Katolički odgovori

Kao uvod u temu i poticaj za razmišljanje, neka nam posluži tekst s Radio Vatikana http://www.radiovaticana.org/cro/Articolo.asp?c=401286
Kako možemo osuditi proždrljivost kada smo preplavljeni receptima, recenzijama restorana, pozivima da otkrijemo okuse jela i degustiramo vino, sve to često kamuflirano povratkom prirodnom ili gozbenom prigodom u kojem ćemo uživati u susretu sa drugim ljudima? Kultura koja nas okružuje htjela bi da jurimo iz restorana u restoran, kupujemo ukusna jela, kušamo skupocjena vina svake večeri: hrana i piće postali su snažan sektor u poslovima, a na sve što je izvor zarade gleda se pozitivno.
Proždrljivost je dobra jer je u službi tržišta. Isto tako se dešava sa bludnošću, koja je danas postala legitimno traženje zadovoljstva bez obzira na osjećaje ili još manje obiteljske veze: oko nje gravitira filmska industrija, mnogi televizijski programi, svijet pornografije, da ne govorimo o seksualnom turizmu i farmaceutskoj industriji kontracepcijskih sredstava. Veliki poslovi, u koje je bez daljnjega teško dirnuti, tako da traženje naslada, čini se, da je uvršteno u ljudska prava, barem za Svjetsku zdravstvenu organizaciju.
A srdžba? I taj negativni osjećaj danas mora biti izražen, pokazan bez srama kako bi se izbjeglo da dogovor bude uzrok psihičkim ili fizičkim bolestima. Egoizam je postao prihvaćeno sebeljublje, narcizam koji pospješuje potrošnju i investicije u estetska poboljšavanja; škrtost postaje potreba za sigurnošću; zavist – kada nije zatomljena – zamjenjuje se sa zdravom konkurencijom. Jasno, mislimo na pretjerana, opetovana i neumjerena ponašanja: svako toliko dobar ručak, ispravna briga o sebi, zdrav duh suparništva ne mogu biti za osudu. Da li je govoriti o krijepostima i porocima uistinu smiješno i beskorisno, osim što je i van mode?

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Istina je danas da je velik dio industrije u službi užitka i da je hedonizam temelj za zaradu mnogih. No, nema li čovjek slobodnu volju? Slobodna volja, mogućnost opredjeljenja je moćno "oružje", samo kod mnogih sputano. Nemogućnost razlikovanja dobra i zla čini ga nemoćnim. Pa tko me može natjerati da nešto kupim/gledam/jedem, ako to ne želim? Nije li primjer neradne nedjelje kod nas bio pravi pokazatelj? Pa mi katolici smo kupovali nedjeljom, zbog nas su dućani bili otvoreni. No, ne mislim da ne treba uživati u životu, hrani ili piću, pa i spolnosti...pitanje je, dok ja bacam hranu, koliki gladuju? Ili, ako pijem, nanosim li time nekome štetu, obitelji, svome zdravlju bilo kome? Umjerenost je krijepost! Svjetovni pogled na seksualnost se također temelji na - novcu, zarade su goleme, počevši od kontracepcije pa do estetskih zahvata. No, baš zato imamo razlog uzdizati seksualnost do svetog čina, nečeg prekrasnog, lišenog bilo kakve nečistoće.
A ova "zdrava konkurencija"...pravi način za uništiti nekoga do sebe, za svoj napredak bez imalo skrupula...tko jači, taj kači, ali takav smo si kapitalizam sami poželjeli i stvorili. Mislim da je članak uglavnom dobro pogođen.

_________________
Ljubi i čini što hoćeš...

Vrlo dobro si uočio probleme a i autorica članka (Lucette Scaraffie) je naglasila „Čini se da se nitko ne sjeća kako je tradicionalni odgoj bio podrazumijevan na širi način, jer se u njega uključivalo vježbanje u krijepostima, koje su bile podučavane i mladi su njima morali vježbati svoj duh. Strpljivost, razboritost, poslušnost, poniznost, velikodušnost i milosrđe, solidarnost, hrabrost: sva ta ponašanja učila su se unutar odgojnog modela usmjerenog prema učenju u krijepostima – koje su se postizale vježbajući ih u svakodnevnom životu – i bježanju od njihovog naličja, poroka.“
Danas se najžalosnije vidi koliko toga fali pa se i kod većine onih koji se zalažu za tradiciju bilo u teologiji ili odgoju, osjeća veliki nedostatak strpljivosti, poslušnosti pastirima Crkve, poniznosti, velikodušnosti eventualno ostaje samo bježanje od poroka u svakom smislu pa i onom da se problemi ignoriraju. Da se ne govori o nedostatku laičke staleške odgovornosti (brak, djeca itd.).
U principu mislim, da danas velika većina vjernika zna što je dobro a što loše ali se u krepostima uopće ne vježba pa ih sveopća relativizacija modernog društva čini sputanim i nesposobnim borcima za pozitivne vrijednosti.
Zbog toga je dobro da u Crkvi nastoje djelovati zajednice vjernika koje potiču na čitanje riječi Božje, na život po katoličkoj vjeri, na duhovno vježbanje (npr. Sv. Ignacija) ili na svetost u svakodnevnom životu (Opus Dei) itd. Međutim, samo postojanje nije dovoljno ako izostaje šira pastoralna podrška, bez koje bi se i moglo da ponekad nema i otvorene, i ničim opravdane, opstrukcije.
Valja nam vjerovati da Bog obilno nagrađuje svako naše vježbanje u krepostima ma kako ono manjkavo i sputano bilo, jer kako Sv. Pavao kaže u poslanici Rimljanima 8, 26-27 „ Tako i Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A Onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha - da se on po Božju zauzima za svete.“

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Slažem se. Kapitalizam je od svega napravio biznis i time sve to desakralizirao, a prešućuje i ignorira sve ono od čega nije mogao napraviti biznis. Demon Mamon na djelu.

_________________
Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti! (Gal 6:7)

Uvijek možemo pronaći ili proizvesti beskonačno mnogo razloga za vlastitu nemoć. Ali jedini uzrok ona ima u nama samima. I čini mi se da se pretjerano stavlja naglasak na to kako ljudi žive, a kako bi trebali živjeti. Pretjerano, jer je besmisleno. Možeš ponekad i ponegdje nekome zasvijetliti, ali ne možeš drugima biti njihova svjetlost.
Ili pak kuđenjem drugih sebe uzdižemo i tako si u vlastitim očima izgledamo čisti? Odnosno, čini nam se da se uzdižemo, kao što je i takva čistoća prividna ukoliko za svoj izvor ima samo negaciju - nečistoću (što je isto što i graditi na blatu i svoju građevinu smatrati ne-blatnjavom). Za istinsku svjetlost potrebna je samorodnost. To znači biti čist, ne zato što je nečistoća zla, loša, bolesna, i ne zato što ne želim zlo i bolest, nego zato što želim dobro i zdravlje te zato što to želi istina života u meni, a ne nečija pisana ili govorena riječ spram koje se ravnam. Učiti sebe osluškivati značajna je krepost. I ukoliko istina života u meni progovori kao loša, zla, bestidna i bolesna - tada ju trebam kao takvu prihvatiti i živjeti. Da, živjeti vlastitu propast, a ne poradi nečeg što je izvan mene i što mi govori da ne činim "dobro", ići protiv sebe. Zasigurno će ovo zazvučati čudno i strano, ali cilj je svakog govora da pokuša slušatelja na-govoriti na sebe, odnosno da slušatelj pokuša kroz sebe taj govor propustiti, skupa s njim se kretati. Jer odbaciti ga kao besmislicu možemo uvijek, to je najmanji problem. I to je najlakše. Ono što je teže jest to su-kretanje, koje dakako ne znači prihvaćanje već samo i jedino: su-mišljenje.

_________________
Svijet je okrutan prema nama onoliko koliko smo okrutni prema samima sebi.