Idemo se malo zaustaviti na izrazu – relikvija.
Zanimljivo je, iako naši novinari nemaju baš navike komentirati Papine knjige i njegove riječi, prije par mjeseci je jedan od njih članak posvetio „otkriću“ kako je papa Benedikt XVI. u novoj knjizi umjesto „ikonom“ kao do sada, nazvao Torinsko platno „relikvijom“. Piše on:
“Ako to nije (još jedna) pogreška u prijevodu s njemačkoga na talijanski, onda je posrijedi znatna razlika spram onoga što je govorio u Torinu, kada je dvaput Sveto platno nazvao ikonom, dakle slikom.
Relikvije su, naime, samo oni “predmeti koji su sa svecem imali manje ili više izravan dodir te bilo šta što su koristili”. Posmrtni ostaci sveca su također relikvije, ali višeg reda: moći.
Nazvati Sveto platno relikvijom znači smatrati da je bilo u izravnom kontaktu s Isusom - što Crkva nikada nije izrijekom tvrdila. Dapače, nakon kritičkog ispitivanja relikvija sredinom prošlog stoljeća, smatralo se “politički korektnim” govoriti o Svetom platnu kao o ikoni, a o liku koji je na njemu otisnut kao o Čovjeku muke.” (
link)
Iako ne spominje naslov te knjige, mislim da se vjerojatno radi o
“Isusu iz Nazareta – II. dio”.
Znači, ta promjena u Papinom govoru daje nam do znanja da najvjerojatnije, nakon najnovijih istraživanja, a osobito nakon što je vatikanska arhivistica Barbara Frale (ista ona koja je otkrila dokumente o templarima)
na papirusima koji su bili uz platno otkrila tragove napisa, Papa smatra da je platno autentično.
Što se tiče mog odnosa prema relikvijama i viđenja istih, uvijek me zanimao njihov put, nastanak i svjedočanstva koja nose sa sobom, ali daleko od toga da su one zaklanjale put k Isusu i bile svrha samima sebi. Dapače…
Ovim pitanjem također potaknuo si me da pronađem nešto o toj temi što su prije mene napisali nešto pametniji od mene, pa evo ulomak:
Relikvije"Mnogi nekatolici posebno zaziru od sakramentalnog aspekta katoličanstva – i to ne samo sedam sakramenata. Ono što im se ne sviđa je miješanje duhovnog i materijalnog, darivanje nečeg duhovnog – milosti – posredstvom materijalnih stvari. Upravo to je, na kraju krajeva, ono što sakramenti jesu. Ta težnja da se povuče oštra granica između duhovnog i materijalnog potječe od prastarih krivovjerja poznatih kao dualizam, marcionizam i manihejstvo. Marcion je posebno naučavao da je starozavjetni Bog bio zli stvoritelj materije, dok je novozavjetni Bog drugi, dobri Bog, koji nas podiže na duhovnu razinu. Što je netko manje zarobljen materijom, to je bliže Bogu. Ne treba ni govoriti da se ovo ne slaže baš dobro sa sakramentima – kao ni s utjelovljenjem.
Kod sakramenata, obične materijalne stvari, poput vode, vina, kruha, ulja i polaganja ruku, imaju za posljedicu davanje milosti. Sa sakramentima su povezani blagoslovine, stvari poput medaljona, blagoslovljenih palminih grančica, svete vode i pepela. Njihova upotreba može navesti ljude na primanje ili odgovaranje na milost. Mnogi nekatolici pogrešno vjeruju da Crkva naučava da ove blagoslovine zaista pribavljaju milost. No jedan od najvećih problema za nekatolike su relikvije svetaca – kosti, pepeo, odjeća ili osobno vlasništvo apostola i drugih svetih ljudi, koje Crkva s poštovanjem čuva i koje se katkad povezuju s čudesnim ozdravljenjima i drugim Božjim djelima.”
Nastavak na:
http://www.katolici.org/faq.php?action=c_vidi&id=706