Vrijeme je kada se traži isključivo iskustvo i to u svemu, pa tako i u vjeri.Ako ništa ne ''osjeti'' onda je sve mrtvo. Tako bi i misa i sakramenti i propovijedi trebale biti na razini predstave ''performens'' kako se to ''stručno''veli. Inače ništa. Nije me dirnulo. Ne idem na misu jer je tamo sve mrtvo, a ne razumije jadno da je mrtvo u njezinoj duši.
Kada je vjerniku dosadno na misi onda je zbilja u pitanju vjera u Kristovu prisutnost u euharistiji. Onaj koji vjeruje, njemu nije dosadno jer ima dosta ''posla''.
S druge strane, ta ''iskustva'' i to ''diranje u srce'' nije i ne mora biti izraz vjere, to su tek popratne emocije kojima uzrokom može biti tisuću drugih stvari, samo ne ona bitna.
U jednu župu došao mlad naočit kapelan, a bila neka starija cura onak malo, kako bi njemci rekli behinderte i ona trči na svaku misu da vidi kapelana i okolo trubi da je ona sada puno pobožnija od kada je došao novi kapelan jer on tako lijepo služi misu da ju sve u srce dira.
