Katolički odgovori

Malo sam bacila oko na ovo...
Citiram:
"Radi se o jednom franjevcu koji je sa svojom braćom putovao u Asiz, pa su putem odsjeli u kući neke pobožne žene koja je vrlo inteligentno razgovarala s njima, a tijekom razgovora franjevcu se otkrije da je u njoj ustvari zloduh te zapodjene razgovor s njim. Zloduh mu otkrije da boravi u njoj već dugo, da joj dopuša neke pobožnosti pa čak i odlazak na misu, jer u njoj živi relativno mirno."

Meni to izgleda totalno
Srednjovjekovne priče...
Da se uplašiš i pitaš, pa i ja idem na misu, možda je i u meni zloduh? Pobožna žena, koja razgovara vrlo inteligentno, puno nas je takvih...Dobrica neka od zloduha...

Da, to jest iz jedne stare knjige iz srednjeg vijeka. Naslov je "Rasprava o oprostu svete Marije Porcijunkulske brata Franje Bartolija iz Asiza" i napisana je 1334.-1335. U njoj je taj franjevac skupio razna svjedočanstva i iskaze ljudi koji su ili zadobili neku milost od Boga ili doživjeli nešto čudesno na hodočasničkom putu u Asiz po oprost koji je nazvan Porcijunkulskim (po crkvi).

Nisam prije napisala ništa o nastavku priče (37. poglavlje spomenute knjige). Nakon što je zloduh progovorio (a to je bilo po naredbi Kristovoj), zbivalo se svašta (opisan je i egzorcizam), na spomen Krvi Kristove zloduh je tresao, vikao.. naposljetku su ga braća franjevci iz te kuće prognali - zazivima Imena Isusova, znakom križa i zazivima Krvi Kristove. Zatim su mirno i bez straha prenoćili u toj kući znajući da su sigurni. Opis egzorcizma nije puno drugačiji od onih iz Novog zavjeta (ako se netko sjeća, Isus je također izgonio i zloduhe.)

U istoj priči se spominje iz zavist nekih drugih redovnika (mislim dominikanaca) koji su omalovažavali taj oprost i odgovarali ljude od hodočašća u Asiz dok su sami u Perugiji podjeljivali oprost koji nije bio istinit (bio je izmišljen, zbog njihove pohlepe).

Da, neobična priča... Za ženu koja je ugostila putnike se u samom početku kaže da je bila bogata, da su ju građani i putnici "držali časnom", a u vrijeme večere počela je s njima (franjevcima hodočasnicima) govoriti "učeno, tako lijepo, tako mudro i duboko" da je privukla njihovu pažnju, međutim tada se zloduh počeo otkrivati, zapravo potpuno je zasjenio njen duh. Počeo im je otkrivati stvari koje običan čovjek ne može znati i tako su ga prepoznali.

Ako je tvoje pitanje zapravo je li to može biti istina, mislim da može, tj. netko može povremeno ići u crkvu, biti inteligentan, učen i naizgled častan, a da zapravo živi u grijehu ili u njemu se skriva (potajice) čak i sam zloduh. Jer to je onaj koji je "inteligentniji od nas", a želi ustvari "da se o njemu ne priča i da što više ljudi misli da on uopće ne postoji."

U biti, ako danas vidimo koliko ljudi zapravo ne vjeruje da je neodlazak na svetu misu težak grijeh, ako neki odlaze samo povremeno i to iz samo-eksponiranja (tj. da ih drugi vide), ako se neki pričešćuju, a svojim djelima zagovaraju pobačaj ili kakav drugi težak čin, ili pak znaju se prikazati vrlo pobožnima, a u stvarnosti nepravdu čine svojim bližnjima - osim što se ta dvostrukost može smatrati grijehom, ona se može, prema Svetom pismu, pripisati i djelovanju Zloga.

Koji je duh u nama - duh "oca pretvaranja i laži" ili pak Duh Sveti? To je pravo pitanje, usuđujem se reći ključno, u obraćenju, molitvi, djelima, mislima... Jer tamo gdje je Duh Sveti ne može biti i zloduh...

Da, mnogi dolaze u crkvu iz diskutabilnih razloga, čak se i pričešćuju, nije na meni da im sudim (iako mi odmah susjeda pada npm). No, kažu, bar sam tako čitala, da zloduh bježi, tj. ne podnosi križ i hostiju, svetu vodu...

To je istina, ali još je sveti Pavao Korinćanima pisao o onima koji se nedostojno pričešćuju, da to čine sebi na propast (neki su pijani dolazili na svete mise, a drugi pokraj njih su bili gladni, pa Pavao strogo opominje zajednicu)... To je ipak čovjekov grijeh, ne možemo tu svu krivicu svaliti na đavla, ali ima li on možda i svoje prste u tome, ne znam...
Jedan dobar članak o tome:
https://zupa-presv-srca-isusova-vinisce ... a-propast/

Pa ja ponekad razmišljam o tome kad idem na pričest...Ovdje nema često prilike za ispovijed. Nemam, bar mislim, teških grijeha zbog kojih se ne bih mogla pričestiti. Iako bih voljela češće se ispovijedati, makar uvijek isto pričam, voljela bih više razgovarati sa svećenikom...I kad ga "ulovim", imam dojam da smetam. A misa bez pričesti, to ne...

Ovaj osjećaj "imam dojam da smetam" je tako uobičajen.. Zamisli se recimo u ulozi svećenika kojemu dolaze redovito samo oni s lakim grijesima i koje zaista ništa ne sprječava da prime svetu pričest. A netko s teškim grijesima bez višegodišnje ispovijedi kome je zaista potrebno odrješenje i zbog kakvih postoji sakrament - dođu svake prijestupne godine...
Da me krivo ne shvatiš, nemam ništa protiv redovite ispovijedi, tek je loše kada to postane formalnost i tradicija.
Redovnici su tu puno osjetljiviji i strpljiviji, bar po mom nekom iskustvu.
Puno ljudi dolazi za te veće blagdane jednostavno "crpiti oproste iz blaga Crkve", kao što je i ovaj oprost što je izmolio sveti Franjo, a njime se može pomoći i dušama u čistilištu. (Osobito oni koji više godina zaredom odlaze na oprost, ne odlaze samo radi sebe, nego možda radi svojih najbližih kojih više nema tu...)
Dobro se moći i znati pripremiti na to, da ne ispadne tek formalnost. Moliti od Gospodina oprost - a znati da nam je i već prije mnogo toga oprostio i učiti se od njega opraštati svojim bližnjima... kako je to lijepo napisao fra Darko T. u komentaru današnjeg evanđelja.

Papa Franjo je u buli proglašenja Jubilejske godine 2025. spomenuo i Porcijunkulski oprost koji je stariji od tzv. jubilejskih svetih godina, a označen je kao put milosti podržan pučkom pobožnošću.

*"Iz te isprepletenosti nade i strpljivosti postaje jasno da je kršćanski život put, koji treba također jake trenutke kako bi se hranilo i jačalo nadu, tu nezamjenjivu pratiteljicu koja daje nazrijeti cilj: susret s Gospodinom Isusom. Volim misliti da je proglašenju prve Svete godine 1300. godine prethodio put milosti podržan pučkom pobožnošću. Ne smijemo, naime, zaboraviti različite oblike putem kojih se milost oproštenja obilno izlila na sveti vjerni Božji narod. Prisjetimo se, primjerice, velikog oprosta koji je sveti Celestin V. odlučio odobriti svima onima koji budu posjetili baziliku Santa Maria di Collemaggio u L’Aquili 28. i 29. kolovoza 1294., šest godina prije nego što je papa Bonifacije VIII. ustanovio Svetu godinu. Crkva je, dakle, već bila iskusila jubilejsku milost milosrđa. A još i prije toga, 1216. godine, papa Honorije III. odazvao se molbi svetoga Franje da se udijeli oprost onima koji će posjetiti Porcijunkulu prva dva dana mjeseca kolovoza. Isto se može reći i za hodočašće u Santiago de Compostelu: naime, 1122. godine papa Kalisto II. dopustio je da se u toj hodočasničkoj crkvi slavi Sveta godina svaki put kad blagdan apostola Jakova pada na nedjelju. Dobro je da se taj rašireni oblik jubilejskih slavlja nastavi kako bi snaga Božjeg oprosta mogla poduprijeti i pratiti zajednice i pojedince na njihovu putu."
https://hbk.hr/spes-non-confundit-bula- ... dine-2025/

Kako oni znaju kome će i zašto Bog dati oprost?

Crkva samo daje mogućnost, prema vlasti koju joj je Isus dao, vlasti vezivanja i odrješivanja, opraštanja i oslobađanja, a na nama je hoćemo li se i kako pripremiti za to, i ono najbitnije: vjerujemo li uopće u oprost. Bez naše vjere ne događa se ništa i kao da bježimo od Boga.
A taj nauk dio je onog članka iz Vjerovanja apostolskog: vjerujem u oproštenje grijeha.

Mnogi ne vjeruju, zato ima i puno napada na oproste Crkve. Jedan od dobrih članaka za pročitati je ovdje:
https://hkm.hr/glas-istine/potpuni-opro ... e-s-bogom/

Kad bi više ljudi vjerovalo u oproste, više bi i išlo na ispovijed.

Ja bih išla češće da se ne moram mučiti za naći svećenika

Bilo koji svećenik je dobar, samo se pomoli prije za dobru ispovijed.
Ako ideš samo kod jednog, onda se možeš duhovno navezati a to je opet loše.

Nije da tražim nekog posebnog. Samo je ovdje manjak svećenika, drže po više župa, a rijetke najavljene ispovijedi budu u neodgovarajućem terminu za me (radim od 10- 18). Za doći do ispovijednika moram se dosta pomučiti. Možda bude više sreće jer u mjesto gdje radim dolazi novi svećenik. Možda bude raspoloživiji.
Inače, voljela bih imati jednog ali vrijenog . Ovako, 2 X godišnje odem preko bare na random ispovijed, satima čekam u redu.
Ma ionako uvijek isto pričam na ispovijedi.

Mislim da većina nas ima isti problem. Možda zato jer nismo na višem nivou duhovnosti, odnosno još uvijek smo mala djeca u duhovnom rastu pa se vrtimo oko istih grijeha.
A možda i zato jer su neki grijesi pustili duboko korjenje u nama i nedaju se sklonosti prema tim grijesima samo tako iščupati. Uglavnom, i sâm često ispovijedam jedne te iste grijehe i često se pitam hoću li ih se ikada otarasiti

I ja sam imala isti problem jako dugo, možda otprilike 20 godina.. A kad sam počela svaki mjesec ići na ispovijed (na pet prvih subota) u ispitu savjesti samo su mi različiti grijesi dolazili i otada se nikad nisam ispovijedala isto.
Može biti da su neke mane dugo ukorijenjene u nama, a može biti i da nismo dovoljno rasvjetljeni tijekom ispita savjesti pa nas samo muče grijesi koji su zapravo skrupule, a ne pravi grijesi; ili možda karakterne mane i nedostaci koji opet nisu pravi grijesi (protivni ljubavi prema Bogu i bližnjima).

Kako to da onda pravi grijeh ne uključuje ljubav prema tradicionalnim katoličkim vjernicima (ili bar toleranciju) i sv. Misnoj žrtvi po izvanrednom obliku obreda?