Pridružen: Pet srp 24, 2009 22:03 Postovi: 4859
|
O toj suprotnosti formalne pobožnosti (religioznosti) koja ne mijenja čovjeka iznutra i rasta u duhovnosti (u kojoj zaista vjernik počinje slijediti Isusov način ponašanja i stavova u svim područjima svog života) pisao je još i sv. Augustin. Mnogi pristupaju Stolu Gospodnjem, ali nedostojni, neočišćeni, ravnodušni ili s krivim nakanama, i za takve sakrament ne samo što nije djelotvoran nego takvi "sud sebi jedu i piju", tj. bit će strože suđeni, jer "ne razlikuju Tijela". Zanimljivo je i 1. poglavlje "Duhovnog boja" Lorenza Scupolija gdje je opisana ta razlika između "mnogih pobožnih vježbi" i stanja duha: Budući da ti u Kristu, ljubljena kršćanska dušo, želiš doseći vrhunce savršenstva i, približavajući se svome Bogu, postati jedan duh s njime (usp. 1 Kor 6, 17), a to je najveći i najplemenitiji pothvat koji se može zamisliti, prije svega moraš upoznati u čemu se sastoji istinski i savršeni duhovni život. Mnogi, doista, bez puno razmišljanja, poistovjećuju duhovni život sa strogim životom, s trapljenjem tijela, s pokorničkim odijelom, s bičevanjem, s dugim bdjenjima, s postovima i drugim sličnim pokorama i tjelesnim naporima. Drugi, a osobito žene, vjeruju da su prešli dug duhovni put ako izgovore mnoge usmene molitve, ako sudjeluju na raznim misama i dugim molitvama, ako često pohađaju crkve i krijepe se na euharistijskim gozbama. Mnogi drugi (među kojima se nađe i netko tko, odjeven u redovničko odijelo, živi u samostanu) uvjerili su se da savršenstvo posve ovisi o zajedničkoj molitvi, o šutnji, o samoći i obdržavanju discipline. I tako tko u ovoj, tko u kakvoj drugoj sličnoj stvari drži da se sastoji savršenstvo. No, nije tako! Budući da su spomenuti čini samo sredstvo u službi duhovnoga, a ujedno i plod Duha, ne može se reći da se u njima nalazi kršćansko savršenstvo i istinski duh. Bez sumnje, ona su vrlo pogodna sredstva da se postigne savršenstvo i to onima koji ih koriste dobro i razumno kako bi stekli snagu i jakost u borbi protiv vlastite zloće i slabosti, kako bi se naoružali protiv napada i prijevara naših zajedničkih neprijatelja, kako bi si potom priskrbili one duhovne pomoći koje su nužne svim slugama Božjim, a nadasve početnicima u duhovnom životu. (...) Drugima, pak, koji vlastito uporište polažu u gore navedena djela, mogu ta ista djela, ne zbog nedostatka u samima sebi (ta sva su sveta), nego zbog manjkavosti onoga tko ih koristi, postati razlogom propasti više negoli njihovi otvoreni počinjeni grijesi. Dok se oni zaustavljaju na navedenim sredstvima, srce im je u vlasti zlih nagnuća i mračnog demona koji ih, videći da su već izvan ispravnog puta, ne samo ostavlja da s radošću nastave s navedenim vježbama, nego ih i proširuje prema njihovoj ispraznoj misli za rajskim slastima, uvjereni da su uzdignuti među anđeoske korove, te da osjećaju Boga u sebi. Ovi se ponekad nalaze posvema uronjeni u nekakva razmatranja prepuna visokih, zanimljivih i ugodnih sadržaja te im se, gotovo zaboravljajući svijet i stvorenja, čini da su uzdignuti u treće nebo. Ali u kolikim pogreškama se nalaze ovi smušenjaci i koliko su daleko od onoga savršenstva koje mi tražimo može se lako vidjeti iz njihova života i ponašanja. Doista, oni žele u svakoj stvari, velikoj i maloj, biti ispred drugih i u prednosti nad drugima, ukorijenjeni su u vlastitu mišljenju i tvrdokorni u vlastitoj volji. Slijepi u vlastitome, naprotiv jako su brižni i marljivi promatrači i ogovarači tuđih riječi i čina. Ako ih i samo malo dirneš u kakav njihov isprazan dobar glas, do kojega oni drže te im se sviđa da ih i drugi u tome cijene, ili ih ometi u kakvoj pobožnosti koju pasivno obavljaju, posve se izmijene te se mnogo uznemire. (...) Stoga je jasno da se takvi nalaze u velikoj opasnosti. Budući da imaju potamnjeno nutarnje oko te su usmjereni na sebe same i na izvanjska djela, pripisuju si mnoge stupnjeve savršenstva i uznositi sude druge. Nema toga tko bi ih mogao obratiti osim osobite Božje pomoći. Zbog istog razloga lakše se obrati i privede dobru kakav javni grešnik nego onaj pritajeni i prikriveni plaštom prividnih krijeposti. Ti, kršćanska dušo, jasno uvidi da se duhovni život ne sastoji u gore navedenim stvarima, kao što sam ti razjasnio. Moraš znati da se duhovni život ne sastoji u drugome doli u poznavanju Božje dobrote i veličine te naše ništetnosti i sklonosti svakome zlu; u ljubavi prema njemu i mržnji nas samih; u podlaganju ne samo njemu, nego svakome stvorenju njemu za ljubav; u odricanju svake naše volje i u potpunom predanju njegovoj božanskoj volji. Osim toga, on se sastoji u htjeti i činiti sve ovo jednostavno zbog slave Božje, zbog same želje da mu se svidimo te jer on želi i zaslužuje da ga se ljubi i da mu se služi. Ovaj je zakon ljubavi utisnut rukom samog Gospodina u srca njegovih vjernih slugu. To je odricanje od nas samih, koje se od nas traži (usp. Lk 9, 23). To je slatki jaram i lako breme (usp. Mt 11, 30). To je poslušnost na koju nas, svojim primjerom i svojom riječju, poziva naš Spasitelj i Učitelj. https://blog.dnevnik.hr/timotej/2008/01 ... enter.html
|
|