja si postavlja neke više ciljeve, a drugo je župa od nekoliko tisuća ljudi koji su zadovoljni da se zovu katolici, ali kad bi neke pitao po čemu se oni kao katolici razlikuju od ostalih koji to nisu - vjerujem da mnogi ne bi znali odgovoriti. I nema tog pokreta koji bi mogao obuhvatiti sve članove župne zajednice i da bi ih uspio animirati tako da bi svi bili uzorni vjernici. Stoga zbilja treba pripaziti na izjave i kvalifikacije.
Koji bi to nerazboriti župnik odbio pripadnike bilo kojeg katoličkog pokreta kada bi mu došli i upitali: velečasni, mi smo tu, treba li vam pomoć u pastoralu? Karitativna djelatnost, okupljanje mladih, animiranje za sudjelovanje u liturgiji, crkveno pjevanje.... uuu koliko je širok djelokrug. Ali kada etiketa postane važnija od sadržaja, onda je slabo koristi. Ili još gore; zajednica koja je sama sebi svrha i koja se zatvara u sebe i poznaje samo svoje članove.....Duh katoličke Crkve je duh zajedništva, svih sa svima. Franjevci, isusovci i drugi redovi imaju svoje specifičnosti, ali kada rade u Crkvi onda nema razlike među nama. To je pravi duh crkvenosti.....

angelus,
Neznam tačno šta je rekao taj gospodin preko radija pa se nebih nešto posebno upuštao u davanje ocene konkretnog događaja ali svakako da se moramo oslanjati jedni na druge i u drugima videti njihove dobre a ne loše namere.Naravno ako je namera dotičnog bila da svojim rečima omalovaži nečiji pošten trud onda svakako da nije na dobrom putu da pomogne bilo kome pa čak ni sebi.Ja bih na tvoje reči "Duh katoličke Crkve je duh zajedništva" dopunio da je duh Hrišćanstva duh zajedništva,kako ti reče, sa svima, pa mi je pomalo čudno da je taj gospodin govorio tako da si ti to primio kao ruganje ili uvredu Crkve.Žao mi je ako je to bilo tako, ali to nebi trebalo da utiče na generalni stav prema naokatekumena, ni tvoj niti ostalih vernik koji nisu članovi neokatekumenskog puta.
Svakako da bi pomoć dobrodošla i bila bi od koristi i jednima i drugima i iskreno se nadam da će toga biti sve više u buućnosti.
Mir sa svima vama

Čitam tekst s onog linka koji je stavio Barnaba di piše:

Kardinal Stanisław Ryłko, predsjednik Papinskoga vijeća za laike obznanio je dekret trajnog odobrenja statuta Neokatekumenskoga puta po isteku 5 godina od odobrenja „ad experimentum“ koji je potpisan na Svetkovinu Duhova 11. svibnja 2008. godine.

Zbog nespretnosti prevoditelja može se shvatiti da je odobrenje "ad experimentum" potpisano ove 2008. godine.
Međutim, odobrenje "ad experimentum" je potpisano 29.06.2002.
...on June 29, 2002, the Way's statutes were approved by the same Council for a period of five years, which has ended with the present final approval.
Isto i Kiko kaže u nastavku ovog teksta:

Kiko je u poticajima i ohrabrenjima pape Ivana Pavla II., pape Benedikta XVI. te sada i u konačnom odobrenju Statuta prepoznao ispunjenje toga proročkog obećanja vjernosti Crkve.
S dva zareza ili boljim preslagivanjem rečenice "Kardinal Stanislaw Rylko..." nesporazum bi bio izbjegnut

Točno tak, Gutaperka, nesporazum bi bio izbjegnut.
Ali ne čini li se tebi i svima koji su se možda prvi puta sreli s tim slučajem da je i dalje u zraku nekako ostalo pitanje: Zbog čega na pet godina, pa sa zadržajem, pa ad experimentum....? U današnjoj Crkvi u kojoj su različiti pokreti naviještanja vjere dobro došli. Taj je pokret već dosta dugo tu u Crkvi, a opet.... hm?
U svakom slučaju, sada kada imaju trajno odobrenje bilo bi dobro da se premoste možebitna nepovjerenja, tada vjerujem neke razlike u djelovanju i ponašanju ne bi bile tako bockajući uočljive.

Ratzijeva mladež za neokatekumenski put
Piše: Karmela Devčić

--------------------------------------------------------------------------------


Sve više mladih vjernika pristupa neokatekumenima, pa u Hrvatskoj već postoji oko 200 takvih zajednica i jedno sjemenište


Morana Segarić prebire po žicama akustične gitare i udara ritam grupi od dvadesetak uglavnom mladih ljudi što posjednuti u krug pjevaju psalme. “Hvalite gospodina sa citrom, na harfi od deset žica njemu pjevajte”… Malo potom utihnu glasovi, zatitra posljednja žica na gitari, vani se javi kos, i u taj isti čas na maminim rukama, ‘ko zna zašto, zaplače tri mjeseca stara Klara. Dok drži gitaru za ambonom, Morana stoji uspravno k’o svijeća i mora bit’, pomislim, da još nešto, osim vjerskog zanosa, “pridržava” tu ravnu kralježnicu. Osim što se posljednje tri godine, od kad je na Neokatekumenskom putu, revno trudi “živjeti čistim kršćanskim životom i biti što bliže Bogu”, gimnazijalka Morana već dugo trenira akrobatski rock’n’roll. U njezinom razredu znaju da je neokatekumen i da, počevši od naizgled banalnih, ali za tinejžere bitnih rituala, subotom ne izlazi van.


Širom otvorene ruke


Ono što je “običnim” katolicima nedjeljna misa, to je ovim sljedbenicima prvih kršćanskih zajednica subotnja večernja euharistija jer prema tradiciji crkve od početaka novi dan počinje zalaskom sunca. Neokatekumeni se na subotnjoj večernjoj euharistiji pričešćuju, “pod obje prilike” - kušajući beskvasni kruh što ne nalikuje “klasičnoj” hostiji te otpijajući gutljaj misnog vina. Obred mira među sobom ne izmjenjuju uz ovlaš stisak ruke već si međusobno udijele poljupce na oba obraza; Boga se u neokatekumena ne moli sklopljenih, nego širom prema nebu otvorenih ruku…

Prije nekoliko dana Vatikan je odobrio neokatekumenima Statut, čime je Benedikt XVI. poručio da nisu crkva unutar Crkve, nego dobrodošao pokret
“Euharistija ne traje do dva u noći i mogla bih otići poslije mise u Saloon, ali nemam za to potrebe, jer tad imam potrebu doći kući i biti s molitvom u srcu, a ne sjesti pred tv ili ići po klubovima…”, objašnjava britka 17-godišnjakinja dok joj velike srebrene naušnice plešu s uvojcima. U nedjelju prijepodne Morana ode na “regularnu” misu, koja nije namijenjena isključivo neokatekumenima, jer članovi svih neokatekumenskih zajednica izričito su pozvani da se ne dijele od svojih matičnih župa. U skromnoj crkvi, zapravo kripti, među poredanim starim stolcima, gdje svjetlost ne dopire kroz umjetničke vitraje već se uvlači kroz sasvim obična četvrtasta prozorska stakla i lomi na niskom svodu od lamperije, najveći su ukras, osim Meštrovićeva Krista Kralja izlivenog u bronci, desetine bijelih ljiljana na oltaru. Pada mi na pamet da su ljiljani tu u slavu Sv. Ante čiji je dan bio skoro. A i baš na Sv. Antu, ovog 13. lipnja, službeni je Vatikan dao puno zeleno svjetlo za rad neokatekumenima, što će reći bez zadrške odobrio njihov Statut i tako poručio da nije riječ o crkvi unutar Crkve, već o dobrodošlom i prihvaćenom pokretu. Na to su priznanje neokatekumeni, pogleda li se povijest Crkve i nekih danas u njoj ponajbolje afirmiranih redova, čekali - kratko.


Krenuli iz Španjolske


Neokatekumenski je put 1964. u barakama, među najsiromašnijim pukom u predgrađu Madrida “otvorio” španjolski slikar Francisco Kiko Argüello i kemičarka Carmen Hernández. Tih dvoje Španjolaca krenuli su na Put evangelizacije pozivajući ljude da žive kršćanski život nalik na katekumenate prvih kršćanskih vremena, naravno prilagođeno današnjem čovjeku. “Put” se brzo proširio svijetom, neokatekumena ima na svim kontinentima, u Hrvatskoj djeluje oko 200 zajednica.


Materinski poljski


Prođete li pokraj crkve Krista Kralja na zagrebačkom Trnju svaki ćete dan u razna doba vidjeti grupe mladih. Osim za subotnju večernju misu, okupljaju se za Službu riječi, redovito skupno čitanje Biblije. Morana odloži gitaru, pročita dio iz Evanđelja po Ivanu, a članovi zajednice ustaju i svjedoče što je kome te večeri Bog kroz Sveto pismo poručio. Kapelan Piotr Maj, sjedeći ispred kipa sv. Leopolda, izusti: “Židovi, gledajući Krista, nisu vidjeli ništa doli čudnog tipa i bedaka; tako možda i ova čitanja nekima nisu rekla puno, a drugima jesu…”.

Osim što za katoličkog službenika govori ponešto neformalno, kapelan zbori tako brzo da za razumijevanje treba pomna koncentracija. Ne čudi, hrvatski doduše govori gramatički sasvim ispravno, ali ritmom i naglaskom njemu materinjeg poljskog.



Sudbonosni susret


Piotr Maj u jedino neokatekumensko sjemenište u Hrvatskoj, pulski “Redemptoris Mater”, došao je 1992., s dvadeset godina. Bez ustezanja će prepričati kako je tamo u Poljskoj nakon krizme “kao i većina mladih izašao iz crkve”, pokušao smisao života pronaći u slikarstvu i ljubavi, te da je sa 16 godina na neokatekumensku katehezu otišao samo da utiša očev bijes jer ses nekog tuluma vratio - dan prekasno. “Mislio sam da će ocu oni njegovi popovi reći ‘Čuj, mali ti je bio u crkvi’ i da će tata biti zadovoljan… No tamo sam čuo da me Bog ljubi ovakvog kakav jesam, sa svim mojim slabostima i svim mojim bedastoćama, i to me je privuklo. Jer ja sam bio uvjeren da, da bi netko bio ljubljen, mora to zaslužiti od ostalih”, govori kapelan.

Neokatekumenima postaje tako da prvo odslušaju neokatekumenske kateheze, obično u vrijeme prije Božića ili Uskrsa. Poslije se od polaznika kateheza formiraju zajednice koje se sastaju jednom tjedno za čitanja Biblije, jednom mjesečno imaju duhovne vježbe te svaku subotu euharistiju za koju sami članovi zajednice pripremaju kruh i vino, čitanja, ukrašavaju crkvu… Zanimljivo je da je prve neokatekumene u Njemačku pozvao današnji papa, u doba kada još Joseph Ratzinger nije bio niti na čelu Kongregacije za nauk vjere, već je kao sveučilišni profesor podučavao u Tübingenu. Tada je među studentima imao nekoliko Talijana koji su kod Kika slušali neokatekumenske kateheze i entuzijastično pričali o njima. Na posljetku je Ratzinger zamolio da mu pozovu Kika, ne bi li ga upoznao i pobliže vidio o čemu je tu riječ. Nedugo poslije toga, Ratzinger je, nakon što na nekom kasnije organiziranom sastanku nitko do pozvanih njemačkih svećenika nije htio neokatekumene pod krovom svoje župe, napisao pisma dvojici prijatelja, župnicima koji su ubrzo pristali otvoriti “svoje” crkve neokatekumenskim katehezama.

Što je za ‘regularne’ katolike nedjeljna misa, to je za neokatekumene subotnja večernja euharistija, koja se razlikuje i po tome što se vjernici pričešćuju posebno spravljenim beskvasnim kruhom i misnim vinom. Također, svećenik i vjernici su u neposrednom kontaktu, nisu distancirani, odnosno, svećenik je poslužitelj u obredu



Konačno čuli Riječ


“Hvala dragome Bogu da sam na ovome putu…”, govori mlada žena “komentirajući” upravo pročitanu riječ Božju. Pogled mi pada na Teodoru Shek Brnardić, znanstvenicu s Hrvatskog instituta za povijest. Sjedi nedaleko ambona za kojim već sviraju novi psalam. 37-godišnja Zagrepčanka, odgojena u obitelji u kojoj se u crkvu išlo jednom godišnje, ne tako davno doktorirala na - prosvjetiteljstvu, na “ljevičarskom” Sorosovu sveučilištu u Budimpešti gdje je za svoj doktorat nagrađena posebnom nagradom… Što je to nju, pitam, dovelo ovamo, među neokatekumene? “Suprug i ja, oboje povjesničari, slučajno smo kupili stan preko crkve. Počeli smo odlaziti na nedjeljne mise, uglavnom zbog najstarije kćeri, mislili smo - između ulice, televizora i crkve, bolje je da nedjeljom ujutro, makar iz kulturoloških razloga, sjedi u crkvi i pjeva na dječjoj misi. Više od godinu dana išli smo na mise a da ništa nismo čuli… onda smo jedne nedjelje konačno čuli riječ Božju. Bilo je nešto na temu ljubavi prema bližnjem i tad smo se otvorili. Nakon toga nas je kapelan pozvao na neokatekumenske kateheze i tako je krenulo…” Donedavno je bila “gotovo feministkinja”, borila se za izjednačavanje prava žena i muškaraca, onda je, kaže, shvatila da je ravnopravnost spolova naviještao već sv. Pavao. “Kad on kaže da žene budu podložne svojim muževima, a muževi neka ljube svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu, to znači da i muž napušta svoju volju, da ostaje u kući, da ne ide s prijateljima van i na utakmice nego da pomaže svojoj ženi prati suđe…


Ravnopravnost spolova


To je genijalna poruka ravnopravnosti. Naš kapelan, primjerice, apsolutno opravdava, ako žena zarađuje više od muža, da muž ostane na porodiljskom.” Nekad joj je, kaže, najvažnija bila karijera, a za brak sa suprugom “nikad nisam mislila da će to biti zauvijek. Mislila sam, ak' si dojadimo jedan drugome rastavimo se i, Bože mili, svatko ide svojim putem. Danas je naš odnos puno dublji, ja i dalje vidim njegove mane i on moje, ali kad slušate Božju riječ naučite opraštati, to praštanje je bitan mehanizam očuvanja braka, tad riješite nesporazume i idete u miru i ljubavi dalje.” U zadnje dvije godine, otkad su na Neokatekumenskom putu, dobili su još dvije kćeri. Teodora je, doduše, prije zadnje trudnoće dobila i postdoktorsku stipendiju za Oxford - ali se odlučila na još jednu trudnoću i ostala u Zagrebu. Dok je radila na doktoratu kršćanstvo joj je, govori, bilo samo dosadna znanstvena materija. “Mislila sam, ajme meni, gdje je tu prosvjetiteljstvo?, kako ću ja to sad dokazati…” Danas puno bolje razumije potomka stare češke familije, grofa Franza Josefa Kinskog i onu njegovu: “Nije filozofija bitna, pusti filozofiju, bitna je Biblija; veći će patriot biti netko tko čita Pavlove poslanice negoli netko tko je na Rousseauu izgradio svoja uvjerenja…”

Dok u bijelim rukavicama pažljivo stavlja neokatekumenski križ u plišanu opravu, na čuvanje, Zadranin Leonard Škrec, student prve godine prava, kaže: “Ulazak u zajednicu bitno je promijenio moj život. Ne mogu ujutro otvoriti knjigu a da se ne pomolim, kad mi učenje lošije krene opet stanem i pomolim se… Imam djevojku, ali za nas je neokatekumene bitno da živimo u čistoći i nas dvoje tako i živimo, bez seksualnih odnosa prije braka, bez masturbacije…” Leo stanuje u studenskom domu i, kaže, nekad nije lako slijediti Neokatekumenski put usred razuzdane studentske zajednice kojoj bučne zabave, alkohol, droga, promiskuitet nisu strani… “Znaju me pitati o neokatekumenima i ja im kratko odgovorim, no obično to samo poveća njihovu zbunjenost.

Ako vidim da netko iskreno traži Božju riječ ja ću mu ponuditi svoje iskustvo, ali o tome inače ne pričam puno jer ne možeš govoriti o tebi bitnim stvarima onima koji se tome izruguju…”, kratko će, jer žuri na noćni tramvaj, nestaje kroz rascvjetali park kojeg njeguju benediktinke, red u koji često odlaze mlade neokatekumenke.

Konačno priznanje

U maloj kapelici pokraj crkve, dok razgledavamo neokatekumenski križ, jedno od vizualno najprepoznat-ljivijih obilježja Neokatekumen skog puta, prati nas župnik Alojzije Žlebečić. Uz raspetog Krista na prednjoj strani i Majku Božju na poleđini križa, među simbolima na štapu, ispod križa, onako kako je to Kiko zamislio, stoje znakovi četvorice evanđelista - Ivana u orlu, Marka u glavi vola, Luke u lavu i Mateja u glavi čovjeka. Župnika Alojzija Žlebečića, koji je prije 36 godina formiran na Kaptolu, a početkom devedesetih je, kad se u službenoj Crkvi na Neokatekumenski put gledalo s velikom sumnjom i nepovjerenjem, u svojoj župi dopustio okupljana neokatekumena, pitamo što njemu znači ovo službeno priznanje Vatikana. - Priznanje neokatekumenskog Statuta znači mi potvrdu da sve ove godine nisam radio u nekoj izvancrkvenoj stvarnosti, nego da sam to vrijeme i energiju utrošio u ispravnu stvar. Ja sam, jasno, u to bio uvjeren i prije, ali ovo mi je i službena potvrda, koja me jako veseli - kaže župnik ponosno pokazujući Krista Kralja kojeg je Meštrović radio baš za njih i koji je u Zagreb stigao 1963., godinu dana nakon što je umjetnik umro s druge strane Atlantika. ƒ


Možda će ovaj članak bar malo pojasniti neke nedoumice.
Mir sa vama

Jako lijepo sročeno. Tako se uglavnom predstavlja svaki novi pokret. Oduševljenje je znak novoga. Konačno i Evanđelja i Djela apostolska odišu duhom novog, produhovljenog.....
Pri tome ne treba zaboraviti neke činjenice. Velika je razlika između zajednice koja broji nekoliko tisuća i one od njih tridesetak. U svakoj bi se župi našlo vjernika koji svojoj vjeri pristupaju istim oduševljenjem, samo što su u masi izgubljeni.
Nadalje, ima vjernika koji mogu toplinu kršćantva doživjeti isključivo u nekim takvim zajednicama. One su im potpora, dom...... U velikom mnoštvu anonimnih osjećaju hladnoću. To su profinjene duše. Uostalom, zar taj Kiko nije bio umjetnik.
Svaki novi pokret u svom idealizmu ima potrebu da se istakne od zajednice u kojoj je nastao. Inače ne bi imao smisla. Tako da se neke razlike i umjetno potenciraju. Koristi se žarči kolorit za svoju zajednicu, a boje sivila za ''bazu''.
Kad je Ratzinger pozvao neokatekumene u Njemačku bila je to želja da u masovnu zajednicu unese kvasac idealizma. Svaka bi zajednica u Crkvi trebala biti taj kvasac. Po tome bi bila bolje prepoznata nego po isticanju nekih svojstava koje, kako sam rekao, velike zajednice kao što je jedna župa ne mogu imati.
Stoga je u takvim procjenama potrebna razboritost. Nema te zajednice, niti te karizmatične osobe koja bi mogla pokrenuti mase u jednu idealnu zajednicu kao što se to može sa nekoliko desetina osoba. A opet, zar smijemo sve one mlake kršćane otpisati?

Nisu to profinjene duše, nego svi u startu trebaju toplinu zajednice. Možda za tebe to nije najbitnije jer si to prerastao, ali ljudi koji možda još nisu upoznali Krista su posebno potrebni te topline. Ako neće Crkva, takvu toplinu i brigu pružit će im sekte kojima je to jedan od glavnih načina privlačenja.



Nikoga ne treba otpisati u startu, ali nekog reda bi trebalo biti. U svakoj župi bi vjernici kojima je stalo do Crkve trebali biti u većini. I u pravu si, nema takve zajednice koja bi mogla sve spojiti u jednu idealnu zajednicu, to može samo Crkva, njoj je dana ta vlast. Male zajednice, novi pokreti u Crkvi su nužni i potrebni, ali samo ukoliko su u službi cijeloj Crkvi.

Mogao sam umjesto profinjene duše upotrijebiti neki drugi izraz poput; osjetljive, osobe kojima je bitna potpora zajednice.....
Sekte se, dakako, ubacuju kao alternativa.... Ne jednom sam ustvrdio da otkad imamo u Crkvi razne karizmatičke pokrete sve manje vjernika ulazi u jehovine svjedoke. Malo zločesto, ali tu ima istine. Dobro mi je poznat profil onih koji su kandidati za neke integrističke sekte poput jehovinih svjedoka. To su labilne osobe kojima je potreban oslonac grupe....
Ako se vratimo našoj temi, po meni to nije odgovor na poziv zdravmo kršćanskom životu. Takve osobe mogu olakšati svoje životne tegobe i tu je kraj priče.
Kratko bih samo prokomentirao vjerničku ''bazu'' naših župnih zajednica, ili profil jednog prosječnog vjernika. Umjesto prosječan možemo reči stardandan i sl. To su zaposleni ljudi koji imaju svoje obitelji. Kojima je radni dan ispunjen u hrvanju sa svagdašnjim problemima preživljavanja. Ljudi koji nađu vremena za nedjeljnu misu, godišnje ispovijedi i pokoje hodočašće. Ako ti ljudi žive u skladu s Božjim zapovijedima po meni ne dobivaju samo prolaznu ocjenu nego izvrstan. Kažu da ima pojava kod nekih, kojima je njihova duhovna zajednica sve, da znaju zapostavljati svoje obiteljske obaveze, skrb za djecu, kućanstvo... ti ne mogu dobiti prolaznu ocjenu.
Sve je to teoretiziranje, život je pravi test i izvrsno ga polažu oni koji savjesno vrše svoje dužnosti u skladu s Božjim zapovijedima, a ako netko hoće nešto više od toga; prva stepenica na koju treba zakoračiti je poniznost i traženje Božje blizine.....

Dotičemo se sve više tema koje nisu usko u vezi Neokatekumenskog puta. Mislim da smo zreli za jednu temu koja će obraditi duhovnost naših župa, i svu problematiku u svezi toga.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

U pravu si. Premda ne bi bilo loše da nam Fedja ili neki član NP-a malo ispriča o njihovom radu na župama u kojima djeluju. Župnik župe Krista Kralja nam je s oduševljenjem govorio o neokatekumenima, dok u jednoj velikoj zagrebačkoj župi novi župnik nije uspio uspostaviti najbolje kontakte. U toj sam župi bio početkom sedamdesetih godina i već tada su tamo bili neokatekumeni.

Dragi prijatelji, zaista sam ispunjen nekom radošću kada vidim da ste voljni davati svoja mišljenja i time učiti druge a i sami dolaziti do novh saznanja.Svakako da ću napisati nešto o našoj zajednici, a imao bih i nekih komentara na predhodne postove,ali sada sam malo pod temperaturom i kijavicom a treba za sutra da pripremim davanje uvoda u čitanje, ako budem mogao da odem na euharistiju.
Ja lično bih voleo da vidim da se na temi pojavi još neko iz drugih zajednica koje duže postoje pa bi svakako bilo više materijala za razmenu mišljenja.
Mir sa svima vama

Upravo ovakvim ljuduma je potrebna zajednica neokatekumenskog puta, da nebi ostale njihove vrdnosti izgubljene i hladne, da bi se kvalitetnije izgradili i kao takvi bili od koristi i svešteniku i drugim vernicima.Sam sveštenik bi tebao prepznavši takve da ih uputi na zajednicu NK i na taj način bi pomogao i verniku i NK zajednici a i samoj župi jer bi taj vernik našavši se u okruženju koje mu odgovara ubrzo mogao biti od koristi i samom župniku i crkvi.