Evo opet o "mojoj" crkvi.
Dođe ponekad umjesto našeg drugi, umirovljeni svećenik. Mislim, on je isto naš, tu iz obližnjeg mjesta. E sad...On je malo osebujan, voli uz orgulje (nažalost, sintesajzer) i on malo na gitari. A na kraju obavezno zapjeva svoju pjesmu, koju je komponirao u čast Gospe.
Nemam o tome neko određeno mišljenje, no vidjela sam da su neki prošli put ( ne naši mještani, ali kao da i jesu, izbjeglice iz BiH, bili oduševljeni, pa su i pljeskali. Ono, hm...Osobno ga znam odavno, pomalo, ali pomalo je za me presvjetovan, no takav je. ( Ne u smislu da povlađuje nekim skupinama, dapače). Sad, evo ga opet. A u prvi red, krej mene, došao sredovječni bračni par, njega je valjda žena "navukla" u crkvu, pretpostavljam, nisam sigurna.
Oni su tu samo ljeti i ostalo mi je u sjećanju još od prošle godine, da se na "pružite znak mira" on okrenuo i pružio mi ( bili ispred mene), ona nije.
Ona je cijelo vrijeme nešto hulila glede njegove propovijedi a kad je uzeo gitaru, zgrozila se, okrenula časnama koje su bile iza i govorila, pa je li ovo normalno, gitara na oltaru, što vam je, na što je jedna časna rekla, a što je vama?
Toliko je pobijesnila da je rekla mužu, idemo, na što su oboje iritantno napustili misu, prešli skoro preko mene. Neugodno sam se osjećala.
Nije da sam i ja oduševljena tom gitarom, malo podsjeća na protestantske mise. No jedan član zbora isto ponekad donese gitaru i prati zbor. A u zboru je svećenikova sestra, koje je udana u našem mjestu. Pa ga tako i zbor prati i opet su na kraju skoro svi pljeskali ( ja ne).
Neznam što misliti, je li to malo promjene dobro ili pak ne bi trebalo, no iritirao me postupak ovo dvoje. Što vi mislite o tome?
Preosjetljivost nekih kršćana je neizmjerna...
Mislim da ništa nije bilo svetogrdno u toj gitari i u odgovoru časne..