stranac je napisao/la:
Čini mi se da se u većini iznesenih primjera i teza jedna, smatram bitna stvar ostavlja po strani. Naime, ako celibat
spada u "definiciju" (katoličkog) svećenika, ne čini li se tada čudnim da svećeniku tako nešto predstavlja problem, muku, patnju? Jer, kako je u svim stvarima bjelodano da, ukoliko se želi nečemu posvetiti, već se unaprijed mora biti ("od toga") posvećen, kao što primjerice pijanist mora biti posvećen "od Glazbe" (što se u nedostatku objašnjenja naziva talentom ili nadarenošću), inače mu svo njegovo znanje kojemu se posvetio ne znači ništa, jer ma bio on i najveći tehničar na svijetu za samu Glazbu je stranac, tako stoji stvar i sa svećeničkim pozivom, u kojemu je ona još više i dublje naglašena ili bi trebala biti.
Dakle, ako si svećenik i celibat ti je patnja koju podnosiš, ma koliko god ju dobro podnosio, tada si u svome svećeništvu neiskren, jer ti celibat kao odredba svećeništva ne pripada, a time ni svećeništvo samo. Dakako, kada bi se svećenici redili po ovome "pravilu" Crkva bi bila u nedostatku "kadra", iz čega je vidljivo da se Crkva u svom širenju mora pomiriti s činjenicom da su malobrojni uistinu pozvani i da je za nju njihov broj nedostatan, pa kao svećenike prihvaća i one koji se sa svojim svećeništvom (celibatom) bore. A to nešto govori o samoj Crkvi. Uostalom, kako nas nikada ne začudi broj svećenika?
Zar je toliko ljudi sveto ili sa svetim u prisnosti?
Kad bi bilo ovako kao što si naveo, onda bi svećeništvo bilo stvar urođenog talenta, a to nije. Celibat je muka baš kao i bračna vjernost, a i jedno i drugo je blagoslov.
Login
Registracija
FAQ
Traži
)
