Katolički odgovori

Ovo je jedan od spisa poznatog duhovnog učitelja koji i danas ima velik utjecaj na suvremene učitelje duhovnosti, na one koji žele naučiti kako moliti
i koji jednostavno traže Boga.

Sveti Ivan od Križa otkriva kao vjerojatno nitko prije ni poslije njega kako prepoznati 7 glavnih grijeha u svojem odnosu prema Bogu,
kako raspoznati "tamnu noć osjeta" i što je tada primjereno činiti.

Koliko je ljudska narav nesavršena i u koje sve zamke upadaju oni koji tek počinju živjeti po vjeri i sakramentima, a i oni koji se godinama znaju mučiti s istim poteškoćama,
možda vrijedi o tome razmisliti kroz ovo još kratko vrijeme došašća.

"Bdijte i molite, da ne padnete u napast." (Mt 26, 41)


izbrisan link

Sv. Ivan od Križa: Deset savjeta kako moliti



1. Uvijek imaj na umu da u svemu trebaš slijediti stope Isusa Krista. Izgradi svoj život na Njemu jedinom. On te ljubi. Uzljubi ga.

2. Koliko se više pouzdaješ u stvari koje te odvraćaju od molitve, toliko ćeš manje imati pouzdanja u Boga; ne možeš služiti dvojici gospodara!

3. Otac izgovara samo jednu riječ, to jest svoga Sina, i uvijek je izgovara u vječnoj šutnji, pa je samo u šutnji možeš i čuti.

4. Pronađi stoga tiho i samotno mjesto i tamo se pomoli. Utroši svu snagu i polet svoje volje da Ga zazivaš i blagoslivljaš.

5. Sjeti se da moliti ne znači puno misliti, puno osjećati, puno činiti. Samo jedno je potrebno: biti voljan uistinu zatajiti samoga sebe radi Njega; čuvati tajne Božje ljubavi.

6. Pripazi da imaš čistu savjest, volju sasvim utvrđenu u Bogu i misao okrenutu Njemu. Što bivaš jednostavniji, to si korisniji Crkvi i svijetu.

7. Vjera, nada i ljubav odvraćaju nas od svega i sjedinjuju nas sa Bogom samim. To su neizostavna i najbolja pomagala za molitvu.

8. Tko bježi od molitve, bježi od svakog dobra. Nikada nemoj napustiti mislenu molitvu jer je ovo snaga duše. Ne brzaj u molitvi. Ne prepuštaj se malodušnosti...nikada.

9. U molitvi ne trebamo puno govoriti niti izmišljati razne ceremonije ili tehnike. Dovoljno nam je ono što nas je naučio Isus Krist i to je ono što Otac uvijek sluša. Stoga budi jednostavan. Obzirom na molitve i druge pobožnosti, neka se duše svojom voljom ne mare podavati ceremonijama ni načinima molitve koji se razlikuju od načina što nas uči Isus Krist. Očito, kad su ga njegovi učenici pitali da ih nauči moliti, on ih je naučio sve ono što je potrebno da budemo uslišani od Vječnog Oca, kao onaj koji mu dobro pozna ukus: a naučio ih je samo onih sedam prošnja Očenaša, u kojima su uključene sve naše duhovne i vremenite potrebe, a nije im dao na dohvat mnoge druge riječi ili ceremonije.

10. Oni, dakle, koji su veoma aktivni i koji misle da će svojim propovijedima i vanjskim djelima obuhvatiti cijeli svijet, neka dobro razmisle da bi mnogo više koristili Crkvi i da bi Bogu postali mnogo miliji, a da i ne govorimo o dobrom primjeru koji bi time dali, kad bi upotrijebili barem polovicu svoga vremena da provedu s Bogom, sve da i nije njihova molitva toliko savršena.

9. U molitvi ne trebamo puno govoriti niti izmišljati razne ceremonije ili tehnike. Dovoljno nam je ono što nas je naučio Isus Krist i to je ono što Otac uvijek sluša. Stoga budi jednostavan. Obzirom na molitve i druge pobožnosti, neka se duše svojom voljom ne mare podavati ceremonijama ni načinima molitve koji se razlikuju od načina što nas uči Isus Krist. Očito, kad su ga njegovi učenici pitali da ih nauči moliti, on ih je naučio sve ono što je potrebno da budemo uslišani od Vječnog Oca, kao onaj koji mu dobro pozna ukus: a naučio ih je samo onih sedam prošnja Očenaša, u kojima su uključene sve naše duhovne i vremenite potrebe, a nije im dao na dohvat mnoge druge riječi ili ceremonije.

Tako to lijepo jednostavno kaže Sv. Ivan, mistik.....
Danas je 'popularan' jer je i kršćanska mistika popularna. Nažalost ta se literatura samo čita jer je za nasljedovanje prezahtjevna.
Što znači ''Tamna noć''? Kada sljedbenik mističnog puta prereže sve spone koje ga vežu s ovim svijetom probudi se zvijer koju hrani ugoda i potamnji mu um. To je najstrašnije razdoblje u životu Božjeg zaljubljenika. Gubi vjeru, ne može se moliti, ne vidi smisao žrtve...gubi razbor. Sve to može potrajati i nekoliko godina. Samo pobjednicima zasja svjetlo Kristove prisutnosti, okrepe i utjehe.
Koliko takvih ima? To samo Bog zna. Svi ostali samo čitaju takvu literaturu, jer kao što rekoh to je danas moderno.

Lijepo si to napisao, ali čitatelj u svaku knjigu unosi i sebe samoga i često se dogodi da i u Svetom pismu tek nakon nekoliko godina shvatimo, da taj isti tekst govori nam nešto posve novo...

Link iz prvog posta više ne valja, pa evo direktan link na knjigu:
http://hr.scribd.com/doc/68618493/Sv-Iv ... a-Noc-Duse

Zanimljivo mi je Poglavlje 3.
Bez sumnje Bog nas želi odvojiti od zemaljskih stvari koje nas odvajaju od Njega samoga, ali Bog nas želi „pročistiti“ i u duhovnim stvarima: osloboditi nas navezanosti na osjete (duhovne utjehe) - iako su one same po sebi milost;
osloboditi nas navezanosti na religijske predmete, osobe, slike i uhodane (možda i pogrešne) predodžbe samog Boga - iako su one u početku nužne da nas privedu Bogu.
Ali Bog na određenom stupnju želi da odemo korak dalje, da nas povede na „put čiste vjere“, kako je sv. Ivan znao reći.
Neki na taj put dospiju tek kušani raznim životnim nedaćama, možda suočavanjem sa trpljenjem i boli, i onda je ta „tamna noć“ iznimno teška, ali naposljetku konačno plodonosna.

Majka Terezija je živjela "tamnu noć" četrdeset godina.

Je, premda je vrlo teško govoriti što se u duši takve osobe zbiva.
U tih četrdeset godina sigurno da je bilo unutarnjih prosjaja milosti koji su joj davali snage da izdrži.
To će zauvijek ostati tajna.

Put čišćenja duše sv. Ivana od Križa - riječi pape Benedikta o ovom velikom karmelskom svecu:

https://www.zg-nadbiskupija.hr/mobile.aspx?id=4970

Ivan se smatra jednim od najvažnijih lirskih pjesnika španjolske književnosti. Četiri su njegova najveća djela: Uspon na goru Karmel, Tamna noć duše, Duhovni spjev i Živi plamen ljubavi.

U Duhovnom spjevu, sveti Ivan prikazuje put čišćenja duše, to jest postupno radosno posjedovanje Boga, sve dok duša ne prispije tome da ljubi Boga istom ljubavlju kojom on ljubi nju. Živi plamen ljubavi nastavlja u istom tonu, opisujući na podrobniji način stanje preobražavajućeg sjedinjenja s Bogom. Ivan redovito koristi usporedbu s vatrom: kao što vatra što snažnije gori i guta drvo koje u njoj izgara, to postaje užarenija sve dok se ne pretvori u plamen, tako Duh Sveti, koji tijekom tamne noći čisti i "briše" dušu, s vremenom ju prosvjetljuje i grije kao da je plamen. Život duše je stalno slavlje Duha Svetoga, koja daje nazrijeti slavu sjedinjenja s Bogom u vječnosti.

Uspon na goru Karmel predstavlja duhovno putovanje s gledišta postupnog čišćenja duše, koje je nužno za uspinjanje k vrhuncu kršćanskog savršenstva, kojeg simbolizira vrh gore Karmel. To se čišćenje predlaže kao putovanje u koje se upušta čovjek, surađujući s Bogom, s ciljem da oslobodi dušu svake navezanosti ili privrženosti koja se protivi Božjoj volji. Čišćenje, koje mora biti potpuno ako se želi prispjeti sjedinjenju s Bogom u ljubavi, započinje čišćenjem osjetila a zatim se nastavlja čišćenjem koje se postiže uz pomoć triju teologalnih kreposti: vjerom, nadom i ljubavlju, koji čiste namjeru, sjećanje i volju.

Tamna noć duše opisuje "pasivni" aspekt, odnosno Božji zahvat u tome procesu "čišćenja" duše. Čovjek, naime, nije kadar vlastitim naporima sam doprijeti do dubokih korijena zlih nagnuća i navika osobe: može ih samo obuzdati, ali ih ne može potpuno iskorijeniti. Da bi to uspio, nužan je poseban Božji zahvat koju duboko čisti duh i čini ga raspoloživim za jedinstvo ljubavi s njim. Sveti Ivan to čišćenje naziva "pasivnim", upravo zato jer, premda je prihvaćeno od duše, biva ostvareno tajanstvenim djelovanjem Duha Svetoga koji, poput plamena vatre, sagorijeva svaku nečistoću. U tome stanju, duša je podvrgnuta svakovrsnim kušnjama, kao da se nalazi u nekoj tamnoj noći.

Te kratke naznake o glavnim djelima toga sveca pomažu nam približiti se istaknutim točkama njegova širokog i dubokog mističnog nauka, čiji je cilj opisati siguran put koji vodi k postizanju svetosti, stanju savršenosti na koje Bog sve nas poziva. Prema Ivanu od Križa, sve što postoji i što je Bog stvorio, je dobro. Po stvorenjima možemo otkriti Onoga koji je u njima ostavio svoj trag. Vjera je, međutim, jedini izvor koji je dan čovjeku da može spoznati Boga takvog kakav on jest u samome sebi, kao Jedan i Trojedini Bog. Sve ono što je Bog želio priopćiti čovjeku, rekao je to u Isusu Kristu, svojoj utjelovljenoj Riječi.

Isus Krist je jedini i konačni put k Ocu (usp. Iv 14, 6). Sve stvoreno je ništa u usporedbi s Bogom i ono što nije u njemu nema nikakve vrijednosti: slijedom toga, da bi se prispjelo savršenoj Božjoj ljubavi, svaka se druga ljubav mora suobličiti u Kristu Božjoj ljubavi. Otud ustrajanje svetog Ivana od Križa na nužnosti čovjekova čišćenja i nutarnjeg "oplijenjenja" kako bi se preobrazio u Bogu, koji je jedini cilj savršenosti. To se "čišćenje" ne sastoji u jednostavnom opipljivom pomanjkanju stvari i njihovu nekorištenju; ono što dušu čini čistom i slobodnom, naprotiv, jest ukloniti svaku neurednu ovisnost o stvarima. Sve treba smjestiti u Boga kao središte i cilj života.

Dugi i naporni proces čišćenja sigurno zahtijeva osobni napor, ali pravi je protagonist Bog: sve ono što čovjek može činiti jest "stvoriti u sebi raspoloživost", mora biti otvoren djelovanju Boga i ne postavljati mu prepreke. Živeći teologalne kreposti, čovjek se uzdiže i daje vrijednost vlastitom zauzimanju. Ritam rasta vjere, nade i ljubavi ide ukorak s djelom čišćenja i sa sve većim sjedinjenjem s Bogom koje na kraju dovodi do toga da se duša preobražava u njega.

Kada prispije k tome cilju, duša uranja u sam trinitarni život, tako da sveti Ivan kaže da ona prispijeva tome da ljubi Boga istom onom ljubavlju kojom on ljubi nju, jer ju ljubi u Duhu Svetom. Eto zašto taj mistični naučitelj drži da ne postoji pravo jedinstvo ljubavi s Bogom ako nema svoj vrhunac u trinitarnom jedinstvu. U tome najvišem stanju sveta duša poznaje sve u Bogu i ne mora više ići k njemu preko stvorenja. Duša se tada osjeća preplavljenom Božjom ljubavlju i raduje se potpunom radošću u njoj.

Draga braćo i sestre, na kraju ostaje pitanje: može li taj svetac svojom uzvišenom mistikom, tim tegobnim putovanjem prema vrhuncu savršenstva poručiti također nešto nama, običnom vjerniku koji živi u okolnostima ovoga današnjeg života, ili je primjer i uzor samo za malobrojne izabrane duše koje se mogu stvarno zaputiti tim putom čišćenja, mističnog uzdizanja? Da bismo pronašli odgovor moramo prije svega imati na umu da život svetog Ivana od Križa nije bio "let po mističnim oblacima", nego je bio veoma težak život, veoma praktičan i konkretan, bilo kao reformatora reda, gdje je nailazio na tolike protivštine, bilo kao provincijskog poglavara, bilo u zatvoru svoje subraće, gdje je bio izložen nevjerojatnim uvredama i tjelesnim zlostavljanjima.

To je bio težak život, ali upravo u mjesecima provedenim u zatvorima on je napisao jedno od svojih najljepših djela. I tako možemo shvatiti da put s Kristom, ići s Kristom, "Put", nije neki teret koji se pridodaje već dosta teškom bremenu našega života, nije nešto što bi to breme učinilo još težim, već je nešto sasvim drugo, to je svjetlo, snaga, koja nam pomaže nositi to breme. Ako čovjek nosi u sebi veliku ljubav, ta mu ljubav daje gotovo krila, i lakše podnosi nevolje života, jer nosi u sebi veliku svjetlo; ovo je vjera: biti ljubljeni od Boga i pustiti da nas Bog ljubi u Isusu Kristu. Puštajući da nas on ljubi dobivamo svjetlo koje nam pomaže svakoga dana nositi to breme.

A svetost nije naše, vrlo teško, djelo, već je upravo to "otvaranje": otvoriti prozore našega života da Božje svjetlo može uči, ne zaboraviti Boga jer se upravo u otvaranju njegovu svjetlu nalazi snagu, nalazi se radost otkupljenih. Molimo Gospodina da nam pomogne pronaći tu svetost, pustiti da nas Bog ljubi, na što smo svi pozvani i što je pravo otkupljenje. (Benedikt XVI.)

Lijepo je to što nam je svetac Sv. Ivan od Križa ostavio, no nije baš to potrebno svakome od nas.
Meni je o učenju kako moliti upute dao naš Učitelj i meni je to dosta.
Mogu poslušati ostale, no imam osnovno učenje:
Mt 6,7-8
"Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštvom riječi biti uslišani.
Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete."

Ovo je po meni toliko istinito da ne treba puno misliti o ovome.
Isus ovdje skreće na temu našeg stanja privida da nam je nešto potrebno, da trebamo nečemu težiti, da trebamo očekivati...
To su prividi ovoga svijeta. Prolaznog svijeta. Vremena.

Naši odnosi (molitva je odnos sa Bogom) mogu biti i izraz da nam nije ništa potrebno, da smo savršeni, da smo potpuni, da smo sazdani od čiste ljubavi, da smo ljubljena djeca Božja
Kad je odnos među nama i sa Bogom takav da izrazimo blagoslov i prihvaćanje drugačijeg, te kad je odnos sa drugim i sa Bogom (molitva) takav da dajemo sebe u taj odnos donoseći svoju viziju u vjeri u apsolutnu vječnu ljubav tj. da stvaramo i da smo ujedno stvoreno u odnosu, tada se plodovi ljubavi umnažaju, tada slavimo Boga, slavimo život.
Život u izobilju.
Vjera je naša ta koja nas spašava.
Vjerom da naš Otac zna što nam treba tj. da imamo sve što trebamo, mi mijenjamo sebe mičući privid potrebitosti i očekivanja mijenjajući ih za zahvalnost, blagoslov i prihvaćanje što nam donosi radost života.
Donosi nam blago za koje prodajemo sve prolazno (potrebe, očekivanja, traženja).

_________________
Mt 5,3
"Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!

@Viz, do toga je potrebno doći, a to i nije jedini put...
Tvoje riječi me podsjećaju na onu misao Franje Saleškog: Nihil petere, nihil recusare - "Ništa tražiti, ništa odbiti. Da li je srce zadovoljno ili ne, to je sporedno." Ništa tražiti od Boga (odreći se svojih želja, ne misliti puno na sebe, pomiriti se s Božjom voljom..) i ništa ne odbiti - jer sve je od Boga (potpuno se predati i pouzdati u Njega i u dobru i u zlu; sve strpljivo podnositi) - to je možda vrhunac askeze i put odabranih. Istina, Bog zna sve naše potrebe i On će providjeti sve za naš spas...

Ali Isus je rekao i ovo: "Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se." (Mt 7,7-8)
Kao i: "Tražite najprije kraljevstvo nebesko, a ostalo će vam se nadodati!"

Ova istina je da Bog traži našu molitvu, ponekad i za materijalne stvari (A vi molite ovako: Kruh naš svagdanji daj nam danas...), a mnogo češće i za duhovne stvari: za mudrost, za strpljivost, za snagu, za obraćenje bližnjih, za spas duše...

Sve do prije nekih 5 godina nisam znala što je to moliti Boga za snagu - ali On me doveo u takvu situaciju da sam konačno s dubokim razmišljanjem i srcem počela moliti za to i, iskreno kažem, Bogu hvala na tome..

Iskreno nisam za asketizam i suzdržavanje, a nisam niti za pretjerivanje. Umjereno je put koji najčešće odabirem, no ponekad i nije tako...

Moram pojasniti malo svoj stav ovdje iznesen, a koji je Isus izrekao u vezi molitve.
Ja to gledam malo drugačije. Dobro je da smo drugačiji jer samo tako spoznajemo Sveokupnost.

Ja gledam molitvu kao odnos. Odnos imamo sa Bogom, ali ujedno i sa drugima, imamo odnos prema životinjama, biljkama, prirodi,... sebi.

Odnos može imati 2 temeljna obilježja: ja nešto želim dobiti iz odnosa ili ja želim nešto postići kroz odnos. Slično, ali jako različito.

1. je način da mi nešto treba i da kroz odnos (npr. sa suprugom) ja želim dobiti nešto što meni nedostaje tj. želim ispuniti svoju čežnju, potrebu tragajući za srećom, mirom i blaženstvom.
Ovaj način znamo svi da ne daje rezultat jer kako vjerujemo tako nam je. Dakle kad mislim da mogu u odnosu dobiti nešto što nemam, ja taj odnos razaram. Uvijek se razočaram, budem povrijeđen, patim, mučim se... Križ tj. teret ili brvno pred okom samo raste.

2. je način da mi ne treba ništa, ali kroz odnos želim stvoriti nešto novo, nešto drugačije. Dakle: ja kroz odnos, kao i ovdje, dajem izjave. Davanjem izjava ja odabirem željeno.
Davanjem izjava ja sebe određujem.
Takav način života kad kroz odnos sa Bogom, sa bližnjim, sa prirodom, sa sobom donosim izjave - ja stvaram.

Prisjetimo se da smo stvoreni na sliku Božju. Bog je alfa i omega.
Apsolutno to znači da je Bog stvoritelj i stvoreno.
Kako smo djeca Božja, onda i ono što izjavimo, ono što odaberemo da se izrazimo, da budemo jedinstveni - mi time stvaramo viziju svijeta oko sebe.
A ne samo viziju svijeta oko sebe, već i sebe.
Ono što stvaramo, to i postajemo.
Stvoritelji smo i ujedno smo to što smo stvorili (sve po vjeri).
Ovaj način donosi opću radost kroz stvaranje, kroz izražavanje sebe.
A sve preko odnosa - preko molitve. Preko bližnjega, preko supruge, preko djece, preko roditelja, prijatelja (pa i neprijatelja koji to prestaju biti ovakvim načinom) ja živim jer se stalno donošenjem izjava mijenjam. Odnos je taj koji nas mijenja. Možemo se opirati, no opiranjem postajemo opirano. Traženjem postajemo traženo. Odabirom postajemo odabrano. Stvaranjem postajemo stvoreno. Življenjem postajemo život. Istinom postajemo istina. To je put

Nadam se da sam malo pobliže objasnio da Isusova izjava kako moliti nije niti blizu asketizmu (kroz odricanje mi postajemo odrečeno), već naprotiv. Ona je poziv da stvaramo, da živimo, da ljubimo
A to upravo kroz odnos ostvarujemo.
Možemo odabrati 1. način koji baš i ne funkcionira jer je prolazno izgubilo, a možemo odabrati i 2. način na koji nas Isus poziva kako bi živjeli mijenjajući se slaveći život, ljubav, slobodu, Boga

Stoga tvoji navodi Mt 7,7-8 upravo razrađuju izjavu koju je Isus dao kad je učio kako moliti. Sve Isusove izjave su u istoj vjeri. Vjeri u vječnu ljubav, život, slobodu, Boga koji je on sam.
Molitva (odnos sa Bogom) je bitna jer time živimo. Usmjereni smo drvu života, a odmičemo se od drveta spoznaje što je dobro, a što zlo. Prestajemo biti suci, kritičari, prigovarači, tražitelji, a postajemo stvaratelji, kreatori vrta mira, sreće i radosti = života.
Postajemo vjerom u vječno stvaratelji raja na Zemlji, a ujedno i na Nebu

_________________
Mt 5,3
"Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!

Viz, Crkva je odredila došašće kao posebno vrijeme odricanja i pokore, misliš da je to s 2. vatikanskim koncilom ukinuto?

Što se tiče kreativnosti u vjeri - to je dar, ali taj dar nije dan baš svakome. Za mnoge je dovoljna i jako korisna kreativna - poslušnost.

Ne mislim ići u Crkvene doktrine tj. ukidanja i odobravanja. No u redu je da se mijenjaju tradicije sa novim. Promjene su nužne!
Promjene mene, nas i svega oko nas. Život je put prožet promjenama na koje se možemo odrediti odbijanjem ili prihvaćanjem. Sve po vjeri.

Poslušnost je korisna. Poslušati Učitelja je korisno. Poslušati drugačijeg drugoga je isto korisno.
No kod poslušnosti postoji opcija i da radimo protiv svoje volje, tj. na tuđu volju. Tada dolazi do sukoba u nama jer jedno radimo, a drugo jesmo. Tada gubimo mir.
Dakle kad volimo što je tuđa volja i provodimo je - sve je odlično. Ali kad je naš odabir u suprotnosti sa našom poslušnošću - nešto će se izroditi iz toga jer nemir ne može trajati vječno (ljubav i mir su vječni).
To su sve procesi koji su sastavni dijelovi života. Tj. oni nas mijenjaju.

Osobno sam za poslušnost po svome srcu, po svojoj duši, po svojoj vjeri.
Poslušnost kad nešto odlučim/odlučimo mimo svoje vjere mene/nas ne spašava.
Vjera je ta koja nas spašava.

Nedavno sam čuo za jednu odličnu prispodobu, pa je dijelim:
Jedno ogledalo je reklo drugom ogledalu:
"Gotovo je sa ljudima!"

Kad izgubimo svoj stav, svoje jedinstvo, kada gledamo kako je drugi, kako su ostali, kako je većina, kada važemo, kada kritiziramo i kada to postaje odnos među nama, tada je gotovo sa našom ljudskošću... Nema tu više mira, ljubavi, slobode, života, Boga!
Ogledala se lako razbiju...

Možemo odlučiti i da nismo ogledala. Možemo odlučiti biti rajski vrtlari u zajedništvu jedinstvenih u ljubavi

_________________
Mt 5,3
"Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!

Riječi kao "pokora", "odricanje", "poslušnost" više nisu popularne ni u Crkvi, kroz medije ih se često banalizira i krivo interpretira, ali Crkva tu nije mijenjala svoje učenje.

Kad nešto nije funkcionalno, nije funkcionalno. Možemo to prihvatiti, a i ne trebamo...
Promjena je put. Možemo se opirati promjeni, a možemo i prihvatiti promjenu

Po meni su "pokora", "odricanje", "poslušnost" više odlike ovisnosti, a manje neovisnosti.

Odlika Boga je apsolutna sloboda. Mi smo isto iskonski apsolutno slobodni, apsolutno neovisni (Pjesma nad pjesmama).
Kad ovisimo o nečemu ili nekome, tad gubimo slobodu. Gubimo moć.
Postajemo slabi.

Bog nam daje moć kroz davanje slobode kroz ljubav kroz služenje kroz davanje kroz prihvaćanje kroz blagoslov

Svi smo mi apsolutno gledano Jedno!
Savez Jedinstvenih koji slavi u slobodi i zahvalnosti ljubav!

Kad se odazovemo na poziv ljubavi, sve se posloži kako treba.
Kad odaberemo da nam nedostaje ljubavi, približavamo se strahu. U strahu gubimo slobodu, gubimo mir, gubimo radost.

Sve ovisi o vjeri.
Pojmovi "pokora", "odricanje", "poslušnost" mogu biti u obilju ljubavi, a mogu biti i u prividu nedostatka ljubavi.

Ja sam odabrao ljubav i slobodu.
Birajmo slobodno

_________________
Mt 5,3
"Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!

"Odricanje" je za mene vrhunska vježba neovisnosti i slobode.
Puno je ovisnosti danas nastalo upravo zato jer se izgubila kršćanska dimenzija odgoja, pa se mladi čovjek teško može priučiti odricanju, a time i kontroli nad samim sobom (a kamoli dijete kojemu se sve servira).

Odricanje je put oslobađanja, skidanja okova.. Bog ne želi da budemo zarobljeni, a sv. Ivan od Križa u svojoj Tamnoj noći govori i o "duhovnim navezanostima" u koje upadaju početnici (kao ja!) i kako ih se osloboditi.

"Pokora" - koju je zadnji put aktualno spomenula, čini mi se, Gospa Fatimska - to je postavila kao uvjet obraćenja.
Kod jednog drugog Ivana (Zlatoustog) ima lijep zapis "Pet putova pokore"":
https://www.bitno.net/vjera/formacija/p ... latoustom/

Prvi je odreći se grijeha i osuditi grijeh, drugi nadvladati srdžbu prema neprijateljima, oprostiti iako su ti učinili nepravdu, treći je moliti (da, molitva, pobožna, sabrana jest i pokora, ali i odmor duše), četvrti put je davanje milostinje, a peti ostati ponizan (prema Bogu), tj. ne uzoholiti se..