Katolički odgovori

Čitajući ovaj članak Link u kojem Isusovac Luka Ilić raspravlja o
temi trpećega Boga, iznendadio sam se kako je njegov odgovor na pitanje iz naslova ove teme - Ne, Bog ne trpi. Njegov odgovor čini se logičan i dobro je filozofski argumentiran.
S druge strane, ja sam uvijek mislio da Bog stalno trpi jer suosjeća sa svojim stvorenjima koja pate.
Zanima me kakva su razmišljanja ostalih forumaša (bilo bi dobro pročitati članak prije odgovora).

Ako je Isus čovjek onda trpi.

Ne da mi se čitati link ali mislim da Bogu ne treba pridodavati ljudske osobine i da je On daleko, daleko iznad toga.

Bog ne trpi!

Je li po tebi Isus čovjek?

Isus je završio sa zemaljskim bivanjem pa kao Uskrsli sigurno ne trpi.

Dobra tema! Ovo što si napisao, vjerujem iskreno, "ja sam uvijek mislio da Bog stalno trpi jer suosjeća sa svojim stvorenjima koja pate", to je nekakav sensus fidelium jednostavnih duša koje ne brinu previše o teologiji učenjaka, a zanimljivo je da se i sam Isus u nekim objavama tako prikazao... U knjizi koju čitam (Papa Franjo: On koji nas uzljubi) o Presvetom Srcu Isusovom i o sv. Mariji Margareti papa je naslovio jedan ulomak "Pobožnost utjehe" i o čemu govori - o tome...

Zato prenosim malo dulji ulomak:

Prikladno je obnoviti jedan poseban vid duhovnosti koji je pratio pobožnost Kristovu srcu, naime unutarnju želju da se tom srcu ponudi utjeha. Ovdje neću raspravljati o praksi "zadovoljštine", koju smatram prikladnijom za društvenu dimenziju ove pobožnosti o kojoj ćemo raspravljati u sljedećem poglavlju. Htio bih se umjesto toga usredotočiti na želju koja se često osjeća u srcima vjernika koji s ljubavlju razmatraju otajstvo Kristove muke i doživljavaju ga kao otajstvo koje se ne samo prisjeća već nam postaje prisutno po milosti, ili bolje rečeno, omogućuje nam da budite mistično prisutni u trenutku našeg otkupljenja. Ako istinski volimo Gospodina, kako bismo ga mogli ne poželjeti utješiti?

Papa Pio XI želio je ovu osobitu pobožnost utemeljiti u spoznaji da otajstvo našega otkupljenja Kristovom mukom nadilazi, Božjom milošću, sve granice vremena i prostora. Na križu se Isus ponudio za sve grijehe, uključujući i one koji će se tek počiniti, uključujući naše vlastite grijehe. Na isti način, djela koja mu sada nudimo za utjehu, također nadilazeći vrijeme, dotiču njegovo ranjeno srce. „Ako je i zbog naših grijeha, još u budućnosti, ali već predviđenih, Isusova duša postala žalosna do smrti, ne može se sumnjati da je u isto vrijeme izvukao neku utjehu iz naše naknade, također predviđene, u trenutku kad mu se 'ukazao anđeo s neba' (Lk 22,43), kako bi njegovo srce, pritisnuto umorom i tjeskobom, pronašlo utjehu. I tako čak i sada, na čudesan, ali istinit način, možemo i trebamo tješiti to Presveto Srce, koje je neprestano ranjeno grijesima nezahvalnih ljudi.”

Razlozi srca

Nekima bi se moglo činiti da ovom aspektu pobožnosti prema Presvetom Srcu nedostaje čvrsta teološka osnova, ali srce ima svoje razloge. Ovdje sensus fidelium uočava nešto tajanstveno, izvan naše ljudske logike, i shvaća da Kristova muka nije samo događaj iz prošlosti, već onaj u kojem možemo sudjelovati po vjeri. Razmišljanje o Kristovom samoprinosu na križu uključuje, za kršćansku pobožnost, nešto puno više od pukog sjećanja. Ovo uvjerenje ima čvrsto teološko utemeljenje. Možemo dodati i priznanje vlastitih grijeha, koje je Isus preuzeo na svoja izranjavana ramena, i našu nedostatnost pred tom bezvremenom ljubavlju, koja je uvijek neizmjerno veća.

Možemo također pitati kako se možemo moliti Gospodinu života, koji je uskrsnuo od mrtvih i koji vlada u slavi, dok ga u isto vrijeme tješimo usred njegovih patnji. Ovdje trebamo shvatiti da njegovo uskrslo srce čuva svoju ranu kao stalnu uspomenu i da djelovanje milosti omogućuje iskustvo koje nije ograničeno na jedan trenutak prošlosti. Razmišljajući o tome, nalazimo se pozvanima da krenemo mističnim putem koji nadilazi naša mentalna ograničenja, ali ostaje čvrsto utemeljen na Božjoj riječi. Papa Pio XI to jasno kaže: “Kako ova djela odštete sada mogu ponuditi utjehu, kada Krist već vlada u blaženstvu neba? Na ovo pitanje možemo odgovoriti riječima svetog Augustina, koje su ovdje vrlo prikladne – ‘Daj mi onoga koji ljubi i razumjet će što govorim’. Svatko tko posjeduje veliku ljubav prema Bogu i tko gleda unatrag u prošlost, može prebivati ​​u meditaciji o Kristu i vidjeti ga kako radi za čovjeka, tuguje, trpi najveće nevolje, 'za nas ljude i za naše spasenje', gotovo gotovo iscrpljeni tugom, tjeskobom, naprotiv, 'izbijeni zbog naših grijeha' (Iz 53,5), i donoseći nam iscjeljenje upravo tim modricama. Što više vjernici razmišljaju o svim ovim stvarima, to jasnije vide da su grijesi čovječanstva, kad god da su počinjeni, bili razlog zašto je Krist predan na smrt.”

Te riječi Pija XI zaslužuju ozbiljno razmatranje. Kada Sveto pismo kaže da vjernici koji ne žive u skladu sa svojom vjerom "ponovno razapinju Sina Božjega" (Heb 6,6), ili kada Pavao, prinoseći svoje patnje za druge, kaže da, "u mom tijelu dopunjujem što nedostaje mukama Kristovim” (Kol 1,24), ili opet, kada Krist u svojoj muci moli ne samo za svoje tadašnje učenike, nego i za “oni koji po njihovoj riječi vjeruju u mene” (Iv 17,20), sve ove izjave dovode u pitanje naš uobičajeni način razmišljanja. Oni nam pokazuju da nije moguće u potpunosti odvojiti prošlost od sadašnjosti, koliko god našem umu to bilo teško shvatiti. Evanđelje, u svom svom bogatstvu, nije napisano samo za naše molitveno razmatranje, nego i da nam omogući da iskusimo njegovu stvarnost u našim djelima ljubavi i u našem unutarnjem životu. To je svakako slučaj s otajstvom Kristove smrti i uskrsnuća. Čini se da vremenske razlike koje koristi naš um nisu u stanju obuhvatiti puninu ovog iskustva vjere, koje je temelj kako našeg jedinstva s Kristom u njegovoj patnji, tako i snage, utjehe i prijateljstva koje s njime uživamo u njegovom uskrslom životu.
...

...
Vidimo, dakle, jedinstvo vazmenog otajstva u ova dva neodvojiva i međusobno obogaćujuća vida. Jedno otajstvo, koje je po milosti prisutno u obje ove dimenzije, osigurava da kad god prinesemo neku svoju patnju Kristu za njegovu utjehu, ta patnja bude osvijetljena i preobražena u pashalnom svjetlu njegove ljubavi. Mi smo dionici ovog otajstva u vlastitom životu jer je sam Krist prvi odlučio sudjelovati u tom životu. Želio je najprije iskusiti, kao Glava, ono što će potom iskusiti u svom Tijelu, Crkvi: i naše rane i naše utjehe. Kada živimo u Božjoj milosti, ovo međusobno dijeljenje postaje za nas duhovno iskustvo. Jednom riječju, uskrsli nas Gospodin djelovanjem svoje milosti otajstveno sjedinjuje sa svojom mukom. To shvaćaju srca vjernika koja doživljavaju radost uskrsnuća, a istodobno žele sudjelovati u muci Gospodnjoj. Oni žele sudjelovati u njegovim patnjama nudeći mu patnje, borbe, razočaranja i strahove koji su dio njihovih vlastitih života. Niti to doživljavaju kao izolirani pojedinci, budući da su njihove patnje ujedno i sudjelovanje u patnji otajstvenog Tijela Kristova, svetog Božjeg naroda hodočasnika, koji je dionik muke Kristove u svakom vremenu i na svakom mjestu. Pobožnost utjehe, dakle, nije ni na koji način ahistorijska ili apstraktna; postaje krv i meso u hodočašću Crkve kroz povijest.

Savjest

Prirodna želja da utješimo Krista, koja počinje s našom tugom u razmatranju onoga što je za nas podnio, raste s iskrenim priznanjem naših loših navika, prisila, vezanosti, slabe vjere, ispraznih ciljeva i, zajedno s našim stvarnim grijesima, neuspjeh naših srca da odgovore na Gospodinovu ljubav i njegov plan za naše živote. Ovo se iskustvo pokazalo pročišćujućim, jer ljubav treba pročišćenje od suza koje nas na kraju ostavljaju više željnima Boga i manje opsjednutima sobom.

Na taj način vidimo da što je dublja naša želja da utješimo Gospodina, to će dublji biti naš iskreni osjećaj “sažaljenja”. Sažaljenje nije “osjećaj krivnje koji nas čini obeshrabrenim ili opsjednutim svojom nedostojnošću, već blagotvorno ‘probadanje’ koje pročišćava i liječi srce. Jednom kada priznamo svoj grijeh, naša se srca mogu otvoriti djelovanju Duha Svetoga, izvora žive vode koja izvire iz nas i tjera nam suze na oči… To ne znači plakati u samosažaljenju, budući da smo tako često u iskušenju učiniti... Proliti suze sažaljenja znači ozbiljno se pokajati što smo ožalostili Boga svojim grijesima; prepoznajući da uvijek ostajemo dužnici Bogu... Baš kao što kapi vode mogu istrošiti kamen, tako suze mogu polako omekšati otvrdnula srca. Ovdje vidimo čudo tuge, one ‘spasonosne tuge’ koja donosi veliki mir... Sažaljenje, dakle, nije naše djelo nego milost i, kao takvo, mora se tražiti u molitvi.” [159] To znači, “tražiti tugu u društvu s Kristom u njegovoj tuzi, za tjeskobu s Kristom u njegovoj tjeskobi, za suze i dubok osjećaj boli zbog velikih boli koje je Krist podnio za mene”. [160]

160. Molim, dakle, da nitko ne omalovažava žarku pobožnost svetog vjernog naroda Božjeg, koji u svojoj pučkoj pobožnosti želi tješiti Krista. Također potičem sve da razmotre ima li možda veće razumnosti, istine i mudrosti u određenim iskazima ljubavi koji žele utješiti Gospodina nego u hladnim, distanciranim, proračunatim i nominalnim djelima ljubavi koje ponekad prakticiraju oni koji tvrde da posjeduju promišljeniju, sofisticiraniju i zreliju vjeru.

Tješili smo sebe da bismo tješili druge

161. Promatrajući Kristovo srce i njegovo predanje do smrti, mi sami nalazimo veliku utjehu. Tuga koju osjećamo u našim srcima ustupa mjesto potpunom povjerenju i, na kraju, ono što ostaje je zahvalnost, nježnost, mir; ono što traje jest Kristova ljubav koja vlada našim životima. Grizodušje, dakle, “nije izvor tjeskobe nego lijek za dušu, budući da djeluje kao melem na rane grijeha, pripremajući nas da primimo milovanje Gospodina”. Naše su patnje pridružene Kristovoj patnji na križu. Ako vjerujemo da milost može premostiti svaku udaljenost, to znači da se Krist svojom mukom sjedinio s patnjom svojih učenika u svakom vremenu i na svakom mjestu. Na taj način, kad god podnosimo patnju, možemo doživjeti i unutarnju utjehu spoznaje da Krist trpi s nama. Nastojeći ga utješiti, utješit ćemo se i sami.

162. Međutim, u jednom trenutku, u našem razmatranju, trebali bismo isto tako čuti hitnu Gospodinovu molbu: "Tješite, tješite moj narod!" (Iz 40:1). Kako nam govori sveti Pavao, Bog nam nudi utjehu "da bismo mogli tješiti one koji su u bilo kojoj nevolji, utjehom kojom nas same tješi Bog" (2 Kor 1,4).

163. To nas onda potiče da tražimo dublje razumijevanje zajednice, društvene i misionarske dimenzije svake autentične pobožnosti Kristovu srcu. Jer dok nas Kristovo srce vodi Ocu, ono nas šalje našoj braći i sestrama. U plodovima služenja, bratstva i poslanja koje Kristovo srce nadahnjuje u našim životima, ispunjava se volja Očeva. Na taj način dolazimo do punog kruga: “Tako se moj Otac proslavlja time što donosite mnogo roda” (Iv 15,8).
...

...
PETO POGLAVLJE

LJUBAV ZA LJUBAV

164. U duhovnim iskustvima svete Margarete Marije Alacoque susrećemo, uz gorljivu izjavu ljubavi prema Isusu Kristu, duboko osoban i izazovan poziv da povjerimo svoj život Gospodinu. Spoznaja da smo voljeni i naše potpuno povjerenje u tu ljubav, ni na koji način ne umanjuje našu želju da velikodušno odgovorimo, unatoč našoj slabosti i mnogim nedostacima.

ŽALBA I MOLBA

165. Počevši od svog drugog velikog ukazanja svetoj Margareti Mariji, Isus je govorio o tuzi koju osjeća jer njegova velika ljubav prema čovječanstvu dobiva u zamjenu „ništa osim nezahvalnosti i ravnodušnosti“, „hladnoće i prezira“. I to mi je, dodao je, "gore od svega što sam podnio u svojoj muci".

166. Isus je govorio o svojoj žeđi za ljubavlju i otkrio da njegovo srce nije ravnodušno prema načinu na koji odgovaramo na tu žeđ. Po njegovim riječima: “Žedan sam, ali tako žarkom žeđu da me ljudi ljube u Presvetom Sakramentu, da me ta žeđ izjeda; i nisam naišao na nikoga tko se trudi, prema mojoj želji, da utaži moju žeđ, uzvraćajući za moju ljubav”. Isus traži ljubav. Jednom kad vjerno srce to shvati, njegov spontani odgovor je ljubav, a ne želja za umnožavanjem žrtava ili jednostavno ispunjavanjem teške dužnosti: “Od svog sam Boga primio pretjerane milosti njegove ljubavi i osjećao sam se potaknut željom da odgovorim na neki od njih i odgovoriti ljubavlju za ljubav”. Kao što je istaknuo moj prethodnik Lav XIII., kroz sliku njegova Presvetog Srca, Kristova nas ljubav “potiče da ljubavlju uzvratimo”.

(Papa Franjo: Dilexit nos) - oprostite na google-prijevodu uostalom mislim da je ovo jako vrijedan tekst

Nema smisla odmah stavljati nekoliko dužih postova jedan iza drugoga pogotovo kada se u njima ne kaže jednostavan odgovor. Hrki je tako radio pa je bio upozoren od admina. viewtopic.php?f=3&t=2691&p=48739&hilit=hrki#p48739

Što se onda dešava na Svetoj misnoj žrtvi?

Pročitao sam sva tri djela i jako je dobro i korisno, pomalo sam zanemario ovaj pučki oblik molitve.

u kom smislu bi Bog tada trpio...ne kažeš eksplicite, ali impliciraš na to
Odnosno postavljaš to pitanje kao da se ne slažeš sa mojom tvrdnjom da Bog ne trpi

Ajde , uzmimo hipotetski da Bog trpi na svetoj misi...kako bi se dalo zaključiti po tvome upisu
Možeš li nam pojasniti u kom dijelu mise Bog trpi i na koji način?

kažeš u kondicionalu : ako je Isus čovjek onda trpi...opet nisi rekao svoje mišljenje??
Pa je li po tebi Isus čovjek? ---šta je po tebi točno Isus?

Odnosno, daj na kraju svoj stav...je li Bog trpi ili ne?

Ne znam Hrki, pročitaj što je Adriana postavila.