Katolički odgovori

Mišljenja sam da mi vjernici nemamo velike duhovne radosti i bogatstva od od ovih silnih sinodalnih raspredanja teologa po Vatikanskim dvoranama koja su uglavnom suhoparna, dosadna, više manje neživotna, koriste mnigim sudionicima da vide Rim te se usput potroši sila novaca i preko njih se neće puno ljudi obratit. Pada mi na pamet nastup na prvom koncilu đakovačkog biskupa Strosmajera na kojem se silno zalagao za čestitost klera, crkvenoj disciplini i jedinstvu biskupa te se žestoko borio protiv dogme o nepogrešivosti pape gdje je bio u manjini i vidjevši da je preglasan demonstrativno napustio Vatikan i vratio se kući gdje su ga ljudi oduševljeno dočekali.

Zanimljiv je bio posebno taj njegov predzadnji govor gdje on nije htio dugo otići sa govornice dok nije kazao sve što im je namjeravao a ovi su iz dvorane kao rulja dobacivali, zviždali, vrijeđali da je lucifer, sotona (dobacivači koje nazivam ruljom su bili mnogi biskupi i ugledni kardinali toga vremena). Nisu mogli ljudi iz podijeljenih tabora podnijeti tuđa mišljenja a nisu ni birali načina ni stila kako da ponize protivnika (kolegu biskupai brata u Kristu) a mene to sve podsjeća na ovaj mali forum na kojem sestre po Kristu i neki brat žestoko udaraju na dragog mi hrkija istim žarom kao i ovi velikodostojnici prije 150 godina na našeg đakovačkog biskupa. Dakle, zaključak mi je da se netrebamo
oholiti i izdizati a pogotovo ne klanjati i ulizivati velikodostojnicima a ljude drugačijih stavova i mišljenja nepotrebno vrijeđati, ponižavati, proglašavati heretikom.

“Jer se Bog protivi oholima, a poniznima daje milost.” (1. Petrova 5,5)

Smješno je ovo jadikovanje nad biskupom hrkijem, ali stvari nisu ni izdaleka tako bezazlene.
Kriza Crkve je prije svega kriza vjere. Neki žele da Crkva bude ljudsko i horizontalno društvo; žele da govori jezikom medija. Žele je učiniti popularnom. Pozivaju je da ne govori o Bogu, već da se i tijelom i dušom baci u društvene probleme: migracije, ekologiju, dijalog, kulturu susreta, borbu protiv siromaštva, pravdu i mir. To su, naravno, važna i vitalna pitanja pred kojima Crkva ne može zatvarati oči. Međutim, takva Crkva ne zanima nikoga. Crkva je od interesa jer nam dopušta da susretnemo Isusa. Ona je legitimna samo zato što nam prenosi Božju objavu. https://www.quovadisecclesia.com/kriza- ... a-vjere-2/

Sad kad je najavljeno da se sinodski procesi neće samo provoditi, nego i vrednovati provođenje, bilo bi dobro da iz službenih dokumenata Crkve vidimo što to zapravo jest, a što nije (što je samo plašenje i zastrašivanje). Jer ako "dijalog, kultura susreta, borba protiv siromaštva, pravda i mir" nisu u samom temelju nauka Crkve (koji bi ipak trebao biti i praktičan) onda promašujemo samu bit nauka i Isusovih zapovijedi.

Neću ovdje citirati puno teksta (to tek kasnije kad bude službeno prevedeno), ali zanimljiv je prvi dio dokumenta pod naslovom "Srce sinodalnosti" i u njemu ulomak "Sinodalna duhovnost" (brojevi 43.-47.) koji počinje:

"Sinodalnost je prije svega duhovno raspoloženje koje prožima svakodnevni život krštenika i svaki vid poslanja Crkve. Sinodalna duhovnost proizlazi iz djelovanja Duha Svetoga i zahtijeva slušanje Božje riječi, kontemplaciju, šutnju i obraćenje srca. Kao što je papa Franjo rekao na otvaranju ovog Drugog zasjedanja, "Duh Sveti je siguran vodič, a naša prva zadaća je naučiti razlikovati Njegov glas, jer On govori u svima i u svemu". Sinodalna duhovnost zahtijeva i asketizam, poniznost, strpljivost i spremnost na praštanje i oproštenje. On sa zahvalnošću i poniznošću prihvaća raznolikost darova i zadataka koje je Duh Sveti podijelio za službu jedinoga Gospodina (vidi 1 Kor 12,4-5). On to čini bez ambicija ili zavisti, ili želje za dominacijom ili kontrolom, gajeći iste osjećaje kao i Krist Isus, koji se "ispraznio uzevši lik sluge" (Fil 2,7). Plod prepoznajemo kada je svakodnevni život Crkve obilježen jedinstvom i skladom u mnogim oblicima. Nitko ne može sam nastaviti putem istinske duhovnosti. Trebamo podršku, uključujući obuku i duhovnu pratnju, kao pojedinci i kao zajednica.

Obnova kršćanske zajednice moguća je samo priznavanjem prvenstva milosti. Nedostaje li duhovne dubine osobne i zajednice, sinodalnost se svodi na organizacijsko sredstvo..."

U samoj biti nije važno koji čovjek će vrednovati, jer će konačno vrednovanje provesti sam Bog (prema prispodobi o Posljednjem sudu)...

Poštedi nas, Gospodine, još tri godine Sinode o sinodalnosti.
Unatoč mjesecima priprema koji su kulminirali na Sinodskim sjednicama prošlog listopada – unatoč stotinama sastanaka, tisućama stranica dokumentacije, sesijama osluškivanja, intervjuima, člancima u časopisima i govorima – velika većina vjernih katolika i dalje ima vrlo malo razumijevanja što “sinodalnost” zapravo znači. Čak i među onima koji misle da razumiju pojam, raspon mišljenja je toliko širok pa i to dokazuje kako malo razumiju što “sinodalnost” znači.
Najava da je papa Franjo odobrio trogodišnje produljenje ovog bolnog procesa trebala bi probuditi suosjećanje prema Sizifu. No, je li doista moguće da naši crkveni vođe toliko ne razumiju stvarnost da ne vide uzaludnost ove beskrajne misije?
https://www.quovadisecclesia.com/posted ... odalnosti/

Jedan od zadataka je: liječiti rane slomljenih...

U Finalnom dokumentu stoji važna stavka (bio bi propust previdjeti je):
46. ​​​​U svakoj fazi sinodskog procesa odjeknula je potreba za ozdravljenjem, pomirenjem i ponovnom izgradnjom povjerenja unutar Crkve, osobito nakon prevelikih skandala povezanih s različitim vrstama zlostavljanja, i u društvu. Crkva je pozvana u središte svoga života i djelovanja staviti činjenicu da smo u Kristu, po krštenju, povjereni jedni drugima. Priznavanje ove duboke stvarnosti pretvara se u svetu dužnost koja nam omogućuje da prepoznamo pogreške i ponovno izgradimo povjerenje. Ići tim putem je čin pravde, misionarsko zalaganje Božjeg naroda u našem svijetu i dar koji moramo zazivati ​​odozgo. Želja da nastavimo hodati tim putem plod je sinodalne obnove.

Oni koji su i prije imali proročkog duha skupili su snažna iskustva u hagioterapiji i vidjeli da duhovne i moralne rane čovjeka ne liječi ni medicina ni psihologija, a velika pomoć se nalazi u Bibliji, Isusovom nauku i duhovnosti unutar Crkve..

Ovo je nejasno. Na koji su to način oni vidjeli? Pomoć za što....?
Tri godine morat ćemo izdržati raspravu koja se opsesivno fokusira na proces sinodalnosti umjesto na konkretne izazove s kojima se Crkva suočava. U svakoj biskupiji šačica predano modernih katolika sjedit će na beskonačnim sastancima odbora, nadajući se da će imati makar minimalan utjecaj na konačni ishod, ali znajući da će njihove ideje biti filtrirane kroz uredničke komisije pažljivo odabranih modernih stručnjaka koji već imaju svoje vlastite ideje.

Spadam u te.
Osim nekog anketnog listića koji sam popunila u crkvi (ima li koje koristi od njega?), nemam pojma. Svećenik ništa ne govori, idem na misu kao i uvijek, ne vidim nikakve događaje, nikakvu razliku, ne znam kako su i jesu li vjernici uključeni.

Ne radi se o nikakvom posebnom "događaju", neki misle da je sinoda hrpa aktivnosti, sad hodočašća, sad duhovne obnove, ovo, ono, ima puno toga dobroga u svemu tome, ali to je samo sjeme. Ono što je bitno je mentalitet koji je opisan u današnjem evanđelju (o bogatašu i Lazaru). Bogataš je imao para, imao je možda i hrpu obaveza i aktivnosti, ali je zanemario ono najvažnije, VIDJETI čovjeka pokraj sebe, vidjeti njegovu potrebu i pomoći mu...

Tu se radi o obraćenju, unutarnjoj promjeni. Mi svi očekujemo da svećenik napravi ovo ili ono, da župnik oglasi, da biskup pokrene, da se nešto "događa", da se velik broj ljudi okuplja pa da se hvalimo da je to kao neko zajedništvo... Ali zaokret koji i sam Papa želi dolazi iz promjene srca, prvo je važno obratiti se, upoznati točno što Isus želi i kako je on radio, pa tek onda evangelizacija.

Mi ne možemo evangelizirati kao svećenici, od nas se ne traži da propovijedamo, vodimo župe i duhovne obnove, ali Isus traži od nas da vidimo "Lazara". Nismo li koga isključili, iz naših molitvi, iz naše svakodnevice, ili samo "dati mjesto" nekome u Crkvi? Ni sam pojam sinoda nije uopće nov ni moderan, nego dapače jako star. A vjernici su se i u prošlosti udruživali na razne načine, u bratovštine, u zanatska udruženja, i prije su molili na Papine nakane i za dobro Crkve. Imamo i u nas primjer Marije Petković i njenog aktivnog apostolata u rodnoj župi prije nego što je postala redovnica, imamo primjer Ivana Merza, poučen i vjeran više od kakvog svećenika.
Ne očekujem od tradicionalista da priznaju Sinodu kad oni ne priznaju ni ekumenizam, a mnogi od njih niti Drugi vatikanski sabor, ali to su opet ekstremi.

Naravno katolici zaposleni u Crkvi, biskupijski i župni djelatnici, administratori župnih škola, profesionalni teolozi i koji vrebaju po kutovima crkvene hijerarhije, imat će više prilika uključiti se u ovu “sinodalnu djelatnost”. No, velika većina katolika ostat će po strani jer ne žele promijeniti crkvena učenja i praksu.

Kako bi sinoda pomogla u obraćenju, unutarnoj promjeni???

To je objasnio Papa u poruci za ovu korizmu...

- hoditi zajedno s drugima, slušati ih, svladati napast da budemo zaokupljeni isključivo samima sobom
i mislimo samo na svoje potrebe. Zapitajmo se pred Gospodinom:
- jesmo li sposobni zajedno raditi kao biskupi, svećenici, posvećene osobe i laici u službi Božjeg kraljevstva
- pristupamo li onima koji nam prilaze i onima koji su daleko
- dajemo li ljudima osjećaj da su dio zajednice ili ih držimo na margini
- bez guranja ili gaženja drugih, bez gajenja zavisti ili licemjerja, ne dopuštajući da itko zaostane ili se osjeća isključenim
- slušajući jedni druge s ljubavlju i strpljenjem

Unatoč lijepim pričama o sinodalnosti u praksi se ne prate niti potiču dobri rezultati. To dokazuje i slučaj biskupa Dominiquea Reya. On je punih 25 godina vodio Biskupiju Fréjus-Toulon na jugu Francuske, prihvaćajući i tradicionalističke i karizmatske zajednice, čime je njegova biskupija postala središte za nova duhovna zvanja.
U siječnju je njegova neočekivana ostavka u dobi od 72 godine — tri godine prije uobičajene dobne granice za biskupe — izazvala pitanja o stvarnim razlozima ove odluke. U lipnju 2022. papa Franjo mu je već zabranio ređenje novih svećenika u biskupiji, što je vrlo neuobičajena mjera. Nakon toga uslijedila je apostolska vizitacija, koja je dovela do imenovanja biskupa Françoisa Touveta za koadjutora u studenom 2023. godine. Time je biskup Rey praktički stavljen pod nadzor, dok je biskup Touvet dijelio upravljanje biskupijom.
https://www.quovadisecclesia.com/prihva ... i-ostavku/

I portal katoličkih vjeroučitelja je prenio kritični tekst o sinodi "Iz sinodnih dvorana nitko ne primjećuje bijeg vjernika"
Čemu služe te stalne sinode? Davanju prostora skupinama za pritisak, s biskupima koji su u biti tihi, šute da slušaju, da se snađu pred Skupštinom koja je trebala biti u stavu slušanja Duha, a umjesto toga našla se u proturječju zahtijevajući „otvaranja“, kao da smo na sindikalnom sastanku. https://www.vjeraidjela.com/iz-sinodnih ... -vjernika/