|
- Židovi uzeše da kamenuju Isusa, „a on se sakri, i izađe iz hrama“ (Iv 8, 59). Ἰησοῦς δὲ ἐκρύβη καὶ ἐξῆλθεν ἐκ τοῦ ἱεροῦ.
- „I svi se u sinagogi ispuniše bijesom kad čuše ovo. I ustavši isteraše ga van iz grada, i odvedoše ga na vrh gore gde bijaše njihov grad sazidan, da bi ga bacili dole. Ali on prošavši između njih, zaputi se“ (Lk 4, 28-30). αὐτὸς δὲ διελθὼν διὰ μέσου αὐτῶν ἐπορεύετο.
- Dva stiha opisuju teološku realnost, ali ne možemo reći da su lišeni povjesnosti i ako ima detalja koji se teško daju razumjeti. Npr., Židovi nisu mogli naći u dvorištu hrama kamenje. Teološka poruka je da je Isus svojom misijom proizvodio bijes u Židova, i da su na kraju uspjeli da ga ubiju. Iv 8, 20: „Ove riječi kaza Isus kod riznice kad učaše u hramu; i niko ga ne uhvati, jer još ne bijaše došao čas njegov“. Dakle, jasna je bila želja Židova da dođu glave Provokatoru, ali im nije bilo dato, jer je on u svoj čas sebe dobrovoljno predao stradanju. Isus hoda (πορεύομαι) da bi ispunio plan Božiji u Jeruzalemu.
Ovde pak bi bilo pogrešno misliti da su Evanđelisti imali samo teološku namjeru, tj. da su Židovi samo u sebi mrzeli Isusa, nego je bilo i otvorenih pokušaja ubojstva prije vrjemena.
Djeluje nevjerovatno da se on može sakriti (Iv) od onih koji su se već bili naoružali kamenjem da ga ubiju; naime, on je ta ozloglašena osoba i ne bi imao gde da se sakrije. Ako bismo preveli doslovno, „Isus bi sakriven“, jer glagol κρύπτω je u pasivu (ἐκρύβη). Sakriven sa Očeve strane. Otac ga je sakrio. Takođe je nevjerovatno da su ga Židovi uhvatili, izveli van i hteli da bace sa litice (Lk). Gde im je ispario?
Stari nisu postavljali ovo pitanje. Neko bi pribjegao heretičnom rješenju da je Isus prividno, odnosno u prividnom tijelu boravio među ljudima – tako doketi, dok su u Kuranu negirali da je on sâm postradao na križu – neko bi pak tvrdio da je imao suptilno tijelo, nepropadljivo, ne podložno truljenju pa da je morao da ga posebnom božanskom intervencijom učini stradalnim (aftartodoketi). Doketizmom bi se moglo objasniti kako Isus isparava. No, to je heretična solucija, jer Pisma i Oci tvrde da je imao realno tijelo. Imao je sve fizičke potrebe. Prividno tijelo ne bi moglo da ogladni, kao ni da jede. Nama su Pisma autoritet kada govorimo o Isusu, ne ljudska mudrovanja. To nam je izvor, pa sviđao nam se ili ne.
Dva su događaja koji bi nam, kako držim, mogli odgovoriti na ovaj problem.
1) Preobraženje (Μεταμόρφωσις). Jedni će misliti da je Isus tu pokazao svoju božansku prirodu ili svjetlosne energije. Kao kada bi neko skinuo odjeću i pokazao svoje tijelo. Kakav zaista jeste. Tako bi njegovo fizičko tijelo bilo u stvari neka odjeća, maska. Preobraženje je nesretan termin, jer bi mogao sugerirati pretvaranje prirode u nešto drugo. Bolji je termin ἐν ἑτέρᾳ μορφῇ - u drugom obliku. Metamorfoza treba da ukazuje na kontinuitet nekog bića, da je osnova, substrat, ista, dok je pojava, oblik, promjenljiva. Dakle, Isusovo tijelo ostaje isto. Materijalno, sazdano od krvi, mesa, kostiju.
2) Isus se po uskrsenju pojavljuje u drugom obliku. Vidimo da je to isto što i njegovo povjesno preobraženje. Neki će misliti da je to tijelo suptilne prirode pa da je zahvaljujući tome prošao kroz zatvorena vrata. To ne odgovara Pisamskom svedočanstvu: „A kad bi uveče onoga prvoga dana sedmice, i dok su vrata bila zatvorena, gde se bijahu učenici njegovi sakupili zbog straha od Judejaca, dođe Isus, i stade na sredinu i reče im: Mir vam! (Iv 20, 19; 26)“. Dakle, ne pominje se da je Isus kao Hudini ili David Coperfild prošao kroz vrata, nego da se stvorio na sredini. Pojavio se. Pisma govore da se po uskrsenju on pojavljivao i nestajao. Kao i da je jeo (Lk 24, 43). Jasan je kontinuitet njegovog tijela.
- Zbog tog kontinuiteta ne možemo deliti tijela na samo Historijska ili samo eshatološka. Tijelo je jedno. I ono se kao i duh, naša svest proteže. Isus u povjesti nije bio odvojen od Isusa uskrslog, od samoga sebe. Preobraženi Isus je uskrsli Isus.
Djeluje nelogično da je mogao biti preobražen prije Uskrsa. Ta ilogičnost je samo ako se vrijeme drži za konstantu. Vrijeme nije apsolutna kategorija. Apsolutna je samo atemporalnost( bezvremenska kategorija). Napisah negdje da vječnost prodire u vrijeme, ne i suprotno. Kako je Kraljevstvo Božje, taj usksli Isus, atemporalno, ono što su skolastici zvali aeuvom, moglo je da bude u historiji, na Taboru kada su vidjeli ne Isusa preobraženog, nego Isusa koji je Kraljevstvo Božje.
Tako bismo mogli razumjeti kako je Isus mogao da „ispari“. Jer je jedan i u kontinuitetu sa sobom.
|
Login
Registracija
FAQ
Traži
