„Smisao „Spjeva o Bogočovjeku“ sastoji se u prikazivanju detalja o Isusovom životu i popunjavanju praznina koje su četiri evanđelja ostavile neizrečenim. Pripovijesti takve vrste postoje u kršćanstvu još od 2. stoljeća. Neke od njih pisali su gnostici. Neke zagovornici new-agea i okultisti. A neke su pak djelo pobožnih kršćana koji su smišljali priče o životu Isusovom ne bi li poučili i prosvijetlili čitatelje i slušatelje…“ (o. Mitch Pacwa, SJ)
Maria Valtorta
Kad se govori o njenim knjigama koje nose naslov „Spjev o Bogočovjeku“ često se izostavi spomenuti manje poznata činjenica da je taj Spjev godinama bio na „crnoj listi“ katoličkih dušobrižnika, na Popisu zabranjenih knjiga. Iako je Popis 1966. g. ukinut i više ne postoji, pogrešno bi bilo, kao što mnogi sad čine, Spjev uvrstiti u književne preporuke kao da Popis ne bi nosio i dalje određenu moralnu obvezu i valjanost. Nekoliko je razloga tome: prosudba tadašnjih teologa o djelu Marije Valtorte ostaje valjana i nije ozbiljno govoriti o nekoj „uroti“ teologa protiv Valtorte, niti prelaziti preko toga kao da nikakav teološki stav ne postoji.
Spjev se može čitati kao fikcijsko djelo, romansirani životopis, ali nema razloga smatrati ga nadnaravnom objavom, jer Crkva ga takvim nikada nije priznala.
1. Glavna zamjerka Spjevu jest prikaz Isusovog lika, ljudskih osobina koje dovode u pitanje njegovu božansku narav i u tome je osnovna proturječnost naspram Evanđelja. Isus u Spjevu nije Bog koji je postao čovjekom radi našeg spasenja, već čovjek koji postaje Bogom.
2. Osobina uočljiva i kod Isusa i kod Marije, a koja govori u prilog lošeg fikcijskog prikaza, jest njihova brbljavost koja odskače od evanđeoske jednostavnosti, poniznosti i mudrosti krotko sažetih u malo riječi. Dugi Isusovi i Marijini govori primjer su isprazne konverzacije, a takvi tekstovi nisu sadržaj sličnih nadahnutih spisa vidjelaca koje je Crkva prihvatila kao vrijedne pažnje.
3. U Spjevu postoje i neka posve individualistička biblijska i teološka tumačenja. Kao primjer, u biblijskom izvještaju o prvom padu Adama i Eve tumači se kako je njihov prvi grijeh bio spolne naravi, a ne, kako je uobičajeno tumačenje, grijeh neposluha i oholosti prema Bogu.
4. Blaženu Djevicu naziva se u Valtortinom djelu „drugorođenom od Oca“ koja je u crkvenoj hijerarhiji „druga do Petra“, što je oboje neispravno.
5. Još jedan razlog bio je presudan za kritiku KC prema ovom djelu: njegovo prvo izdanje plod je neposlušnosti prema autoritetu Crkve. Svećenik koji je prvi dao tiskati ovo djelo učinio je to nakon i usprkos zabrani koju su izrekli odgovorni teolozi.
U baštini Katoličke crkve postoje mnoga druga djela iste tematike koja su potpuno drugačija i koja zaslužuju veću pažnju vjernika od Spjeva o Bogočovjeku, primjerice djela bl. Anne Katharine Emmerich (prema kojima je i Mel Gibson snimio „Pasiju“) ili spisi Therese Neumann.
Pošto se Dikasterij za nauk vjere oglasio šturim (negativnim) priopćenjem o spisima Marije Valtorte, sjetila sam se da sam prije više godina ovo objavila (zapravo prevela s jedne stranice, ovo je skraćeni tekst jednog svećenika ili teologa koji je istraživao stvari...)
Login
Registracija
FAQ
Traži
