Katolički odgovori

U nastavku jedan lijep tekst o razlici između pobožnosti i duhovnosti od fra Josipa Vlašića:

"Velika je razlika između biti pobožan i biti duhovan. Tj. razlika je između „biti pobožan“ i „biti pobožan i duhovan“. Ako je netko pobožan, samim time ne znači da je on i duhovan. O čemu se radi?
Imao sam u svojoj blizini pobožne ljude. Čak i jako pobožne ljude. Promislio sam o njima. Mole. „Idu u crkvu“ – što se ono kaže. Često govore o vjerskim temama. Pjevuše duhovne pjesme. Često su na duhovnim obnovama i hodočašćima. Među njima sam susreo one koji tako zrače dobrotom i ljubavlju. Lagani su. Dobronamjerni. Pozitivni. Otvoreni. Velikodušni. Imaju srce široko za druge. Prepoznaju priliku kada mogu pomoći. Ne tuže se i ne plaču nad sobom. Ne bave se drugima. Pogotovo ne njihovim grijesima. Ti ljudi su sveti. Uistinu su duhovni! Susresti te ljude za mene je povlastica. Bogatstvo. Osvježenje. Ma, godišnji odmor!
Međutim, među pobožnima sam susreo i one koji su samo pobožni. I oni mole. Idu u crkvu. Vole govoriti o duhovnim temama. Pogotovo vole govoriti o đavlu i zlu, opsjednućima, ozdravljenjima itd. Uživaju „braniti vjeru“. Vrlo su aktivni. Sve je to super. No, problem nastaje kada se radi o konkretnom životu. Vrlo često imaju problem u odnosima s drugima. Nerijetko su opsjednuti misijom da drugoga obrate, drugome uvjerenje mijenjaju, njegove postupke osude. Teško drugoga prihvaćaju. Negativni su. Lako i brzo sablazne se nad tuđim grijehom. Strogi su. Da se razumijemo, nije to zbog toga što su pobožni. To je zbog toga što njihova pobožnost nije preobrazila njihov duh. Odnosno, jer se još uvijek nisu obratili. Obraćen čovjek je čovjek čije čovještvo prožima Duh Sveti do te mjere da njegov život plodi njegovim plodovima: ljubavlju, radošću, mirom, velikodušnošću, dobrotom, blagošću, krotkošću, strpljivošću, uslužnošću… Pobožan čovjek to ne mora biti. On može svoj život pretrpati različitim vjerskim aktivnostima (uf, ovo zvuči jako nezgrapno!), ali da sve to ne dotiče njegovu nutrinu. On je pobožan, i dosta!
Pogubno je kada se pobožan čovjek zaustavi na pobožnim činima. On je tada prestao rasti. Kada moliš i misliš da je to to, da Bog više nema što na tebi raditi, da ti Bog nema više što novo reći, da o Bogu nemaš više što spoznati… Cilj duhovnog života nije da postanemo pobožni, nego da postanemo duhovni. A to nije lako. I to se ne postiže brzo! Biti pobožan je lako. I to se može relativno brzo postići. Da postaneš pobožan ne treba ti puno. Najvažnija je disciplina. Još ako se u tu disciplinu upetlja strah od pakla i ako čovjek postane barem malčice samodopadan, vrlo brzo će se postići aktivan pobožan život.
Pobožan čovjek lako može upasti u formalizam. Naizvan sve savršeno izgleda i sve izvrsno funkcionira, ali iznutra baš i ne mora biti tako. Isus je takvo stanje nazvao „obijeljenim grobovima“ (Mt 23,27). Fasada je lijepa, bijela, ukrašena, a iznutra je sve puno smrada. Kao grobnica. Kao farizeji Isusova vremena. Bili su jako pobožni. No, nisu bili duhovni. I Isusu je to bio problem. Tj. oni su mu bili problem."

Mislim da se svi u njemu možemo prepoznati, odnosno da svatko od nas ima nešto pobožno u sebi, a što nije produhovljeno i zapravo predstavlja određenu farizejsku crtu u našem odnosu prema Bogu i bližnjima. Samo je pitanje koliko smo toga svjesni.

Ima i duhovniih koji nisu pobožni.

O toj suprotnosti formalne pobožnosti (religioznosti) koja ne mijenja čovjeka iznutra i rasta u duhovnosti (u kojoj zaista vjernik počinje slijediti Isusov način ponašanja i stavova u svim područjima svog života) pisao je još i sv. Augustin. Mnogi pristupaju Stolu Gospodnjem, ali nedostojni, neočišćeni, ravnodušni ili s krivim nakanama, i za takve sakrament ne samo što nije djelotvoran nego takvi "sud sebi jedu i piju", tj. bit će strože suđeni, jer "ne razlikuju Tijela".

Zanimljivo je i 1. poglavlje "Duhovnog boja" Lorenza Scupolija gdje je opisana ta razlika između "mnogih pobožnih vježbi" i stanja duha:

Budući da ti u Kristu, ljubljena kršćanska dušo, želiš doseći vrhunce savršenstva i, približavajući se svome Bogu, postati jedan duh s njime (usp. 1 Kor 6, 17), a to je najveći i najplemenitiji pothvat koji se može zamisliti, prije svega moraš upoznati u čemu se sastoji istinski i savršeni duhovni život.
Mnogi, doista, bez puno razmišljanja, poistovjećuju duhovni život sa strogim životom, s trapljenjem tijela, s pokorničkim odijelom, s bičevanjem, s dugim bdjenjima, s postovima i drugim sličnim pokorama i tjelesnim naporima.
Drugi, a osobito žene, vjeruju da su prešli dug duhovni put ako izgovore mnoge usmene molitve, ako sudjeluju na raznim misama i dugim molitvama, ako često pohađaju crkve i krijepe se na euharistijskim gozbama.
Mnogi drugi (među kojima se nađe i netko tko, odjeven u redovničko odijelo, živi u samostanu) uvjerili su se da savršenstvo posve ovisi o zajedničkoj molitvi, o šutnji, o samoći i obdržavanju discipline. I tako tko u ovoj, tko u kakvoj drugoj sličnoj stvari drži da se sastoji savršenstvo.
No, nije tako! Budući da su spomenuti čini samo sredstvo u službi duhovnoga, a ujedno i plod Duha, ne može se reći da se u njima nalazi kršćansko savršenstvo i istinski duh.
Bez sumnje, ona su vrlo pogodna sredstva da se postigne savršenstvo i to onima koji ih koriste dobro i razumno kako bi stekli snagu i jakost u borbi protiv vlastite zloće i slabosti, kako bi se naoružali protiv napada i prijevara naših zajedničkih neprijatelja, kako bi si potom priskrbili one duhovne pomoći koje su nužne svim slugama Božjim, a nadasve početnicima u duhovnom životu.
(...)
Drugima, pak, koji vlastito uporište polažu u gore navedena djela, mogu ta ista djela, ne zbog nedostatka u samima sebi (ta sva su sveta), nego zbog manjkavosti onoga tko ih koristi, postati razlogom propasti više negoli njihovi otvoreni počinjeni grijesi. Dok se oni zaustavljaju na navedenim sredstvima, srce im je u vlasti zlih nagnuća i mračnog demona koji ih, videći da su već izvan ispravnog puta, ne samo ostavlja da s radošću nastave s navedenim vježbama, nego ih i proširuje prema njihovoj ispraznoj misli za rajskim slastima, uvjereni da su uzdignuti među anđeoske korove, te da osjećaju Boga u sebi. Ovi se ponekad nalaze posvema uronjeni u nekakva razmatranja prepuna visokih, zanimljivih i ugodnih sadržaja te im se, gotovo zaboravljajući svijet i stvorenja, čini da su uzdignuti u treće nebo.
Ali u kolikim pogreškama se nalaze ovi smušenjaci i koliko su daleko od onoga savršenstva koje mi tražimo može se lako vidjeti iz njihova života i ponašanja. Doista, oni žele u svakoj stvari, velikoj i maloj, biti ispred drugih i u prednosti nad drugima, ukorijenjeni su u vlastitu mišljenju i tvrdokorni u vlastitoj volji. Slijepi u vlastitome, naprotiv jako su brižni i marljivi promatrači i ogovarači tuđih riječi i čina. Ako ih i samo malo dirneš u kakav njihov isprazan dobar glas, do kojega oni drže te im se sviđa da ih i drugi u tome cijene, ili ih ometi u kakvoj pobožnosti koju pasivno obavljaju, posve se izmijene te se mnogo uznemire.
(...)
Stoga je jasno da se takvi nalaze u velikoj opasnosti. Budući da imaju potamnjeno nutarnje oko te su usmjereni na sebe same i na izvanjska djela, pripisuju si mnoge stupnjeve savršenstva i uznositi sude druge. Nema toga tko bi ih mogao obratiti osim osobite Božje pomoći. Zbog istog razloga lakše se obrati i privede dobru kakav javni grešnik nego onaj pritajeni i prikriveni plaštom prividnih krijeposti.
Ti, kršćanska dušo, jasno uvidi da se duhovni život ne sastoji u gore navedenim stvarima, kao što sam ti razjasnio.
Moraš znati da se duhovni život ne sastoji u drugome doli u poznavanju Božje dobrote i veličine te naše ništetnosti i sklonosti svakome zlu; u ljubavi prema njemu i mržnji nas samih; u podlaganju ne samo njemu, nego svakome stvorenju njemu za ljubav; u odricanju svake naše volje i u potpunom predanju njegovoj božanskoj volji. Osim toga, on se sastoji u htjeti i činiti sve ovo jednostavno zbog slave Božje, zbog same želje da mu se svidimo te jer on želi i zaslužuje da ga se ljubi i da mu se služi.
Ovaj je zakon ljubavi utisnut rukom samog Gospodina u srca njegovih vjernih slugu. To je odricanje od nas samih, koje se od nas traži (usp. Lk 9, 23). To je slatki jaram i lako breme (usp. Mt 11, 30). To je poslušnost na koju nas, svojim primjerom i svojom riječju, poziva naš Spasitelj i Učitelj.

https://blog.dnevnik.hr/timotej/2008/01 ... enter.html

"Drugi, a osobito žene, vjeruju da su prešli dug duhovni put ako izgovore mnoge usmene molitve, ako sudjeluju na raznim misama i dugim molitvama, ako često pohađaju crkve i krijepe se na euharistijskim gozbama."
Misa je najveća molitva i najvažnija. Naravno, još najvažnije u tome krijepiti se na euharistijskoj gozbi.

Ovo je lijepo napisano, ali nekako mi se čini kao da je u praksi neostvarivo. Koliko primjećujem na drugima (a i sebi) većinu ljudi vjera uopće ne mijenja, ne mekša srce i ne otvara oči, već samo im dodatno hrani ego i daje lažnu nadu da su zato što vjeruju (bolje rečeno smatraju se vjernicima) bolji od drugih. Najčešće vjeru živimo jednolično, uvijek molimo iste molitve, ispovijedamo iste grijehe, kao da se vrtimo u krug ili možda stojimo na mjestu. Letvica koju je postavio Isus je vrlo visoka i sam često puta imam dojam kao da je nedostižna, osim možda za nekolicinu svetih ljudi. Uostalom, zato je Isus i rekao O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze (Mt 7,14). Mislim da smo svi mi samo pobožni ljudi, kao i Isusovi suvremenici držimo se slijepo Zakona, samo što sada taj Zakon nije Tora, već skup pobožnih praksi.

Tako je, kad se počinjemo približavati Bogu uočavamo i sve svoje mane koje na Njegovom svjetlu postaju jasnije, ali tada je samo potrebno biti ponizniji i predati sve u Božje ruke. Jer:
Sotona napastuje samo one duše koje se žele ostaviti grijeha i one koje su u stanju milosti. Ostali mu pripadaju - ne mora ih napastovati. (Sv. Ivan Maria Vianney)

Da izbjegnemo ovu nesreću ispitujmo se brižno i gledajmo čime se najviše bavimo u mislima, uz što je najviše priraslo naše srce, koje nam strasti najjače pomućuju mir duše. Pa kad to jasno upoznamo, hitro to uklonimo kao očitu spletku đavla, koji nas želi upropastiti. Promatrajmo isto tako je li nam najžarča i najveća briga naš napredak u savršenosti našeg staleža. Ako nije tako, trudimo se svim silama doći do tog svetog raspoloženja. (Louis Lallemant)
https://www.bitno.net/vjera/duhovnost/k ... admudrimo/