Pred grobom na kojem stražu čuva odabrano cvijeće stoji Božji čovjek. Smiren, nepomičan, spustio do zemlje dugačak plašt i ovio se njime, a kapuljačom pokrio glavu. Ni sa strane mu ne možeš vidjeti lice, niti smjerno sklopljene oči. Ruke pridigao na molitvu i mislima prati njezine riječi. Ne smetaju mu ni mnoštvo ljudi ni sitne kapi kiše što s vremena na vrijeme padaju, pa stanu. On gotovo ni trepnuti neće, samo usne neprimjetno oblikuju tihe zazive. Ne znaš pravo žari li više i milo sjaji svijeća na grobu ili njegova molitva. Molitva se probija u carstvo u kojemu duše žive, čekajući puninu slave i posljednji dan. Molitva se diže kao tamjanov kâd pred prijestolje Svetoga i združuje se sa svima koji zauvijek žive u Spomenu Božjem. Bog čuje.
List s drveta pada i umire. Ispunio je svoju zadaću i potom je, već starac, požutio, zacrvenio se, posmeđio – cijela se šuma napunila rujnih boja. A onda je otpao. Dok hodam jesenjom šumskom stazom, vidim bezbrojne listove i čujem kako već šušte na tlu. Grane na drveću ogoljele. Vidim i one davno otpale, sasušene, napola strunule; vidim trave koje više nisu zelene, grmlje koje se pomalo suši. Cvjetovi su odavno povenuli. Pa i kesten je već dao sve od sebe.
Dan svih duša dan je ubranih plodova, zrelosti. Ljepote koja traje. Ovo je dan grožđa koje se jednom bilo naužilo sunčeva sjaja i nabubrilo od slatkoće, pa se pretvorilo u vino. Dan kad se bojevi više ne biju i kad ne ruži više vrzino kolo strasti.
Koliko se puta osjećam kao da mi je duša iscrpljena i ispijena? Zbog svagdanjih životnih zadaća i poslova koji čekaju na mene, zbog ljudi koji su mi teški, zbog mojih vlastitih grijeha i boli. Redovit život je takav da me salijeće mnoštvo dojmova i doživljaja. I ne čudim se kad imam osjećaj da mi duša ne može »doći do daha«. Pa i kad su vedri i radosni ljudi i događaji koji me prate i ispunjavaju mi dušu, ona ipak u dubini žudi za svojim osobitim mirom, za spokojem u kojem će, doduše, biti na miru, ali će aktivno skupljati snage. Ako je duša poput ptice, treba joj dati prostora za let. Nek raširi svoja nevidljiva krila, vine se u visine i napije Sunca. Nek otpočine, nek se nauživa, neka obnovi snage. Prostor u kojem duša leti jesu: misao i osjećaj koji me mogu ponijeti; ljubav koju dijelim s onima koje volim i koji mene vole; možda ponajviše molitva jer u Bogu je, kao dragi kamen u pouzdanoj riznici, pohranjen život moje duše. Jedino je Bog dovoljan razlog i dostatna snaga da moja duša živi.
Ne želim biti zao gospodar i robovlasnik svoje duše. Jedina mi je koju mi Bog dade. Moja duša – to sam ja. Što je u njoj, to ostaje. Što u njoj imam, to mogu dati. Moram je njegovati, brinuti se za nju, čuvati je s velikom ljubavlju, hraniti valjanom hranom.
Bože, u dane koje ti poznaješ i čaša moga života polako će se ispuniti. Tada ostaje duša. Daj mi snage da je ne ranjavam i ne opterećujem nepodnosivim teretima koji je tište i izjedaju! Neka mi svaki dan pred očima gori tvoja svjetiljka kao sveto upozorenje koje mi govori: »Pazi danas na dušu svoju!«
|
