Katolički odgovori

U tijeku je javno savjetovanje o uvođenju novog izbornog predmeta od 1. do 8. razreda OŠ pod nazivom Kritičko mišljenje, a u prilogu je i kurikul predmeta (što nam nudi, zadaće, metode, sadržaji...) Prema izjavama u novinama predmet je namijenjen onima koji ne polaze vjeronauk, izvodit će ga u nižim razredima učitelji razredne nastave (vjerojatno u vrijeme vjeronauka), a u višim nastavnici društvene skupine predmeta.

Iako su se neki vjernici već izjasnili da predmet uopće nije suprotan vjeronauku (u mnogim sadržajima i nije!), mislim da valja reći da navedeni kurikul kao pojam i kao teorija obrazovanja koja iza predmeta stoji dolazi iz sasvim suprotnog kulturnog okružja i svjetonazora. Drugim riječima, vjernik nema ništa protiv "kritike" niti kritičkog preispitivanja, kao ni protiv "mišljenja". Razum nam je dar od Boga, te i sam razum vodi k Bogu. U početku bijaše Logos (Mudrost / Riječ).
Slično kao što kršćanin nema ništa protiv "transcendentnog", a niti protiv "meditacije" kao oblika molitve, ali pojam "transcendendalna meditacija" dolazi iz sasvim suprotnog kulturnog okruženja i nije spojiva s kršćanstvom...

Današnje prvo čitanje na misi (iz Knjige Mudrosti) podsjetilo me na "kritičko mišljenje".
Kako je prof. Ivančić znao reći: cilj učenja i školovanja nije stjecanje znanja, nego mudrost...
A Mudrost je u Bibliji često pisana velikim slovom jer se odnosi na Isusa.

Zanimljivo, kršćanstvo nikad nije bilo protiv "mišljenja" kako se to danas tvrdi da je "kritičko mišljenje" nekakva alternativa kršćanstvu.
Govorništvo, logika, uvod u filozofiju, sve ono dobro što su kršćanske škole u prošlosti preuzele od starih Grka i Rimljana i razvijale dalje bile su zapravo temelj (osnova) obrazovanja. Danas one nemaju pravu zamjenu u predmetima osnovne škole i to jako fali. Kritičko mišljenje možda na sekularni način pokušava to nadomjestiti... ali...
Početak kritičkog mišljenja kao pokreta i pravca u pedagogiji je zapravo u sasvim drugom kutu, u alternativnoj tzv. "aktivnoj školi", koja je više stavljala naglasak na metode, a manje na sadržaj. Tako i ovim predmetom dominiraju metode rasprave i istraživanja, izlaganja, a nedostatak ponuđenog sadržaja vodi k etičkom relativizmu. Tako svaka tema koja se propituje, kojoj se traže argumenti ZA i PROTIV da bi se djecu naučilo raspravi i ispravnom odlučivanju može upasti u relativistički bezdan ako se poruše svi autoriteti i ako nema jasnog temelja.
Na ovaj manjak sadržaja i parolu kako je moguće djecu naučiti kako misliti, a ne što misliti osvrnuo se i nedavno jedan njemački pedagog nazvavši tu teoriju "pletenjem bez vune".

Sadržajno, u tom novom predmetu ponuđene teme su dosad viđene uglavnom pod Satom razrednika (koji se ne ocjenjuje, a namijenjen je svakom učeniku! - i time ima prednost pred predmetom koji je ponuđen samo nekima).

Isključivanje vjeroučitelja pogreškom je ocijenila i udruga Grozd koja piše: Uvođenje je skupo, nepotrebno i ideološki motivirano...

Mons. Hranić se osvrnuo na to što se predmet nudi da se zbrinu svi oni koji ne idu na vjeronauk, ali da bi jedan predmet bio alternativan vjeronauku, on bi u sebi trebao sadržavati i neke odrednice religioznoga te onoga što kršćanstvo, ali i druge vjeroispovijesti, u sebi donose kao dobro pojedincu i društvu.

Za neki opći predmet koji bi se jednog dana mogao uvesti: govorništvo, logika, uvod u filozofiju bili bi dobar izbor, ali svaštarenje oko tema Sata razrednika kao "rupa" za ukrpavanje nekih lijevo-liberalnih skupina u obrazovni sustav bio bi loš potez.