Katolički odgovori

privatne stranice s raspravama o suvremenim vjerskim temama
Sada je Uto vel 18, 2025 16:38

Vrijeme na UTC + 01:00 sata




Započni novu temu Odgovori  [ 12 post(ov)a ] 
Autor Poruka
PostPostano: Ned lip 16, 2024 18:36 
Avatar korisnika

Pridružen: Pet srp 24, 2009 22:03
Postovi: 4577
Papa Franjo je u siječnju ove godine proglasio Godinu molitve ususret Jubilejskoj godini 2025. (kada će biti moguće zadobiti potpuni oprost). Godina molitve proglašena je s ciljem: osvijestiti važnost i nezaobilaznost molitve u svakodnevnom životu kršćana i upoznati različite oblike molitve.

Ovu temu otvaram s nakanom da razmijenimo naše načine molitve i da ponešto napišemo o oblicima kao što su časoslov, klanjanje, sveta krunica, Lectio divina; o uputama za molitvu koje je Isus dao u evanđelju; o Oče našu i značenju njegovih zaziva; o molitvi kao daru Duha Svetoga, o tri vrste molitve na koje upućuje Katekizam (usmena molitva, razmatranje i kontemplacija), o molitvama u sakramentima i o milostima koje one daju; o načinima kako su molili sveci i kako sveti Pavao preporučuje u poslanicama; o velikim redovničkim duhovnostima iz tradicije Crkve (benediktinska, dominikanska, franjevačka, isusovačka, karmelićanska...), o molitvama koje su nastale iz privatnih objava i o najčešćim kušnjama u molitvi.

Sviđa mi se kako je Tomislav Ivančić jednom zapisao da je molitva ponovno uspostavljanje odnosa s Bogom, odnosa koji je bio narušen istočnim grijehom.. Nema osobe koja ne treba moliti, nema sveca koji nije učio moliti i koji nije u molitvi stigao do razine pravog i iskrenog prijateljstva s Bogom.

Najveća molitva je, znamo, sveta misa, a neki dijelovi mise sastoje se od biblijskih (ili točnije evanđeoskih) rečenica, zaziva koje je Isus slušao i prihvaćao. Pa je red da i mi tako molimo.

* * *
Molitva koju je papa predložio ususret Jubileju je:

Oče, koji si na nebesima,
daj da vjera koju si nam darovao
u svome Sinu Isusu Kristu, našemu bratu,
i plamen ljubavi,
izlivene u naša srca po Duhu Svetom,
obnove u nama blaženu nadu
u dolazak tvoga Kraljevstva.

Učini da nas tvoja milost preobrazi
da budemo brižni njegovatelji evanđeoskoga sjemena
koje će čovječanstvu i svemu stvorenomu podariti rast,
dok puni pouzdanja
iščekujemo novo nebo i novu zemlju
i da se, nakon pobjede nad silama zla,
zauvijek očituje tvoja slava.

Udijeli, molimo, da milost Jubileja
oživi u nama, hodočasnicima nade,
čežnju za nebeskim dobrima,
te na cijeli svijet izlije
radost i mir našega Otkupitelja.
Tebi, vječno blagoslovljeni Bože,
slava i hvala u sve vijeke vjekova.
Amen.


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Pon lip 17, 2024 18:35 
Avatar korisnika

Pridružen: Pet srp 24, 2009 22:03
Postovi: 4577
ISUSOVE POUKE O MOLITVI
(prema Evanđelju po Mateju)

1. Gospodine, nauči nas moliti...
Kao što su apostoli zatražili od Isusa da ih nauči moliti kao što on moli, to smijemo tražiti i mi. Naučio ih je sedam zaziva Očenaša u kojima je sadržano sve najvažnije što molitva treba imati.

2. Otac vidi u skrovitosti
Iako je važna javna molitva i vidljivo zajedništvo među Isusovim učenicima, on naglašava: uđi u svoju sobu - u svoju nutrinu, svoje srce, misli, odvoji vrijeme gdje ćeš biti samo s Bogom.

3. Moliti kao djeca i uzdati se u dobrog Oca
Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se. Ta ima li koga među vama da bi svojemu sinu, ako ga zaište kruha, kamen dao? Ili ako ribu zaište, zar će mu zmiju dati? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac vaš, koji je na nebesima, dobrima obdariti one koji ga zaištu!

4. Moliti ustrajno i u skladu s Božjom voljom...
Kao udovica kod nepravednog suca.

5. Probuditi vjeru
S jedne strane, vjera je dar, a s druge strane: i mi se moramo oko nje potruditi, to sam Isus zahtijeva od nas.. One koje je izliječio Isus je ohrabrio riječima: Vjera te tvoja spasila!

6. Utišati "oluju" (paniku, tjeskobu, zabrinutost)
"Spasi nas, Gospodine, pogibosmo! Zar spavaš, Gospodine?" Očajna molitva ponekad je znak manjka vjere, stoga je Isus učenike prekorio: "Malovjerni, što ste plašljivi?"

7. Vršiti volju Božju i očistiti svoje srce; živjeti moralno
Jer Isus kaže: Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!’

8. U svakoj prilici, situaciji i raspoloženju treba moliti, ponizno, smjerno, učiniti se malenim, potrebitim (siromahom duha)
Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.

9. Opraštati uvrede - uvijek - da Bog i nama oprosti i usliši nas
Tada pristupi k njemu Petar i reče: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.«

10. Tražiti najprije kraljevstvo nebesko (Duha Svetoga) i osloboditi svoje srce od svih idola
"Zaista, kažem vam, teško će bogataš u kraljevstvo nebesko."


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sub lip 29, 2024 20:19 
Avatar korisnika

Pridružen: Pet srp 24, 2009 22:03
Postovi: 4577
MOLITVA KAO DJELO DUHA SVETOGA

(ovo su ulomci kateheze pape Benedikta XVI. o tri učinka naše molitve kada je ispunjena Duhom Svetim)

(...)
Molitvu se nikako ne smije promatrati kao jednostavno dobro djelo koje mi činimo Bogu, kao naš čin. To je nadasve dar, plod žive, stvarne, životvorne prisutnosti Oca i Isusa Krista u nama, po Duhu Svetom. Sveti Pavao više put ističe da je molitva djelo Duha Oca i Sina. U Poslanici Rimljanima Pavao piše: "Tako i Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima" (Rim 8, 26). I znamo kako je istina to što kaže Apostol: "Doista ne znamo što da molimo kako valja". Želimo moliti, ali je Bog daleko, nemamo riječi, jezika, kojima bi govorili s Bogom, čak ni misli kojom bi se vinuli do njega. Možemo se samo otvoriti, staviti svoje vrijeme na raspolaganje Bogu, čekati da nam on pomogne da uđemo u pravi dijalog. Apostol kaže: upravo taj nedostatak riječi, ta odsutnost riječi, ta želja da uđemo u kontakt s Bogom, je molitva koju Duh Sveti ne samo da razumije, već nosi, tumači kod Boga. Upravo ta naša slabost postaje, po Duhu Svetom, prava molitva, pravi dodir s Bogom. Duh Sveti je malne tumač koji pomaže shvatiti nama samima i Bogu što želimo reći.

U molitvi osjećamo, više no u ostalim dimenzijama života, svoju slabost, svoje siromaštvo, svoj položaj stvorenja, jer smo stavljeni pred Božju svemoć i transcendenciju. I što više napredujemo u slušanju i dijalogu s Bogom, kako bi molitva postala svakodnevna nasušna potreba naše duše, to više opažamo također svoju ograničenost, ne samo u svakodnevnim konkretnim situacijama, nego također u svojem odnosu s Gospodinom. Tada u nama raste potreba da se oslonimo, da se sve više pouzdavasmo u njega; shvaćamo, naime – kao što kaže Apostol – da "ne znamo što da molimo kako valja" (Rim 8, 26). Duh Sveti je taj koji nam pritječe u pomoć u toj našoj nesposobnosti, prosvjetljuje naš um, unosi toplinu u naše srce, vodeći nas u našem obraćanju Bogu. Za svetog Pavla molitva je prije svega djelovanje Duha u našoj ljudskoj naravi, kojim preuzima na sebe naše slabosti i preobražava nas iz ljudi vezanih uz materijalne stvarnosti u duhovne ljude: "A mi, mi ne primismo duha svijeta - kaže on u Prvoj poslanici Korinćanima –, nego Duha koji je od Boga da znamo čime nas je obdario Bog. To i navješćujemo, ne naučenim riječima čovječje mudrosti, nego naukom Duha izlažući duhovno duhovnima" (2,12-13). Svojim prebivanjem u našoj ljudskoj krhkosti, Duh Sveti nas mijenja, zagovara za nas neizrecivim uzdasima i vodi nas prema Božjim visinama (usp. Rim 8, 26).

*
Želim istaknuti tri posljedice u našem kršćanskom životu kada dopustimo da u nama djeluje ne duh svijeta, već Kristov Duh kao nutarnje počelo čitavog našeg djelovanja.
Prije svega molitvom nadahnutom Duhom dovedeni smo u stanje da napustimo i pobijedimo svaki strah ili ropstvo, živeći istinsku slobodu djece Božje. Bez molitve koja svakog dana hrani naše biće u Kristu, u jednoj prisnosti koja sve više raste, nalazimo se u situaciji koju je sveti Pavao opisao u 7. poglavlju Poslanice Rimljanima: ne činimo dobro koje želimo, već zlo koje ne želimo (usp. Rim 7, 19). A to je izraz otuđenja ljudskog bića, uništenja naše slobode, zbog uvjeta u koje je uronjeno naše biće zbog istočnoga grijeha: želimo dobro koje ne činimo a činimo ono što ne želimo – zlo. Apostol nam želi pomoći shvatiti da nije prije svega naša volja da se oslobodimo tih stanja, niti je to zakon, već je to Duh Sveti. A budući da "gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda" (2 Kor 3, 17), molitvom doživljavamo slobodu koju je dao Duh: to je istinska sloboda, koja je sloboda od zla i grijeha za dobro i za život, za Boga. Slobodu Duha, nastavlja sveti Pavao, ne smije se izjednačavati s razuzdanošću, niti s mogućnošću da se opredijelimo za zlo, već "plod je… Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost" (Gal 5, 22-23). Pustiti da se u nama nastani Duh, kako bi molio s nama i u nama i utisnuo u naše biće Kristovo lice, znači postati stvarno slobodni od svake vrste ropstva koje sputava naše srce, znači postati kadri živjeti u Božjoj ljubavi i od ljubavi drugih ljudi. To je prava sloboda: moći zbiljski slijediti želju za dobrom, pravom radošću, zajedništvom s Bogom a ne biti pritisnut okolnostima koje od nas traže da idemo u drugom pravcu. Sveti Ivan Zlatousti u Krsnim katehezama kaže: "Oni koji su još do jučer bili zatočenici sada su slobodni i građani Crkve; oni koji su ranije bili u sramoti grijeha sada su u slobodi i pravednosti. Naime nisu samo slobodni već su također sveti, nisu samo sveti već također pravednici, ne samo pravednici već također Kristova braća, ne samo Kristova braća već subaštinici, ne samo subaštinici već također udovi, ne samo udovi već također hram, ne samo hram već također oruđe Duha" (Sedma kateheza, 5).
*
Druga posljedica koja se zbiva u našem životu kada dopustimo da u nama djeluje Duh Kristov kao vodič naše molitve, jeste ta da sam odnos s Bogom postaje tako dubok da ga ne može poremetiti nikakva stvarnost ili situacija. Shvaćamo tada da s molitvom ne bivamo oslobođeni od kušnja i trpljenja, već ih možemo živjeti u jedinstvu s Kristom, s njegovim trpljenjima, da bismo jednom u budućnosti postali također dionici njegove slave (usp. Rim 8, 17). Mnogo put, u svojoj molitvi, molimo Boga da nas oslobodi od tjelesnog i duhovnog zla, i to činimo s velikim pouzdanjem. Međutim, često imamo utisak da nas ne sluša i tada riskiramo da se obeshrabrimo i da ne ustrajemo. No zapravo nema toga ljudskog vapaja kojeg Bog ne čuje i upravo u stalnoj i vjernoj molitvi shvaćamo sa svetim Pavlom da "sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama" (Rim 8, 18). Molitva nas ne oslobađa od kušnji i trpljenja, štoviše – kaže sveti Pavao – mi "u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela" (Rm 8, 23); on nam kaže da nas molitva ne oslobađa od patnje već nam omogućuje da je živimo i s njom se nosimo novom snagom, sa istim onim pouzdanjem kojim je to činio Isus, koji je – kao što piše autor Poslanice Hebrejima – "u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bi uslišan zbog svoje predanosti" (5, 7). Odgovor Boga Oca Sinu nije neposredno oslobođenje od trpljenja, križa, smrti, već je upravo po križu i smrti, kao izrazu najviše ljubavi, Bog odgovorio iznad svakog ljudskog očekivanja Sinovim uskrsnućem. Molitva što ju nadahnjuje Duh Sveti navodi također nas da živimo svakoga dana svoj život s njegovim kušnjama i trpljenjima, u punoj nadi i povjerenju u Boga.
*
Na kraju, vjernikova se molitva otvara također dimenziji čovječanstva i svekolikog stvorenog svijeta, i njega tišti žudnja stvorenja za objavljenjem sinova Božjih (usp. Rim 8, 19). To znači da molitva, potpomognuta Duhom Krista koji govori duboko u nama samima, nije nikada zatvorena u samu sebe, već se otvara dijeljenju "uzdaha", trpljenja našeg doba. Postaje zagovor za druge, kanal nade za svekoliko stvorenje, izraz one ljubavi koja je izlivena u srcima našim po Duhu koji nam je dan (usp. Rim 5, 5). A upravo to je pokazatelj prave molitve, koja se ne iscrpljuje u nama samima, već se otvara za druge i tako me oslobađa, tako pomaže otkupljenje svijeta.

Draga braćo i sestre, sveti Pavao nas uči da se u svojoj molitvi moramo otvoriti prisutnosti i djelovanju Duha Svetoga, koji moli u nama neizrecivim uzdasima, da nas potakne da prionemo uz Boga svim srcem i svim bićem svojim. Kristov Duh postaje snaga naše "slabe" molitve, svjetlo naše "ugašene" molitve, plamen naše "suhe" molitve, dajući nam pravu duhovnu slobodu, učeći nas da se u životu hrabro hvatamo u koštac sa životnim kušnjama, sa sigurnošću da nismo sami, otvarajući nas obzorima čitavog svijeta i svekolikog stvorenja koje "zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima" (Rim 8, 22).
(16.05.2012.)


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Uto srp 16, 2024 21:09 
Avatar korisnika

Pridružen: Pet srp 24, 2009 22:03
Postovi: 4577
PSALTIR - ŠKOLA MOLITVE

Papa Franjo je naime rekao :

Korištenje psalama u Novom zavjetu nadovezuje se na to da su ih koristili oci i cijela Crkva, što ih čini stalnim elementom u slavlju mise i u liturgiji časova. «Cijelo Sveto pismo odiše Božjom dobrotom – kaže sveti Ambrozije – a osobito slatka knjiga psalama», slatka knjiga psalama. Pitam se: molite li ponekad uz psalme? Uzmite svoju Bibliju ili Novi zavjet i molite neki od psalama. Na primjer, kada ste malo tužni zbog grijeha, molite li Psalam 50? Mnogo je psalama koji nam pomažu ići naprijed. Stvorite si naviku moliti uz psalme, uvjeravam vas da ćete na koncu biti sretni.

Ali ne možemo živjeti samo od nasljeđa prošlosti: neophodno je da psalmi postanu naša molitva. Zapisano je da, u određenom smislu, moramo i sami postati „autori“ psalama, učiniti ih svojima i moliti s njima. Ako postoje psalmi, ili samo stihovi, koji govore našem srcu, dobro ih je ponavljati i moliti tijekom dana. Psalmi su molitve „za sva godišnja doba“: nema stanja duha ili potrebe koja u njima ne nalazi najbolje riječi da ih pretoči u molitvu. Za razliku od svih drugih molitava, psalmi ponavljanjem ne gube svoju učinkovitost, naprotiv, pojačavaju je. Zašto? Zato što su nadahnuti od Boga i „dišu“ Boga, svaki put kada se čitaju s vjerom.
https://ika.hkm.hr/novosti/papina-kateh ... 19-lipnja/


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Pon srp 29, 2024 10:52 
Avatar korisnika

Pridružen: Pet srp 24, 2009 22:03
Postovi: 4577
KOME SE MOLIMO? (Ili kako izabrati pravu pobožnost)

Nakon dužeg duhovnog iskustva vođenja molitvenih zajednica nakon seminara evangelizacije Tomislav Ivančić je zapisao: Jedno od otkrića molitve jest da se molitva treba upućivati Bogu Ocu. Isus je, naime, došao da nas povede k Ocu. Sve riječi koje je on govorio bile su Očeve riječi (usp. Iv 12). Isus je došao jer ga je Otac poslao. On je došao da ispuni Očev plan s čovječanstvom. I on nas je učio da molimo Oca i da će nam Otac sve dati, jer nas ljubi. Uvidjeli smo da se gotovo sve crkvene molitve upućuju Bogu Ocu, po Kristu. Iz toga shvaćamo kako nam zapravo uvijek Bog Otac govori, po Sinu i u Duhu Svetome. („Budni budite i molite”, str. 42.)

Do istog iskustva došla je i naša blaženica Marija Propetog Isusa i svojim sestrama objavila „da je od mladosti uvijek bila ponukana u molitvi se posebno obraćati Bogu Ocu”. Istovremeno je sama u mladosti doživjela mističnost Isusovog unutarnjeg govora s križa („Ljubi me, ćerce”) i uvijek odgovarala na nutarnje poticaje Duha Svetoga, osobito shvaćajući veliku važnost svetih sakramenata Crkve.

U Katekizmu KC o tome također piše:
Za kršćansku molitvu nema drugog puta osim Krista. Bila naša molitva zajednička ili osobna, usmena ili unutarnja, nema pristupa k Ocu, osim ako molimo »u ime« Isusovo. Sveto je Isusovo čovještvo dakle put po kojemu nas Duh Sveti uči moliti Boga našeg Oca. (KKC 2664)

Drugim riječima, putem Isusa po Duhu Svetom k Ocu. Rana Crkva je uvidjela da je u molitvi Oče naš „sažetak cijelog Evanđelja”.
Nakon što je pokazao kako su Psalmi glavna hrana kršćanske molitve i kako se slijevaju u prošnje Očenaša, sveti Augustin zaključuje: »Pretražite sve molitve koje su u Pismima, i vjerujem da nećete ništa naći što ne bi bilo sadržano u Gospodnjoj molitvi.« (KKC 2762)

Nisu zato u pravu oni koji zamjeraju nama katolicima da se mi molimo „kipovima i svecima” (činimo idolatriju), a jedinog Boga zanemarujemo.

A što je s molitvama koje se obraćaju Isusu?

Molitva Crkve, hranjena riječju Božjom i slavljenjem liturgije, uči nas moliti Gospodina Isusa. Iako je prvenstveno upravljena Ocu, ona u svim liturgijskim predajama sadrži molitvene oblike upravljene Kristu. Neki psalmi, prema prilagodbi u molitvi Crkve, i Novi zavjet stavljaju na naše usne i utiskuju nam u srce ovakve molitvene zazive Kristu: Sine Božji, Riječi Božja, Gospodine, Spasitelju, Jaganjče Božji, Kralju, Sine ljubljeni, Sine Djevičin, Pastiru dobri, Živote naš, Svjetlosti naša, Nado naša, Uskrsnuće naše, Prijatelju ljudi... (KKC 2665)

Koja je u svemu tome uloga Duha Svetoga (i jesmo li svjesni njegove prisutnosti, djelovanja, utjehe i potpore) ?

2670 »Nitko ne može reći: ‘Gospodin Isus’ osim u Duhu Svetom« (1 Kor 12, 3). Svaki put kad počnemo moliti Isusa, Duh Sveti nas pretječe svojom milošću privlačeći nas na put molitve. Budući da nas on uči moliti dozivajući nam u pamet Krista, kako da se ne molimo i Njemu samom? Zato nas Crkva poziva da svaki dan zazivamo Svetoga Duha, napose na početku i na završetku svakog važnog djela.
»Ako se ne treba klanjati Duhu, kako me On pobožanstvenjuje po krstu? A ako Mu se treba klanjati, ne mora li On biti objekt posebnog štovanja?«
2671 Tradicionalni oblik kojim prosimo Duha jest zaziv upravljen Ocu po Kristu našem Gospodinu da nam dadne Duha Tješitelja.

Znači li to da je pogrešno u molitvi se obraćati Mariji i svecima?

Nije, jer Crkva nas podsjeća:
2679 Marija je savršena moliteljica (Orans), slika Crkve. Kad joj se molimo, s njome prianjamo uz naum Oca, koji šalje svoga Sina da spasi sve ljude. Kao i ljubljeni učenik, uzimamo sebi Isusovu majku, koja je postala majka svih živih. Možemo moliti s njome i moliti se njoj. Crkvena je molitva kao nošena Marijinom molitvom. S njome je sjedinjena u nadi.

Kao što je Marija istinska učiteljica molitve (osobito u molitvi Veliča u kojoj se ona izravno obraća Bogu Ocu), tako su najbolji učitelji i voditelji u molitvi mnogi sveci i blaženici.

2683 Svjedoci koji su nas pretekli u Kraljevstvu, posebno oni koje Crkva štuje kao »svece«, sudjeluju u živoj molitvenoj predaji primjerom svoga života, spisima koje su ostavili i svojom molitvom danas. Oni promatraju Boga, slave ga i ne prestaju se skrbiti za one koje su ostavili na zemlji. Ušavši »u radost« svoga Gospodara, »postavljeni su nad mnogim«. Njihovo je posredovanje najviša služba u Božjem naumu. Možemo i moramo ih moliti da posreduju za nas i za sav svijet.

Ako je, na kraju, pitanje o ispravnom redoslijedu i odabiru pobožnosti, navedeno može pomoći.

I kao zaključak:
2680 Molitva je poglavito upravljena Ocu; no, upravljena je i Isusu, osobito zazivanjem njegova svetog imena: »Isuse Kriste, Sine Božji, Gospodine, smiluj se nama, grešnicima!«


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Uto lis 15, 2024 21:18 
Avatar korisnika

Pridružen: Pet srp 24, 2009 22:03
Postovi: 4577
Ovako je Benedikt XVI. pisao o Tereziji Avilskoj, crkvenoj naučiteljici molitve kao "razgovora s Bogom":


Nije lako sažeti u malo riječi Terezijinu duboku i artikuliranu duhovnost. Možemo spomenuti neke bitne točke. U prvom redu, sveta Terezija predlaže evanđeoske kreposti kao temelj čitavoga kršćanskog i ljudskog života: napose odvajanje od dobara odnosno evanđeosko siromaštvo; zatim međusobnu ljubav kao bitni element zajedničkog i društvenog života; poniznost kao ljubav prema istini; odlučnost kao plod kršćanske smionosti; teologalnu krepost nade, koju opisuje kao žeđ za živom vodom. Ne smije se zaboraviti ni ljudske vrline kao što su prijaznost, istinoljubivost, skromnost, uljudnost, veselje, kultura. Kao drugo, sveta Terezija predlaže duboki sklad s velikim biblijskim ličnostima i poučljivo slušanje Božje riječi. Ona se doživljava sličnom prije svega sa zaručnicom iz Pjesme nad pjesmama i s apostolom Pavlom, kao i s Kristom koji je podnio Muku i Euharistijskim Isusom.

Svetica zatim ističe koliko je bitna molitva; moliti "znači pohađati s prijateljstvom, jer susrećemo licem u lice onoga za kojeg znamo da nas ljubi" (Moj život 8, 5). To se shvaćanje svete Terezije podudara s definicijom teologalne kreposti ljubavi svetog Tome Akvinskog, kao "amicitia quaedam hominis ad Deum", vrste prijateljstva čovjeka s Bogom koji je prvi ponudio svoje prijateljstvo čovjeku (Summa Theologiae II-ΙI, 23, 1). Molitva je život i razvija se postupno ukorak s rastom kršćanskog života: započinje usmenom molitvom, prolazi kroz interiorizaciju putem meditacije i sabranosti te vodi sve do sjedinjenja u ljubavi s Kristom i s Presvetim Trojstvom. Očito da nije riječ o nekom razvoju u kojem uspinjati se na više stepenice znači napustiti prethodnu vrstu molitve, već je to radije postupno produbljivanju odnosa s Bogom koji obuhvaća čitav život. Više no o pedagogiji molitve, kod Terezije je riječ o pravoj "mistagogiji"; čitatelja svojih djela uči moliti tako da ona sama moli s njim; ona često, naime, prekida svoje opisivanje ili izlaganje i iz nje provaljuje molitva.

https://www.vatican.va/content/benedict ... 10202.html


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sri stu 13, 2024 21:21 
Avatar korisnika

Pridružen: Pet srp 24, 2009 22:03
Postovi: 4577
Tri izražaja molitve

1. Usmena molitva

2700 Bog govori čovjeku svojom Riječju. Naša se molitva oblikuje riječima, misleno ili usmeno. No, najvažnije je da srcem budemo uz Onoga komu se molitvom obraćamo. »Da bi nam molitva bila uslišana, ne ovisi o količini riječi već o gorljivosti naših duša.« (Ivan Zlatousti)

2701 Usmena molitva nužna je u kršćanskom životu. Učenike, koje je privukao svojom tihom molitvom, Učitelj uči usmenoj molitvi: Očenaš. Isus nije molio samo liturgijske molitve sinagoge. Evanđelja nam ga pokazuju kako podiže glas da izrekne osobnu molitvu, od blagoslova kojim kliče Ocu do tjeskobe u Getsemanskom vrtu.

2. Razmatranje

2705 Razmatranje [meditacija] je u prvom redu traženje. Duh traži da shvati razloge i načine kršćanskog života, kako bi uz njih prionuo i odgovorio Gospodnjim zahtjevima. Pritom je potrebna pozornost koja se teško drži na uzdi. Obično se potpomažemo kojom knjigom, i kršćani nisu bez njih: Sveto pismo, napose evanđelje, svete slike, liturgijski tekstovi dana ili vremena, spisi duhovnih otaca, djela duhovnosti, velika knjiga stvaranja i povijesti te stranica Božjega »danas«.

2707 Načini razmatranja toliko su raznovrsni koliko je duhovnih učitelja. Kršćanin treba nastojati da redovito razmatra, inače je nalik na prva tri tla iz prispodobe o sijaču. No, sam način nije drugo doli vodič; važno je, s Duhom Svetim, napredovati na jedinom putu molitve: Isusu Kristu.

2708 Razmatranje se služi mišlju, maštom, osjećajima i željom. To sabiranje nužno je da se produbi vjersko uvjerenje, da se potakne obraćenje srca i ojača volja da slijedi Krista. Kršćanska molitva prvenstveno nastoji razmatrati »Kristova otajstva«, kao u božanskom čitanju (lectio divina) ili u Gospinoj krunici. Taj oblik molitvenog razmišljanja ima veliku vrijednost, ali kršćanska molitva treba težiti još dalje: k spoznaji ljubavi Gospodina Isusa Krista i jedinstvu s Njim.

3. Unutarnja molitva (kontemplacija)

2709 Što je unutarnja molitva? Sveta Terezija odgovara: »Unutarnja molitva, po mom mišljenju, nije ništa drugo doli prisno prijateljsko drugovanje, često zadržavanje nasamo s Onim za koga znamo da nas ljubi«.
Takva molitva traži »Onoga koga ljubi duša moja« (Pj 1, 17). To je Isus, i u njemu Otac. Kontemplacija njega traži, jer njega željeti uvijek je početak ljubavi. Njega traži u čistoj vjeri, onoj vjeri kojom nas On preporađa i kojom živimo u njemu. U unutarnjoj molitvi može se i razmatrati, ali je pogled upravljen na Gospodina.

2710 Izbor vremena i trajanja unutarnje molitve ovisi o odlučnoj volji, koja odaje tajne srca. Ne obavlja se unutarnja molitva kad se ima vremena: nego se odvaja vrijeme za Gospodina, s čvrstom odlukom da mu se neće tijekom puta oduzeti, ma kakve bile kušnje i suhoća susreta. Ne može se uvijek razmatrati, ali se uvijek može unići u unutarnju molitvu, neovisno o zdravstvenom, poslovnom ili osjećajnom stanju. Srce je mjesto traženja i susreta, u siromaštvu i u vjeri.

2711 Ulazak u unutarnju molitvu sličan je početku euharistijskog bogoslužja: »skrušiti« srce, pribrati cijelo svoje biće pod djelovanjem Duha Svetoga, boraviti u prebivalištu Gospodnjem koje smo mi sami, probuditi vjeru da uđemo u prisutnost Onoga koji nas čeka, dati da nam padnu maske i obratiti srce Gospodinu koji nas ljubi, da mu se predamo kao prinos koji valja pročistiti i preobraziti.

https://hbk.hr/wp-content/uploads/2018/ ... -Crkve.pdf


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Ned pro 15, 2024 21:07 
Avatar korisnika

Pridružen: Pet srp 24, 2009 22:03
Postovi: 4577
Molitva Crkve - liturgija časova

Slijedeći Gospodinove poticaje o neprestanoj molitvi i budnosti, Crkva je tijekom stoljećâ razvila različite oblike molitava i pobožnosti. No jedno od pitanja koje je ostalo je i ono: "Kako sada ostvariti taj Gospodinov nalog o neprestanoj molitvi?" Taj Gospodinov nalog već je izvršavala i prva Crkva okupljena oko apostola (usp. Dj 1, 14; 2, 42; Rim 12, 12; Ef 5, 19; 1Sol 5, 17…) okupljajući se na molitvu u hramu i sinagogama u točno određeno doba dana, a posebnu pozornost dobile su jutarnja i večernja molitva, odnosno molitve s kojima se započinjao i završavao radni dan ili tjedan. I upravo tu nalazimo začetke molitve koju će Crkva kasnije tijekom stoljećâ prepoznati kao molitvu liturgije časova.

Drugi vatikanski sabor
Sabor će o liturgiji časova progovoriti već u svojemu prvom objavljenom dokumentu, u »Konstituciji o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium« i posvetit će mu čitavo jedno poglavlje. Nakon što na početku poglavlja naglašava kako je:

Citat:
Isus Krist, Veliki svećenik Novoga i vječnoga zavjeta, uzimajući ljudsku narav, unio u ovo zemaljsko progonstvo onu pjesmu koja se po sve vijeke pjeva u višnjim boravištima. On oko sebe okuplja svu ljudsku zajednicu te si je pridružuje u pjevanju toga božanskog hvalospjeva. Tu svoju svećeničku zadaću Krist nastavlja upravo po svojoj Crkvi, koja ne samo slavljenjem euharistije nego i na druge načine, napose moljenjem božanskog časoslova, bez prestanka hvali Gospodina i moli za spasenje svega svijeta (SC, br. 83),


već u idućem broju uči da je:

Citat:
Božanski časoslov po staroj kršćanskoj predaji tako uređen da se podavanjem hvale Bogu posvećuje čitav tijek dana i noći. Kada tu divnu pjesmu hvale prema propisu pjevaju svećenici i drugi koji su odlukom Crkve za to određeni, ili kad je na odobreni način Kristovi vjernici mole zajedno sa svećenikom, tada je to zaista glas same Zaručnice koja oslovljava Zaručnika, štoviše, to je molitva koju Krist sa svojim Tijelom upravlja Ocu (SC, br. 84).


Ove odredbe, ali i one koje dalje slijede u idućim brojevima navedene Konstitucije (85-101), dale su jasne smjernice za izradbu i izdanje novoga Časoslova koji je odobrio sv. Pavao VI., papa, Apostolskom konstitucijom Laudis canticum (1. studenoga 1970.) u kojoj naglašava da je:

Citat:
Časoslov molitva svega Božjeg naroda. Zato je tako složen i uređen da u njemu mogu sudjelovati ne samo klerici nego i redovnici, pa i laici. Pouzdano se nadamo da će tako oživjeti duh one sveudiljne molitve koju je Gospodin naš Isus Krist naredio svojoj Crkvi. Sam časoslov tako je zgodno vremenski raspoređen da upravo na takvu molitvu neprestano potiče te je potpomaže. A sam takav molitveni čin, posebice kad je u njem okupljena neka zajednica, izražava pravu narav Crkve moliteljice te postaje njezinim divnim znakom. Ukoliko molitva Božanskog oficija postane prava osobna molitva, jasnije će se očitovati one veze kojima se međusobno povezuju liturgija i čitav kršćanski život. Sav je, naime, život vjernika, u sve sate dana i noći, kao neka leitourgia kojom oni same sebe stavljaju u službu ljubavi prema Bogu i ljudima, povezujući se tako s činom Krista, koji je svojim životom i žrtvom posvetio život svih ljudi (usp. br. 1 i 8).

https://www.zg-nadbiskupija.hr/bozanski-casoslov/22844

Časoslov je dio nekih aplikacija kao npr. Nova Eva, a na internetu je ovdje:
https://bozanskicasoslov.wordpress.com/


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Pon pro 16, 2024 12:32 

Pridružen: Sri ruj 29, 2021 10:59
Postovi: 1263
Mislim ga jednom kupiti ali je ogroman i skup.
Imam jednu manju knjižicu, dobila sam od R-Marije, o razmatranjima pred Svetotajstvom, pa mi odlično posluži.


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Ned pro 22, 2024 21:22 
Avatar korisnika

Pridružen: Pet srp 24, 2009 22:03
Postovi: 4577
Mislim ga jednom kupiti ali je ogroman i skup.
Imam jednu manju knjižicu, dobila sam od R-Marije, o razmatranjima pred Svetotajstvom, pa mi odlično posluži.

:wink: Zato one aplikacije posluže i ne mora se listati i tražiti koje je liturgijsko vrijeme, a koji svetac dana. Aplikacije sve redom poslože: himan - psalmi - čitanje - prošnje...


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Ned pro 22, 2024 21:32 
Avatar korisnika

Pridružen: Pet srp 24, 2009 22:03
Postovi: 4577
Klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom

Klanjanjem koji je temeljni stav pred Gospodinom učvršćujemo i svjedočimo svoju vjeru u Isusovu stvarnu prisutnost u euharistiji. Čin klanjanja može imati strukturu (čitanje - razmatranje - molitva ili pak: ulazak u sabranost - kajanje - različite molitve predanja - litanijski zazivi...), a može biti i neposredni, spontani i iskreni razgovor s Gospodinom u tišini pred Svetotajstvom. Koji god oblik uzeli, plodovi klanjanja su veliki:

"Klanjanje je način kako ostati u ljubavi Božjoj, kako bismo s Njim bili sjedinjeni kao trs i loza. Mnogi su plodovi koji proizlaze iz klanjanja. Jedan od neposrednih je moć duboke intimnosti s Gospodinom.

Istinski kršćanin je onaj koji je susreo Krista i s njim ostaje. Za nijednog klanjatelja Isus nije nepoznat, jer svako klanjanje je novi susret.

Također, plod klanjanja je dublje i intenzivnije doživljavanje i življenje euharistijskih slavljâ. Sjetimo se da je rečeno kako je Sveta Misa najuzvišeniji čin klanjanja. Klanjanje poslije Mise jača i produbljuje ono što se dogodilo i doživjelo u njoj.

Klanjanje produžuje susret s Gospodinom, također ga i priprema. Kristov mir dolazi iz susreta s njim. Taj mir, pravi mir, vlada u svakoj kapeli euharistijskog klanjanja i u srcu svakog klanjatelja. Izgubljena radost, nada, ljubav, zaštita dolaze i nalaze se u klanjanju.

Klanjati se Gospodinu, razmatrati Onoga koji je ljubav, uzrok je dubokog duhovnog ozdravljenja i obraćenja. Oni koji se klanjaju svjedoče pred svijetom vjeru i ljubav prema našem Gospodinu i tako pridonose da se i drugi približe njemu, jer On čeka raširenih ruku kako bi prihvatio svakog čovjeka koji ga traži iskrena srca. Mnogi su pronašli odgovor na svoje probleme i na svoja pitanja, mnogi su napokon uspjeli oprostiti i otvoriti svoje srce milosti; drugi su bili rasvijetljeni, te su otkrili zvanje za redovnički, posvećeni život ili život u obitelji posjećujući kapelu klanjanja.

Mnoge osobe svjedoče da nikada prije nisu prešle prag neke crkve dok ih je Gospodin iznenadno privukao u kapelu klanjanja u kojoj su našli za njih nepoznat mir, onaj mir koji može dati samo Krist."
https://www.biskupija-varazdinska.hr/du ... anja/42740


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sri pro 25, 2024 18:39 
Avatar korisnika

Pridružen: Pet srp 24, 2009 22:03
Postovi: 4577
I ovih smo dana pozvani da se poklonimo malom Isusu u jaslicama, novorođenom Kralju, da razmatramo Njegovu poniznost, ljubav i milosrđe od samoga početka. U činu klanjanja nekima pomaže uživiti se u koju ulogu iz božićnog prizora, ulogu pastira ili čak ovčice koja samo stoji i nijemo, zaneseno promatra Marijinu i Josipovu ljubav prema Božjem Djetešcu. Moje iskustvo klanjanja je da molitva može biti i sam pogled, tišina, sabranost pred Presvetim i da nije mnogo riječi potrebno, ako Isus zna da njemu pripada naše srce, naše vrijeme i da nema ništa što je od toga važnije...


Vrh
 Profil  
 
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 12 post(ov)a ] 

Vrijeme na UTC + 01:00 sata


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 2 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
cron
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr