Sv. otac je pogodio ''u sridu'', samo što to s II. vat. nemaja ama baš nikakve veze. II. Vat. je zrelo odgovrio na problbe vremena, samo što odgovorni u to vrijeme nisu bili na visini zadatka da se koncilske smjernice ozbiljno provode, nego je nastalo komešanje i natezanje između tzv. konzervativnih i naprednih. Tako su se konzervativni ponašali kao povrijeđene frajle umjesto da su podmetnuli leđa da se disciplina u Crkvi održi snagom Koncila, a ne kontestacijom koja je unaprijed bila osuđena na propast.Jednako tako ne treba zaboraviti da je Koncil i neposredno postkoncilsko vrijeme bilo i na društvenom području obilježeno burnim gibanjima i ''revolucijama'', posebno među mladima i studentima.
Uostalom, tko može biti tako siguran da to ipak nije bio najbolji put? Nesmijemo zaboraviti da Crkva ne može opstati kao da je pod staklenim zvonom. Sve ono što se događa na općem društvenom planu to itekako ima utjecaja na stanje u Crkvi.