:wink: ''Radujte se narodi!''

:wink: Leticija, ako ne pali pjesma onda otvorena borba.
1. Razotkirvanje zločinca, kritikom, svim raspoloživim argumentima.
2. Pobuna onih koji nisu zadovoljni. U tisku, na ulice...transparentima.
3. Urazumljivanje na način da se takve gađa trulim jajima,trulim paradajzima, polijeva vručom vodom do 80 stupnjeva C a zimi ledenom.

Naši jadni ljudi kao da nemaju mašte, kao da su hipnotizirani pred tim krvopijama. A ja ti kažem da je ljudski i kršćanski tražiti svoja prava i dostojanstvo na malo žešći način.
Sve takve radnje treba činiti kolektivno jer pojedinca će još optužiti za napad časne osobe i poštenog građanina.

Pa u školi se to da napraviti.

Možda će ovo pitanje izgledati smiješno, no molim vas budite tolerantni.
Imamo li mi Krščani pravo reči za nekoga da je zločesta osoba? Argumentirano, bez ogorčenosti, na temelju vlastitog iskustva kroz dug period, možda živeći i radeći s takvom osobom, smijemo li nekoga nazvati zločestim, a da naše ponašanje i dalje ostane evanđeosko?
Ili se uvijek moramo čuvati osuđivanja, razumijevati- i onda kad ništa ne razumijemo, biti strpljivi, jednostavno poštivati različitog od sebe, koji ima svoje razloge zašto je takav?!

[


Leticija, svi smo mi ljudi zapravo zločesti (radije bih rekao da nismo dobri) ali ne bismo nikad to trebali govoriti za druge nego samo za sebe...a i to s mjerom jer se u tome može skrivati lažna poniznost koja je oholost nad oholostima.
Budući da smo slabi i grješni teško možemo izbjeći to ponekad ne pomisliti za druge, a malo manje teško da to ne kažemo. Ako ne kažemo to što mislimo...već smo nešto uspjeli učiniti.
Ova tvoja zadnja rečenica...da, tako bi trebalo ali...

U globalu ta teorija vrijedi, Benjamine. Svi smo mi ni crni ni bijeli.
Ali ima situacija u životu kad živimo ili radimo s osobom ili osobama koje nas zbunjuju, podjarmljuju, vladaju, lome, ogorčuju, uzimaju osnovna ljudska prava pod krinkom vlastite osobnosti, tako da čovjek u dužem periodu uza svu dobru volju i spremnost na suradnju i krščansku ljubav,ne iznađe način komuniciranja, razumijevanja, zajedništva ... i kad je jedina mjera vlastitog opstanka zapravo priznati sebi da imamo posla sa doista zločestom osobom. Priznati sebi, to je ključno, no ponašanje i dalje mora ostati prema toj osobi krščansko i po savijesti. No u sebi više toj osobi ne dajemo vlast da ulazi u naš unutarnji dijalog, ma kakve smicalice činila više na tražimo argumente, nego činimo to radi "mira u kući".
Još je gora sitacija ako se radi o grupi ljudi, i preuzetom mentalitetu... Bilo da se radi o obitelji ili radnoj sredini štete po ljudski duh mogu biti velike.