|
Ratzijeva mladež za neokatekumenski put Piše: Karmela Devčić
-------------------------------------------------------------------------------- Sve više mladih vjernika pristupa neokatekumenima, pa u Hrvatskoj već postoji oko 200 takvih zajednica i jedno sjemenište
Morana Segarić prebire po žicama akustične gitare i udara ritam grupi od dvadesetak uglavnom mladih ljudi što posjednuti u krug pjevaju psalme. “Hvalite gospodina sa citrom, na harfi od deset žica njemu pjevajte”… Malo potom utihnu glasovi, zatitra posljednja žica na gitari, vani se javi kos, i u taj isti čas na maminim rukama, ‘ko zna zašto, zaplače tri mjeseca stara Klara. Dok drži gitaru za ambonom, Morana stoji uspravno k’o svijeća i mora bit’, pomislim, da još nešto, osim vjerskog zanosa, “pridržava” tu ravnu kralježnicu. Osim što se posljednje tri godine, od kad je na Neokatekumenskom putu, revno trudi “živjeti čistim kršćanskim životom i biti što bliže Bogu”, gimnazijalka Morana već dugo trenira akrobatski rock’n’roll. U njezinom razredu znaju da je neokatekumen i da, počevši od naizgled banalnih, ali za tinejžere bitnih rituala, subotom ne izlazi van.
Širom otvorene ruke
Ono što je “običnim” katolicima nedjeljna misa, to je ovim sljedbenicima prvih kršćanskih zajednica subotnja večernja euharistija jer prema tradiciji crkve od početaka novi dan počinje zalaskom sunca. Neokatekumeni se na subotnjoj večernjoj euharistiji pričešćuju, “pod obje prilike” - kušajući beskvasni kruh što ne nalikuje “klasičnoj” hostiji te otpijajući gutljaj misnog vina. Obred mira među sobom ne izmjenjuju uz ovlaš stisak ruke već si međusobno udijele poljupce na oba obraza; Boga se u neokatekumena ne moli sklopljenih, nego širom prema nebu otvorenih ruku…
Prije nekoliko dana Vatikan je odobrio neokatekumenima Statut, čime je Benedikt XVI. poručio da nisu crkva unutar Crkve, nego dobrodošao pokret “Euharistija ne traje do dva u noći i mogla bih otići poslije mise u Saloon, ali nemam za to potrebe, jer tad imam potrebu doći kući i biti s molitvom u srcu, a ne sjesti pred tv ili ići po klubovima…”, objašnjava britka 17-godišnjakinja dok joj velike srebrene naušnice plešu s uvojcima. U nedjelju prijepodne Morana ode na “regularnu” misu, koja nije namijenjena isključivo neokatekumenima, jer članovi svih neokatekumenskih zajednica izričito su pozvani da se ne dijele od svojih matičnih župa. U skromnoj crkvi, zapravo kripti, među poredanim starim stolcima, gdje svjetlost ne dopire kroz umjetničke vitraje već se uvlači kroz sasvim obična četvrtasta prozorska stakla i lomi na niskom svodu od lamperije, najveći su ukras, osim Meštrovićeva Krista Kralja izlivenog u bronci, desetine bijelih ljiljana na oltaru. Pada mi na pamet da su ljiljani tu u slavu Sv. Ante čiji je dan bio skoro. A i baš na Sv. Antu, ovog 13. lipnja, službeni je Vatikan dao puno zeleno svjetlo za rad neokatekumenima, što će reći bez zadrške odobrio njihov Statut i tako poručio da nije riječ o crkvi unutar Crkve, već o dobrodošlom i prihvaćenom pokretu. Na to su priznanje neokatekumeni, pogleda li se povijest Crkve i nekih danas u njoj ponajbolje afirmiranih redova, čekali - kratko.
Krenuli iz Španjolske
Neokatekumenski je put 1964. u barakama, među najsiromašnijim pukom u predgrađu Madrida “otvorio” španjolski slikar Francisco Kiko Argüello i kemičarka Carmen Hernández. Tih dvoje Španjolaca krenuli su na Put evangelizacije pozivajući ljude da žive kršćanski život nalik na katekumenate prvih kršćanskih vremena, naravno prilagođeno današnjem čovjeku. “Put” se brzo proširio svijetom, neokatekumena ima na svim kontinentima, u Hrvatskoj djeluje oko 200 zajednica.
Materinski poljski
Prođete li pokraj crkve Krista Kralja na zagrebačkom Trnju svaki ćete dan u razna doba vidjeti grupe mladih. Osim za subotnju večernju misu, okupljaju se za Službu riječi, redovito skupno čitanje Biblije. Morana odloži gitaru, pročita dio iz Evanđelja po Ivanu, a članovi zajednice ustaju i svjedoče što je kome te večeri Bog kroz Sveto pismo poručio. Kapelan Piotr Maj, sjedeći ispred kipa sv. Leopolda, izusti: “Židovi, gledajući Krista, nisu vidjeli ništa doli čudnog tipa i bedaka; tako možda i ova čitanja nekima nisu rekla puno, a drugima jesu…”.
Osim što za katoličkog službenika govori ponešto neformalno, kapelan zbori tako brzo da za razumijevanje treba pomna koncentracija. Ne čudi, hrvatski doduše govori gramatički sasvim ispravno, ali ritmom i naglaskom njemu materinjeg poljskog.
Sudbonosni susret
Piotr Maj u jedino neokatekumensko sjemenište u Hrvatskoj, pulski “Redemptoris Mater”, došao je 1992., s dvadeset godina. Bez ustezanja će prepričati kako je tamo u Poljskoj nakon krizme “kao i većina mladih izašao iz crkve”, pokušao smisao života pronaći u slikarstvu i ljubavi, te da je sa 16 godina na neokatekumensku katehezu otišao samo da utiša očev bijes jer ses nekog tuluma vratio - dan prekasno. “Mislio sam da će ocu oni njegovi popovi reći ‘Čuj, mali ti je bio u crkvi’ i da će tata biti zadovoljan… No tamo sam čuo da me Bog ljubi ovakvog kakav jesam, sa svim mojim slabostima i svim mojim bedastoćama, i to me je privuklo. Jer ja sam bio uvjeren da, da bi netko bio ljubljen, mora to zaslužiti od ostalih”, govori kapelan.
Neokatekumenima postaje tako da prvo odslušaju neokatekumenske kateheze, obično u vrijeme prije Božića ili Uskrsa. Poslije se od polaznika kateheza formiraju zajednice koje se sastaju jednom tjedno za čitanja Biblije, jednom mjesečno imaju duhovne vježbe te svaku subotu euharistiju za koju sami članovi zajednice pripremaju kruh i vino, čitanja, ukrašavaju crkvu… Zanimljivo je da je prve neokatekumene u Njemačku pozvao današnji papa, u doba kada još Joseph Ratzinger nije bio niti na čelu Kongregacije za nauk vjere, već je kao sveučilišni profesor podučavao u Tübingenu. Tada je među studentima imao nekoliko Talijana koji su kod Kika slušali neokatekumenske kateheze i entuzijastično pričali o njima. Na posljetku je Ratzinger zamolio da mu pozovu Kika, ne bi li ga upoznao i pobliže vidio o čemu je tu riječ. Nedugo poslije toga, Ratzinger je, nakon što na nekom kasnije organiziranom sastanku nitko do pozvanih njemačkih svećenika nije htio neokatekumene pod krovom svoje župe, napisao pisma dvojici prijatelja, župnicima koji su ubrzo pristali otvoriti “svoje” crkve neokatekumenskim katehezama.
Što je za ‘regularne’ katolike nedjeljna misa, to je za neokatekumene subotnja večernja euharistija, koja se razlikuje i po tome što se vjernici pričešćuju posebno spravljenim beskvasnim kruhom i misnim vinom. Također, svećenik i vjernici su u neposrednom kontaktu, nisu distancirani, odnosno, svećenik je poslužitelj u obredu
Konačno čuli Riječ
“Hvala dragome Bogu da sam na ovome putu…”, govori mlada žena “komentirajući” upravo pročitanu riječ Božju. Pogled mi pada na Teodoru Shek Brnardić, znanstvenicu s Hrvatskog instituta za povijest. Sjedi nedaleko ambona za kojim već sviraju novi psalam. 37-godišnja Zagrepčanka, odgojena u obitelji u kojoj se u crkvu išlo jednom godišnje, ne tako davno doktorirala na - prosvjetiteljstvu, na “ljevičarskom” Sorosovu sveučilištu u Budimpešti gdje je za svoj doktorat nagrađena posebnom nagradom… Što je to nju, pitam, dovelo ovamo, među neokatekumene? “Suprug i ja, oboje povjesničari, slučajno smo kupili stan preko crkve. Počeli smo odlaziti na nedjeljne mise, uglavnom zbog najstarije kćeri, mislili smo - između ulice, televizora i crkve, bolje je da nedjeljom ujutro, makar iz kulturoloških razloga, sjedi u crkvi i pjeva na dječjoj misi. Više od godinu dana išli smo na mise a da ništa nismo čuli… onda smo jedne nedjelje konačno čuli riječ Božju. Bilo je nešto na temu ljubavi prema bližnjem i tad smo se otvorili. Nakon toga nas je kapelan pozvao na neokatekumenske kateheze i tako je krenulo…” Donedavno je bila “gotovo feministkinja”, borila se za izjednačavanje prava žena i muškaraca, onda je, kaže, shvatila da je ravnopravnost spolova naviještao već sv. Pavao. “Kad on kaže da žene budu podložne svojim muževima, a muževi neka ljube svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu, to znači da i muž napušta svoju volju, da ostaje u kući, da ne ide s prijateljima van i na utakmice nego da pomaže svojoj ženi prati suđe…
Ravnopravnost spolova
To je genijalna poruka ravnopravnosti. Naš kapelan, primjerice, apsolutno opravdava, ako žena zarađuje više od muža, da muž ostane na porodiljskom.” Nekad joj je, kaže, najvažnija bila karijera, a za brak sa suprugom “nikad nisam mislila da će to biti zauvijek. Mislila sam, ak' si dojadimo jedan drugome rastavimo se i, Bože mili, svatko ide svojim putem. Danas je naš odnos puno dublji, ja i dalje vidim njegove mane i on moje, ali kad slušate Božju riječ naučite opraštati, to praštanje je bitan mehanizam očuvanja braka, tad riješite nesporazume i idete u miru i ljubavi dalje.” U zadnje dvije godine, otkad su na Neokatekumenskom putu, dobili su još dvije kćeri. Teodora je, doduše, prije zadnje trudnoće dobila i postdoktorsku stipendiju za Oxford - ali se odlučila na još jednu trudnoću i ostala u Zagrebu. Dok je radila na doktoratu kršćanstvo joj je, govori, bilo samo dosadna znanstvena materija. “Mislila sam, ajme meni, gdje je tu prosvjetiteljstvo?, kako ću ja to sad dokazati…” Danas puno bolje razumije potomka stare češke familije, grofa Franza Josefa Kinskog i onu njegovu: “Nije filozofija bitna, pusti filozofiju, bitna je Biblija; veći će patriot biti netko tko čita Pavlove poslanice negoli netko tko je na Rousseauu izgradio svoja uvjerenja…”
Dok u bijelim rukavicama pažljivo stavlja neokatekumenski križ u plišanu opravu, na čuvanje, Zadranin Leonard Škrec, student prve godine prava, kaže: “Ulazak u zajednicu bitno je promijenio moj život. Ne mogu ujutro otvoriti knjigu a da se ne pomolim, kad mi učenje lošije krene opet stanem i pomolim se… Imam djevojku, ali za nas je neokatekumene bitno da živimo u čistoći i nas dvoje tako i živimo, bez seksualnih odnosa prije braka, bez masturbacije…” Leo stanuje u studenskom domu i, kaže, nekad nije lako slijediti Neokatekumenski put usred razuzdane studentske zajednice kojoj bučne zabave, alkohol, droga, promiskuitet nisu strani… “Znaju me pitati o neokatekumenima i ja im kratko odgovorim, no obično to samo poveća njihovu zbunjenost.
Ako vidim da netko iskreno traži Božju riječ ja ću mu ponuditi svoje iskustvo, ali o tome inače ne pričam puno jer ne možeš govoriti o tebi bitnim stvarima onima koji se tome izruguju…”, kratko će, jer žuri na noćni tramvaj, nestaje kroz rascvjetali park kojeg njeguju benediktinke, red u koji često odlaze mlade neokatekumenke.
Konačno priznanje
U maloj kapelici pokraj crkve, dok razgledavamo neokatekumenski križ, jedno od vizualno najprepoznat-ljivijih obilježja Neokatekumen skog puta, prati nas župnik Alojzije Žlebečić. Uz raspetog Krista na prednjoj strani i Majku Božju na poleđini križa, među simbolima na štapu, ispod križa, onako kako je to Kiko zamislio, stoje znakovi četvorice evanđelista - Ivana u orlu, Marka u glavi vola, Luke u lavu i Mateja u glavi čovjeka. Župnika Alojzija Žlebečića, koji je prije 36 godina formiran na Kaptolu, a početkom devedesetih je, kad se u službenoj Crkvi na Neokatekumenski put gledalo s velikom sumnjom i nepovjerenjem, u svojoj župi dopustio okupljana neokatekumena, pitamo što njemu znači ovo službeno priznanje Vatikana. - Priznanje neokatekumenskog Statuta znači mi potvrdu da sve ove godine nisam radio u nekoj izvancrkvenoj stvarnosti, nego da sam to vrijeme i energiju utrošio u ispravnu stvar. Ja sam, jasno, u to bio uvjeren i prije, ali ovo mi je i službena potvrda, koja me jako veseli - kaže župnik ponosno pokazujući Krista Kralja kojeg je Meštrović radio baš za njih i koji je u Zagreb stigao 1963., godinu dana nakon što je umjetnik umro s druge strane Atlantika.
Možda će ovaj članak bar malo pojasniti neke nedoumice. Mir sa vama
|