Friško sam otkrila izvanrednog čovjeka. Pjesnika, koji je tako nadahnut, kao da Bog govori iz njegovih pjesama. Stjepan Lice. Ali, glede teme, evo što je, između ostalog, rekao: "...Danas je postalo gotovo uobičajeno da se onima koji mole na uočljivim mjestima izruguju, da ih nastoje spriječiti u njihovoj molitvi ili ih makar ometati, uznemirivati ih. To se danas naziva lijepim nazivima kao što su ‘sloboda govora’, ‘borba za ljudska prava’, ‘borba za dostojanstvo’, ‘za slobodu’… Neki tim iskazima ponižavanja i obezvređivanja pridaju čak značenje umjetnosti, i to uzvišene, ‘kreativne i dojmljive’, ‘u duhu vremena’, pa ih nazivaju ‘performansima’ i kojekako drukčije.
S druge strane, kad bi se tko na takav način suočio s određenim medijski podržanim manifestacijama i hodovima, suprotstavio im se, učas bi ga označili suprotnim nazivima od onih lijepih koje pridržavaju za neke, za svoje (premda se i to, na koga se to ‘za neke’, ‘za svoje’, odnosi), tijekom vremena mijenja, ali pritom prečesto sve više vrijednosno urušava.
Pomalo je tužno, pomalo boli, što se i oni koji vjeruju u Boga, oni koji mole, katkada odmiču od onih koji svoju vjeru i vjernost Bogu iskazuju na drukčiji način od njihovog, od onih koji na drukčiji način mole, kao da je upravo njihov način moljenja najbolji, najispravniji. Neki gotovo kao da nastoje klanjanje pred Presvetim omalovažiti kao nešto zastarjelo, umanjiti značenje molitve časoslova i krunice, spontanu molitvu označiti odviše osobnom i emotivnom, molitvu u Duhu kao svojevrsno pretjerivanje. Upitni su im, uz to, i različita hodočašća i ‘vozočašća’, različite procesije, različiti hodovi, kao da je u njima nužno manje vjere, manje duhovnosti, a više ‘pokazivanja’, običaja i povodljivosti."(...)
|