Katolički odgovori

„Vjerojatno najopasnija ukazanja na svijetu“ (R. Salbato)

Garabandal, Španjolska (1961. – 1965.)

Četiri djevojke imale su viđenja Djevice Marije, djeteta Isusa i anđela. Primile su poruke o nadolazećoj Kazni, Upozorenju i o Čudu.
Taj fenomen ima puno obilježja koji odaju nadnaravnost demonskog podrijetla. Ovo nije bila namještaljka, jer ima dovoljno dokaza upletenosti nekog nadljudskog izvora. Sve je počelo jednog dana kad su djevojke odlučile ukrasti nekoliko jabuka iz učiteljevog vrta. Neka nevidljiva sila bacila ih je na koljena. U prvom viđenju ukazao im se anđeo. Obratite pozornost na vjerski nauk da anđeli ne dopuštaju ljudima da kleče pred njima.

Kroz četiri godine ukazanja djevojke su iskusile različite nadnaravne moći. Više puta bile su podignute u zrak, jedno od djece dignuto je preko krova zgrade, a nekoliko puta njihovo kretanje – kao da su uzeti sa zemlje i prenijeti preko do mjesta susreta s „Gospom“ – bilo je uzrokovano nekom nevidljivom silom. U svim slučajevima ta ih je sila bacala na koljena, često s glavom položenom unatrag na jedan vrlo neprirodan i nedostojanstven način.

Sve četvero djece govorilo je nepoznatim jezicima. Jednom prilikom molili su Očenaš na grčkom. Ponekad djevojke su jedna drugu podizale preko ramena da poljube „Gospu“. U drugim slučajevima, zabilježeno je, da ih niti tri odrasla čovjeka nisu mogla podignuti. Nekoliko puta vidjelice su tijekom ukazanja vrištale. Bilo je puno znakova na nebu: zvijezde koje se vrte, hostije, slike… Mnogo ljudi moglo je vidjeti te znakove. Jednom se na nebu pokazala vatra, a „Gospa“ je rekla kako je ona došla iz te vatre.

U jednom vrlo proslavljenom slučaju anđeo je vidjelici Conchiti pružio hostiju (sv. pričest). Hostija bila je vidljiva svakome. Anđeo joj je rekao neka hostiju drži na jeziku dok Djevica Marija ne dođe. Conchita je tako ispruženim jezikom i hostijom na njemu dugo stajala. Sve pred očima ljudi, zabilježeno je nekoliko fotografija.



U gotovo svim ukazanjima vidjelice su vodile dijalog s „Gospom“ o svim mogućim besmislenim stvarima, primjerice kako se Gospi sviđa njihova odjeća itd. Jednom im je Gospa pružila „dijete Isusa“ da ga nose i drugima daju nositi kao nekakvu igračku. Međutim, nikada u nijednom priznatom ukazanju Djevica Marija ili Isus nisu trošili riječi ni geste na nepotrebne stvari, već je svaka njihova riječ imala spasenjsko značenje za čovjeka.

„Gospa“ je zamolila vidioce da ne donose blagoslovljene stvari (krunice, križeve i sl.), već da joj prikazuju neblagoslovljene - da ih ona blagoslovi. Svih godina ukazanja zabilježeno je da je tako „Gospa“ blagoslovila stotine krunica. Imajte na umu kako Sotoni smetaju jedino blagoslovljeni sakramentali. A Marija nije svećenik. Prema tome, ona ne može pružiti svećenički blagoslov. Nikada u nijednom priznatom ukazanju tijekom dvije tisuće godina Ona nije dala svećenički blagoslov ničemu.



Od najavljenih proročanstava (dva upozorenja, veliki znak, velika kazna) ništa se nije (još) dogodilo. Vidjelice su tvrdile da je „Gospa“ rekla kako će se veliko Čudo dogoditi još u vrijeme tadašnjeg Pape i za života oca Pia iz Pietrelcine. Obojica nisu više među živima.

1965. g. biskup biskupije Santander osudio je ukazanja kao lažna. To su učinila i petorica biskupa nakon njega. Iz Vatikana, njihovu odluku podržao je i u ime Svete Kongregacije kard. Ottaviani, a jednom se oglasio i kard. Šeper, prefekt Kongregacije za nauk vjere…

Usprkos svemu tome, iz Amerike (gdje sada živi „vidjelica“ Conchita) u novije vrijeme javljaju se glasovi kako su ista ukazanja značajna za vjernike, te nepravedno dosad zanemarena, pa su mnogi „lovci na čudesa“ reciklirali Garabandal i prodaju ga kao mamac za lakovjerne ljude. Čak i na Wikipediji postoji dezinformacija (na engleskom) kako Crkva nikad nije osudila Garabandal. !!!



Izvori i prijedlozi za daljnje čitanje:

http://unitypublishing.com/Apparitions/Garabandal2.html
http://www.theotokos.org.uk/pages/unapp ... bishop.pdf
http://jloughnan.tripod.com/salgarab.htm

Veliki tjedan 2010 - vrijeme velikih očekivanja

Na nekim katoličkim forumima počela se širiti vijest kako su (konačno) objašnjene tajne iz Međugorja i Garabandala i da je samo pitanje vremena kad će se početi ostvarivati. Tajne je uspio povezati, spojiti i "dešifrirati" američki teolog Ron L. Conte, koji sam sebe naziva spekulativnim teologom, na svom webu i u knjizi "Secrets of Medjugorje and Garabandal Revealed". Kako je došao do objašnjenja? On sam tvrdi kako nikad nije doživio viziju ni ukazanje, već je istraživao biblijsku simboliku, skrivene "biblijske kodove" i proročanstva kršćanskih svetaca, te je na svom webu čak cijelu Knjigu otkrivenja "dešifrirao" na konkretne godine, čak datume, događaje i ličnosti.

Neću pričati o kontroverznosti i (ne)opravdanosti takvog pristupa Svetom Pismu, samo nekoliko primjedbi: kad sam prvi put naišla na njegov web (prije dvije godine), početak ispunjavanja tajni bio je Veliki tjedan 2008. (uz svu moguću apologetiku zašto baš ta godina). Pošto se te godine i navedenih datuma nije dogodilo baš ništa (neuobičajeno), svi datumi su pomaknuti - na 2009. Prošle godine također - promašaj. Ove godine dosadašnja "iznimno pregledna lista budućih događaja" maknuta je s portala, a novost je nedavno objavljena spomenuta knjiga - prema kojoj će čitav svijet doživjeti nešto vrlo nesvakidašnje najprije na Veliki Petak, 2. travnja, 2010, a kasnije i sve ostale "tajne" koje se nestrpljivo čekaju više od 50 godina (Garabandal)...

Premda je Conte, kao svaki "savjestan" futurolog (new-age stila), koji prati sve današnje vidioce i ukazanja, na svom webu načinio lijepe i vrlo opsežne liste "istinitih" i "lažnih" vidioca i proroka, njegova razmišljanja nemalo se razlikuju od mnogih sličnih proroka karizmatskog tipa, ako ih tako mogu nazvati... Kao primjer, čitavu apologetiku i razjašnjenja pružio je Međugorju, a oštro se suprotstavio lažnim porukama vidjelice Ide Peerdeman iz Amsterdama, unatoč tome što te poruke uživaju velik ugled među karizmaticima, tako da i fra Petar Ljubičić (franjevac kojeg je vidjelica Mirjana odabrala da, u određeno vrijeme, otkrije međugorske tajne) tvrdi kako se te tajne mogu početi ispunjavati tek nakon amsterdamske tajne (proglašenja Pete Dogme)... Dakle, dva potpuno suprotstavljena katolička "proročanstva"...Koji će od njih biti u pravu?

Ima li smisla uopće se oko toga zamarati?

Zanimljivo, mnogim vjernim i radoznalim kršćanima je to jako bitno. Tako teolog-laik Mark Miravalle već godinama pokušava uvjeriti ljude, ali prije svih biskupe i kardinale (pišu se peticije, vrši se pritisak) kako se jednostavno i neizbježno MORA čim prije proglasiti peta marijanska dogma - jer bez nje, prema porukama iz Amsterdama, Blažena Djevica Marija neće moći pomoći i izvršiti svoju ulogu pri spašavanju svijeta !! Njegova peticija došla je i do ušiju rimskih biskupa i Svetog Oca Pape (u vrijeme Ivana Pavla II, koji je zaposlio jednu Komisiju oko utvrđivanja potrebe i smisla proglašenja te Dogme), ali Komisija se izjasnila negativno. Unatoč tome, Mark ne odustaje - i dalje vodi "bitke" sa sumnjičavim biskupima i naviješta svoja proročanstva. Realno se, na kraju svega, pitam: ne bi li Mark i njemu slični ipak trebali svoju gorljivost i fanatizam upotrijebiti za nešto drugo: za onaj jedini čvrst i siguran Kristov put, koji se ne temelji na privatnim objavama, a mnogi tako lako odlutaju od njega... ?

Hvala ti, Adrijana, od srca. Ovi postovi su mi bas trebali da se saberem do kraja. Bila sam na forumu, mislim da je bio KNI forum i netko je stavio link na onu stranicu s googlea, molitedragadjeco, i ja sam se prestravila kad sam pocela citati na toj stranici. Ne ocekujes zlo kod kuce i onda nekriticki prilazis informacijama. I sto je jos najcudnije, ja se toboze oslanjam na kriticki i logicki um. He?

Jos prije sam negdje procitala da je knjiga Grmljavina pravde zapravo mjesavina svega i svacega, priznatog od crkve i nepriznatog, i kad sam dosla do toga, mozak mi se osvijestio i shvatila sam da sam u stanju nekog straha i euforije. Svasta! Ko da bi nas Gospodin tako plasio!

I nisam mogla vjerovat da sam pocela citati tu stranicu nekriticki. Mislim da se treba dobro paziti ako te neki tekst dovede u stanje panike, soka ili naoko pozitivne euforije (kao sto mi se dogodilo sa Zeitgeist pokretom...i tu mi je nest smrdilo premda se sve cinilo savrseno....kad sam detaljno opet kriticki citala nasla sam upakirano negiranje religije, tj. stavljanje sve u isti kos tipa new age). Mislim da su ti jaki osjecaji znak da nesto nije u redu. I mislim da ih mozda netko potencira da povjerujemo u lazi.

Ali nisam mogla vjerovat, ljudi na forumu su povjerovali i cak i plasili se. Bez imalo kritickog uma, bez imalo sumnjicavosti! Meni je bar nesto govorilo da nesto ne stima. Zar to nije strasno?

Moram nac di je to na forumu, ne znam sad.

Da, našla sam to čudo i nisam sigurna da takve zbirke senzacionalističkih naslova mogu utjecati na obraćenje ljudi (kao što oni koji to stavljaju možda misle), prije bi izazvale kao što i sama kažeš, neko stanje nesigurnosti i straha. I na toj stranici su pomiješane neke dobre stvari s mnogim pogrešnim i lažnim, sve se nudi zdravo za gotovo, a loše je što takav pristup odvraća ljude od onih pravih "privatnih objava" koje bi im mogle biti pomoć u sadašnjem trenutku, u kojima bi mogli naći radost i rješenje svojih poteškoća, ukoliko žele. One naravno nikoga ne obvezuju, ali treba biti svjestan da je širenje lažnih poruka (koje je Crkva odbacila ili ih nikada nije priznala) grijeh, jer se druge sablažnjuje i dovodi u nedoumicu...

Vidioci koji su doživljavali istinska ukazanja često su to potvrdili i svojim kreposnim i svetačkim životom ili nekim čudom nakon svoje smrti, pa bi i to mogao biti znak prema kojem se možemo ravnati:

Lourdes (sv. Bernardica), Fatima, sv. Marija Margareta Alacoque (Presveto Srce), sv. Faustina, sv. Katarina Laboure (Čudotvorna medaljica), sv. Šimun Stock, sv. Katarina Sienska, sv. Brigita, sv. Pio iz Pietrelcine, bl. Marija Agredska... to su samo neki od njih koje sam se trenutno sjetila, ali njihove "objave" sigurno nisu bile toliko ekskluzivne i zastrašujuće kao one lažne i izmišljene... Ako su na stranici "molitedragadjeco" toliki poznavatelji, zašto nema ništa o Myrni Nazzour iz Damaska, ono što se događa već 25 godina s njom itekako je važno...?

Nego su postavili one poruke iz La Saletta, koje su se nekad nalazile na Popisu zabranjenih knjiga i koje su već kroz povijest izazvale toliko otpada od vjere i raskola... O tome ću sljedećih tjedana malo pisati, a sad ću ostaviti samo jedan link o tome (za one koji znaju engleski): http://en.allexperts.com/e/l/la/la_salette.htm

Evo spominjes Myrnu Nazzour. A reci mi, sto ti mislis o tome? Jel to uopce priznato ukazanje od crkve? Ima malo info o tome. Meni se cini kao vjerodostojno, pogledala sam onaj dokumentarac na youtube.

Pozdrav, Purple!

Dokumentarac koji si gledala „The Miracle of Damascus“ (http://www.youtube.com/watch?v=uOx_xBSn1Rk) snimljen je prema istoimenoj knjizi uz podršku i imprimatur katoličkog biskupa iz Damaska, a na početku filma nabrajaju se poimence biskupi i svećenici koji su za nj dali svoje svjedočenje, tako da, ukoliko se to može smatrati dovoljnim „crkvenim priznanjem“, ne vidim nikakvu zapreku da se o tome ne bi moglo ili smjelo pisati.
Druga je stvar što u Hrvatskoj nema zaista ništa o tome i velika je šteta jer Myrnine poruke govore o potrebi građenja jedinstva u Crkvi i ne samo to, one daju određene smjernice prema kojima težiti ujedinjenju… Nama katolicima njene poruke stoga možda izgledaju nezanimljive i nerelevantne, jer smo mi takav nauk naučili slijediti i u tome ne vidimo ništa sporno, a mnogi još nažalost smatraju kako je II. vatikanski koncil protumačio ekumenizam kao svojevrsnu izgradnju kompromisa koje bi trebalo (jednog lijepog dana) dovesti do ujedinjenja, bez obzira na nauk.

Myrna je katolkinja, ali bizantskog obreda (melkitskog), pa je vjerojatno to još jedan razlog što ju rimokatolici izbjegavaju…

Njene stigme i ulje (posvetno, simbol Duha Svetoga) koje istječe iz ikone Djevice Marije i Djeteta Isusa (točnije iz Njegove ruke) lijepo se vide u filmu. Značajno, prva velika podjela u kršćanstvu (11. st.) u vjerskom nauku bila je, između ostaloga, i u tvrdnji kako Duh Sveti ne proistječe (ne izlazi) iz Boga Sina, već samo iz Boga Oca (tzv. krivovjerje „filioque“).

Prilikom jednog ukazanja Myrna je dotaknula stopalo Djevice, pod prstima je osjetila mekoću pravog ljudskog tijela. Međutim, pravoslavlje tumači kako nitko neće dospjeti u raj prije svršetka svijeta, a protestantizam uopće ne priznaje Marijino uznesenje na Nebo dušom i tijelom.

Jedna od najznačajnijih poruka Myrni Nazzour glasi: „Crkva je Kraljevstvo Božje na zemlji. Onaj tko je razjedinio sagriješio je. Onaj tko je zadovoljan podjelama također griješi. Isus ju je osnovao. Nekoć bijaše vrlo mala. Kad je porasla postala je razjedinjena. Tko god je podijelio, taj nije imao ljubavi. Budite ujedinjeni.“ Mnogi danas misle kako razjedinjenost nije grijeh, već da je pluralizam normalna pojava i Božji plan („demokratizacija“ kršćanstva).

Prilikom jednog ukazanja, u predvečerje blagdana Rođenja Marijina, Isus je rekao Myrni: „Ja sam Stvoritelj. Stvorio sam Nju, da stvori Mene. Raduj se, jer Nebo se raduje što je Kći Očeva, Majka Božja i Zaručnica Duha Svetoga rođena…“
„Kćeri moja, ona je moja Majka od koje sam rođen. Onaj tko časti Nju, časti mene. Onaj tko niječe Nju, niječe mene. I onaj tko traži od Nje, taj dobiva, jer Ona jest moja majka…“
Sve ove tvrdnje govore suprotno od raznih krivovjerja koje su podijelile Crkvu: Marija jest Bogorodica, ona je bila određena da postane Majkom Božjom, Zaručnica je Duha Svetoga i zaslužuje čašćenje, ona se moli u Nebu za nas bolje nego mi ikad možemo moliti sami za sebe…

U studenom 1989. dio poruke glasio je: „ Isus je rekao Petru: Ti si stijena i na njoj sagradit ću svoju Crkvu!“ Ove Isusove riječi ne pozivaju nas na ništa drugo već na vjernost Petrovoj Stolici, Stijeni na kojoj je građena Crkva. Dobro znamo i da je vjera u nezabludivost Svetog Oca, Petrovog nasljednika (vjera u nepogrešiv nauk stoljećima čuvan u jedinstvu sa Svetim Ocima) dogma broj jedan koja razdvaja sve kršćane. Pravoslavci vjeruju kako je Sveti Otac prvi, ali ne i jedini i konačan autoritet, dok mnogi i mnogi koji sebe nazivaju kršćanima žestoko osporavaju Svetog Oca i njegov nauk…

Ima toga još, al dovoljno za sada…

Melanie i Maximin, biskupija Grenoble, Francuska, 1846.g.

La Salette

Ono što sam pronašla o ovim ukazanjima i porukama jest da dio koji je crkveno priznat zapravo u potpunoj suprotnosti s onime što se (na netu, najčešće neprovjereno) širi. Život i sudbina vidjelice Melanie vrlo su kontroverzni, a navodno su njene lažne poruke kroz proteklo stoljeće i pol uzrokovale dosta otpada od vjere i raskola.

Djevicu Mariju, koja se ukazala 19. rujna, 1846.g. vidjelo je dvoje pastira. Biskup Grenoblea još je iste godine priznao ukazanja i odobrio štovanje Djevice Marije pod naslovom koje sadrži ime mjesta - La Salette. Poruka koju su djeca čuli proslijeđena je Papi Piju IX, koji ju nije za vrijeme svog pontifikata javno objavio.

U svom kasnijem životu vidjelica Melanie postala je kontroverzna ličnost. Novi biskup Grenobla puno je puta doživio neugodnosti pokušavajući je braniti, međutim ona je bila svojevoljna i nije poštivala ničiji autoritet. Svoju vjerodostojnost narušila je uključujući se u društvo raznih teoretičara zavjera, francuskih rojalista (Bourbonaca), okultista i protestanata. Pokazujući velik interes za apokaliptičku literaturu raznih "vidioca" počela je sama prorokovati o nadolazećim apokaliptičnim ratovima između velikih sila, koji su se trebali dogoditi 60-tih godina 19. st.

1851. biskup Grenoblea odlučio je javno obznaniti kako je "misija dvoje pastira završena" i kako je cijeli slučaj sad u rukama Crkve. Želio je time okončati Melanine daljnje i neprestane pretenzije.

Međutim, nakon I. vatikanskog sabora i dekreta Pastor Aeternus (o papinoj nezabludivosti) Melanie se 1973.g. javno suprotstavila Crkvi svojom porukom koju joj je Gospa "povjerila": "Rim će izgubiti vjeru i postati sjedište Antikrista". Prema Unity Publishing-u i drugim izvorima tu poruku je najvjerojatnije posudila od Martina Luthera koji ju je prvi upotrijebio u svojoj opoziciji Katoličkoj Crkvi 1540.g.

Godine 1879. (15. studenog) tu je poruku objavila u knjižici kao svoju "originalnu poruku / tajnu" iz 1846.g., s imprimaturom biskupa Zole (Lecce, Italija). Vatikan je reagirao stavivši tu knjižicu u Popis zabranjenih knjiga (Index).

1901. g. o. Gilbert Combe objavljuje svoju verziju Melaninog pisma iz 1873. Njegova knjiga je također uvrštena na Index.

1906. g. još je jedna njegova publikacija o La Saletteu zabranjena.

Međutim, od početka su Melaninu poruku iz 1873. g. koristili i eksploatirali antiklerikalci i francuski slobodni zidari u svojim napadima na katolike. Sva izdanja te Melanine poruke (1916., 1923.g.) bila su odbačena od strane KC.

Neki kao Jean Colin i Gaston Tremblay svojim su "viđenjima" nadopunjavali Melanine poruke, osnivali sekte ("Obnovljena Kristova Crkva, Lyon; "Apostoli posljednjih dana", Quebec) i samo-proglašavali se papama.

Na web-stranici "Molite draga djeco" i u knjigama "Grmljavina pravde" i "Veliki znak 1" objavljena je, nažalost, ta lažna poruka s imprimaturom iz Leccea uz navod: "Katolička Crkva je Poruku Majke Božje iz La Saletta odobrila za javnost 15. 11.1879." Međutim, taj imprimatur (priznanje) višestruko je poništen Indexom i crkvenom zabranom svih knjiga u kojima se ta poruka spominje, (tako da je taj navod obmana).

Prava poruka koju su Melanie i Maximin 1851.g. dostavili Papi pronađena je 1999. u vatikanskom arhivu i vidljivo je kako proturiječi Melaninoj kasnijoj poruci. Za primjer, u njoj se spominju nadolazeći progoni Pape, ali i njegova konačna pobjeda (trijumf).

Kao zaključak, Crkva vjernicima ne preporuča vjerovanje u nadnaravnost događaja u La Saletteu opisanim u knjigama i pismima vidjelice Melanie. Priznanje je isključivo zadržano za jedno ukazanje (1846.g.) i za neka čudesna ozdravljenja.

Izvori i prijedlozi za daljnje čitanje:
http://en.allexperts.com/e/l/la/la_salette.htm
http://www.miraclehunter.com/marian_app ... index.html
http://www.miraclehunter.com/marian_app ... 1_01e.html

„Smisao „Spjeva o Bogočovjeku“ sastoji se u prikazivanju detalja o Isusovom životu i popunjavanju praznina koje su četiri evanđelja ostavile neizrečenim. Pripovijesti takve vrste postoje u kršćanstvu još od 2. stoljeća. Neke od njih pisali su gnostici. Neke zagovornici new-agea i okultisti. A neke su pak djelo pobožnih kršćana koji su smišljali priče o životu Isusovom ne bi li poučili i prosvijetlili čitatelje i slušatelje…“ (o. Mitch Pacwa, SJ)

Maria Valtorta

Kad se govori o njenim knjigama koje nose naslov „Spjev o Bogočovjeku“ često se izostavi spomenuti manje poznata činjenica da je taj Spjev godinama bio na „crnoj listi“ katoličkih dušobrižnika, na Popisu zabranjenih knjiga. Iako je Popis 1966. g. ukinut i više ne postoji, pogrešno bi bilo, kao što mnogi sad čine, Spjev uvrstiti u književne preporuke kao da Popis ne bi nosio i dalje određenu moralnu obvezu i valjanost. Nekoliko je razloga tome: prosudba tadašnjih teologa o djelu Marije Valtorte ostaje valjana i nije ozbiljno govoriti o nekoj „uroti“ teologa protiv Valtorte, niti prelaziti preko toga kao da nikakav teološki stav ne postoji.
Spjev se može čitati kao fikcijsko djelo, romansirani životopis, ali nema razloga smatrati ga nadnaravnom objavom, jer Crkva ga takvim nikada nije priznala.

1. Glavna zamjerka Spjevu jest prikaz Isusovog lika, ljudskih osobina koje dovode u pitanje njegovu božansku narav i u tome je osnovna proturječnost naspram Evanđelja. Isus u Spjevu nije Bog koji je postao čovjekom radi našeg spasenja, već čovjek koji postaje Bogom.
2. Osobina uočljiva i kod Isusa i kod Marije, a koja govori u prilog lošeg fikcijskog prikaza, jest njihova brbljavost koja odskače od evanđeoske jednostavnosti, poniznosti i mudrosti krotko sažetih u malo riječi. Dugi Isusovi i Marijini govori primjer su isprazne konverzacije, a takvi tekstovi nisu sadržaj sličnih nadahnutih spisa vidjelaca koje je Crkva prihvatila kao vrijedne pažnje.
3. U Spjevu postoje i neka posve individualistička biblijska i teološka tumačenja. Kao primjer, u biblijskom izvještaju o prvom padu Adama i Eve tumači se kako je njihov prvi grijeh bio spolne naravi, a ne, kako je uobičajeno tumačenje, grijeh neposluha i oholosti prema Bogu.
4. Blaženu Djevicu naziva se u Valtortinom djelu „drugorođenom od Oca“ koja je u crkvenoj hijerarhiji „druga do Petra“, što je oboje neispravno.
5. Još jedan razlog bio je presudan za kritiku KC prema ovom djelu: njegovo prvo izdanje plod je neposlušnosti prema autoritetu Crkve. Svećenik koji je prvi dao tiskati ovo djelo učinio je to nakon i usprkos zabrani koju su izrekli odgovorni teolozi.

U baštini Katoličke crkve postoje mnoga druga djela iste tematike koja su potpuno drugačija i koja zaslužuju veću pažnju vjernika od Spjeva o Bogočovjeku, primjerice djela bl. Anne Katharine Emmerich (prema kojima je i Mel Gibson snimio „Pasiju“) ili spisi Therese Neumann.

Adrijana, jesi cula sta o Conchigliji i navodnim nedavnim ukazanjima Guadalupske Gospe njoj? Postoji i neki pokret ljubavi sv Ivan Diego osnovan 2001.
http://www.conchiglia.us/HRVATSKA/HR_index.html

Hvala na linku, čula sam i prije za to, ali ovo najnovije pismo Conchiglije svom biskupu (http://www.conchiglia.net/10.200_HR_GES ... .02.10.pdf) je stvarno
Pa tu Conchiglia koristi Isusa za prijetnje biskupu jer joj je zabranio objavu sljedeće knjige !!

I još se reklamira kao sljedbenica Juan Diega koji je u 16. st. doista imao ukazanje (Gospa od Guadalupe) i "vidjelice" iz Dozula, čije poruke nisu ništa drugo nego čista obmana... Žao mi je ljudi koji nasjedaju na takvo nešto. To je još jedan primjer zašto ne bismo smjeli svaku "Isusovu poruku" na koju naiđemo odmah copy/paste, pa širiti po forumima!
Čim dalje od toga!

Ako vam tada tko rekne: `Gle, evo Krista!` ili: `Eno ga!` - ne povjerujte! Ustat će, doista, lažni kristi i lažni proroci i iznijeti znamenja velika i čudesa da, bude li moguće, zavedu i izabrane. (Mt 24, 23-24)

Hvala na odgovoru i mislila sam da je to corak. Zapravo sam se sablaznila na neke stvari.
Ali jos vise sam se sokirala na neke ko sto spominjes forume koji bez mozga sve prihvacaju. I cak napisu hodocasce u Dozul info. Sto?!
Koliko sam shvatila 1985. biskup Bayeuxa osuđuje poruke iz Dozule koje nisu priznate od katoličke Crkve i smatraju se pseudokatoličkim kultom.

I cak je jedna casna u toj grupi koja se zove pokret ljubavi sveti ivan diego. Pa me zanimala reakcija. Kako dalje reagirati? Vec sam im ukazala na jedan adventisticki clip o biblijskim prorocanstvima koji je admin komentirao kao zanimljive CINJENICE i nitko nije nista rekao kad sam im ukazala na to i jos dala linkove o tom pastoru iz filmica i adventizmu uopce. Zatim preporucuju se knjige tipa Grmljavina Pravde i samo ja reagiram s upozorenjem da se bude oprezan i opet nitko nista. Forum je Obracenje. Dosla sam tamo na poziv jedne meni drage osobe. Da li da se nekom obratim u crkvi za to? Jer mi se cini da oni tamo hodaju po rubu katolicanstva i treba ih netko uputiti, netko iz crkvenog uciteljstva.

Molim da se netko odazove mom upitu! Posebno netko od klerika. Nisam karizmatik, ali mi se cini da je forum karizmatskog tipa. Hm, recimo da se ne slazem sa svim s njima, npr Medjugorje i to, ali nisam na to ukazala, vec na ovo sto sam spomenula i sto smatram nekatolickim. Hvala!

Tako je. Pošto je biskup Bayeuxa zabranio knjige, brošure i letke i tom porukama, te pošto nikakvo svetište nije tamo proglašeno, te je svećenicima zabranjeno sudjelovanje na bilo kakvim skupovima i sastancima povezanim s tim porukama, ono što taj pokret čini sigurno nije s odobrenjem Crkve. http://www.miraclehunter.com/marian_app ... ement.html

O Conchigliji je već pisano na katolicima.org, njene su "objave" doista u suprotnosti s vjerskim naukom... ne znam što bi još trebalo napisati da ljudi ne nasjedaju.

Hvala ti od srca!
Ova dva linka cu proslijedit na taj forum, tj. grupu i nadat se da ce im kliker u glavi proradit. Bozji blagoslov!

Nadovezat ću se na temu s par rečenica o knjizi talijanskog antropologa Paola Apolita, eng. „The Internet and the Madonna: Religious Visionary Experience on the Web“.
Autora je na tu sociološku studiju ponukao iznimno velik broj katolika-vidjelaca čija su iskustva i poruke ovo zadnje desetljeće doživjela pravi procvat u tzv. online religioznosti. Podaci koje je sakupio govore da je primjerice u Sjedinjenim Državama u razdoblju od 1945. do 1979. g. zabilježena 21 prijava o unutarnjim vizijama i nadnaravnim ukazanjima, a u zadnja dva desetljeća 20. st. više od 150.
Prema dimenzijama koje prekrivaju, Apolito je tim slučajevima dao zajednički naslov „catholic visionary movement“, posebice istražujući njegov raspon i sadržaj na webu. Utjecaj tog pokreta, koji iz dana u dan raste, odvodi vjerničku religioznost u potpuno novom smjeru, kaže, nezamislivom nakon 2. vatikanskog koncila. Katoličkim vidiocima svih profila od '80-tih godina pa nadalje na ruku su išla sva medijska tehnološka sredstva, još i prije razvoja interneta, posebice sugestivna moć televizije, te prednost i uvjerljivost fotografije.


Zeitoun, Egipat, fotografija iz 1968.g.

Kritički vjernički duh u prihvaćanju nadnaravnih objava i čudesa zamijenio je trend razmjenjivanja fotografija koje „dokazuju“ čuda i video-snimki na kojima objave postaju „očigledne“. Potraga za čudesima i nadnaravnim znamenjima dostigla je razinu one stare srednjovjekovne duhovnosti, katolički nauk o putu čiste vjere više nitko ne razumije. Ako je nekada važilo „Blago onima koji vjeruju, a ne vidješe“ danas itekako važi „Vidjeti znači vjerovati“. Jao onome tko osporava ta znamenja i čudesa… za prosječnog vizionarskog fanatika takvi kritički umovi jednoznačni su malovjernima i nevjernima.


Međugorje, 1988., snimio talijanski hodočasnik

Brojnost raznih ukazanja dosta je otežala zadatak povjeren crkvenim institucijama da pomno istraže i ispitaju istinitost svake. Njihovo širenje, osobito webom, doista je marginaliziralo ulogu institucija. U online religioznosti crkvena hijerarhija gubi bitku u srazu sa tradicionalno-karizmatskim tendencijama vizionarskog pokreta, kojemu više nisu važne teološke smjernice u razlikovanju objava, niti mišljenje crkvenog učiteljstva. U duhovnosti koja se tako stvara vidljiv je milenarizam, apokaliptički stav prema svijetu, strah od Big Brothera, strah od kontrole jednog nadmoćnog globaliziranog sustava, tendencija je na individualnosti i subjektivnosti vjernika.


Vicka, Međugorje, 1989., snimio američki hodočasnik

Krajem 20. stoljeća privatne objave poprimile su obilježja kakva nikad nisu imala u povijesti Katoličke Crkve. Upravo je Međugorje inauguriralo jedan pozitivan stav prema ukazanjima „svakodnevno, na bilo kojem mjestu, bilo kojoj osobi“, te ove karakteristike više niti ne privlače određenu kritičku pozornost. Više se od vidioca ne traže nikakve herojske ni moralne krjeposti svetaca da bi im se vjerovalo, važna je samo njihova internetska dostupnost. Danas u svijetu postoje deseci vidjelaca koji objave primaju svakodnevno (putem ukazanja ili lokucija), mnogi od njih praćeni su prilično velikim internetskim publicitetom, a o razlikama i kontradikcijama njihovih „poruka“ malo tko se pita. Internet nije postao samo mjesto okupljanja zainteresirane publike, već i njihovog organiziranja. Rijetko koji vidjelac danas niječe ili osporava drugome vidiocu taj „nebeski dar“. Jedni druge uglavnom podržavaju i podupiru.


Julia Kim, Naju, Koreja, euharistijsko "čudo"

Iako mnoge njihove „poruke“ govore o važnosti odricanja, pa tako i odricanja od tv-programa, interneta i sl. zabava, mnogim njihovim sljedbenicima upravo su Internet i televizija idealna i najčešća mjesta informiranja o duhovnosti. Nekima od njih nije teško sate i sate trošiti dnevno na širenje novokomponirane i sumnjive online religioznosti, a često se zapravo i opravdavaju baš Papinim pozivom na aktivnije uključivanje u svijet nove tehnologije.


Vassula Ryden polaže ruke tijekom svojih seminara

Zanimljivo razmišljanje objavljeno na HKR-u, Riječ za tebe:

Tražiti nova čudesa nije znak vjere nego nevjere
[ 28.4.2010 ]
Autor: mons. Anto Orlovac

'Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu' (Heb 1,1). Tako čitamo u Božjoj riječi. Tako započinje novozavjetni spis koji nazivamo Poslanica Hebrejima.

Tumačeći zašto se Bog u Starom Zavjetu objavljivao i u snima i po prorocima, a naslanjajući se na ovaj tekst, veliki mistik sv. Ivan od Križa piše: ''I stoga onaj koji bi sada htio Boga nešto ispitivati ili iskati od njega koje viđenje ili objavu, zapravo bi Bogu nanosio uvredu, jer ne bi svojih očiju usmjerio posve na Krista, tražeći izvan njega još kakvu stvar ili novost. A Bog bi mu mogao ovako odgovoriti: 'Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina: njega slušajte. Sve sam već rekao svojom Riječju: upravi svoje oči k Njemu jedinomu, jer ti u njemu svekoliko rekoh i objavih, štoviše, u njemu ćeš naći mnogo više negoli možeš poželjeti ili zaiskati.'' (Iz rasprave 'O usponu na brdo Karmel' svetog Ivana od Križa).

Dakle, ono što je trebalo u Starom zavjetu, prije Isusa, kao najava, sada više ne treba. Isus je vrhunac objave nebeskoga Oca, zapravo sama objava Očeva. Po njemu je ona potvrđena i završena. Sve što nam je Bog imao kazati, već nam je kazao. Da je htio još nešto objaviti, učinio bi to po Isusu. Crkva uči da je Božja objava završila smrću posljednjeg apostola, posljednjeg od Isusove Dvanaestorice, svjedoka koji su Ga pratili, slušali što je govorio, gledali što je činio, s Njime jeli i pili.

Oni su bili svjedoci svega onoga što se u Isusu dogodilo: Njegove muke, smrti i uskrsnuća. Posebno uskrsnuća, jer se na njemu temelji naša vjera. Tomi je Isus dopustio da stavi svoje prste u Njegove rane i uvjeri se. I uvjerio se Toma: i za sebe i za nas. Mi na to nemamo pravo. Nema ni potrebe. Kad bismo to tražili, onda ne bismo vjerovali ni Tomi ni Isusu. Zar bismo onda mogli vjerovati i samima sebi? Zar ne bismo mogli pomisliti da smo se i mi prevarili, da nam se to samo tako pričinilo? Dakako da Bog može pojedinom čovjeku dati posebne darove, viđenja i objave, ali to su uvijek privatne, osobne objave i viđenja. Takva su ukazanja Majke Božje ili svetaca pojedinim ljudima.

Suvremenom čovjeku, pa i kršćaninu, kao da je život previše dosadan i monoton. On bi uvijek nešto novo, nešto posebno, senzacionalno, čudesno. Osobito mladi kojima se, osobito kroz medije, kao cilj nude avanture, pustolovine, nešto uzbudljivo, nešto što diže adrenalin. Kao da se nešto slično događa i na području vjere. Malo, malo, pa se netko sjeti proglasiti kako se negdje događaju neka ukazanja, neka čudesna zbivanja. Odmah se tamo stanu okupljati radoznali, čak tvrditi da i oni nešto 'vide'. I čude se što to Crkva odmah ne 'prizna'. Počnu nazivati svetištima mjesta koja Crkva takvima nikada nije priznala.

Kao da nešto postaje svetištem samo zato jer je tu riječ koristio određeni broj novinara. Kao da je svetište svuda tamo gdje se okupi puno ljudi. Doduše, neki upravo tako i razmišljanju. Tako i športske stadione znaju nazivati hramovima: 'hram nogometa', 'hram košarke' i slično. Razvikane disko klubove gdje se mladi osobito rado okupljaju nazivaju 'kultnim' mjestima. Netko očito brka kruške i jabuke.

Kršćaninu mora biti jasno da tražiti uvijek nova čudesa ne znači biti veći vjernik. To nije izraz vjere nego nevjere. Kao da bi se Bog svakome od nas morao legitimirati uvijek novim čudesnim zbivanjima. Ne trči, kršćanine, za novim čudesima; najveće se već dogodilo! U Isusu raspetom i uskrslom!