Katolički odgovori

Nagnao me na temu jutrošnji događaj.
Ubio se mlad momak, ni 20 g.
Bili su prognanici iz BiH. Otac umro od raka prije koju godinu. Dobri ljudi. Jednostavni. Majka je uvijek na misi.
Ne mogu spekulirati što ga je nagnalo na to. No sjećam se dok sam kao dijete išla na groblje, iza zidina groblja bili su humci za samoubice. Čak se na groblju nisu smjeli zakopavati. Do danas, Crkva je olabavila po tom pitanju.
Ovo je užasan križ za majku. Bog nam je dao slobodnu volju da činimo sa životom što hoćemo. No, istodobno, ni list sa grane ne padne bez Božje volje. Ako je Božja volja, kako je mogao dopustiti?

Iskreno mi je žao zbog toga...
Pišeš "Crkva je olabavila po tom pitanju". Pa da, jer se danas zna da je uglavnom iza takvog teškog čina posrijedi neka teška mentalna ili duševna bolest koja isključuje grijeh.
Teško je to na vrijeme prepoznati, a teško se i izraziti o patnjama koje nosimo na duši.
Bit će toga sve više, ovo (ne)vrijeme pogoduje tome.
Stručnjaci već govore da su u pitanju čak i mladi i djeca. Tko prepozna znakove na vrijeme, trebao bi kršćanski pružiti prvu psihološku pomoć...

Na ovo pitanje nema odgovora. Mogli bi se nabacivati nekim teološkim frazama i mudrolijama ali samo Bog zna zašto je to dopustio.
Iako je samoubojstvo težak grijeh ipak to ne znači da je njegova duša završila u paklu jer kako je Adrijana rekla često je taj čin posljedica teškog psihičkog stanja i smanjene ubrojivosti.
To je velika kušnja za njegovu majku i za nju kao i za njega treba moliti. Ponekada je teško shvatiti određene događaje i sve što u takvim trenutcima preostaje jest pouzdanje u Božje milosrđe.

Da, istinu pišeš, molitva pomaže...

Da se razmrsi čvor i da se prebrodi kušnja, možda proistekla iz teškog psihičkog stanja, možda od đavla, ili oboje.
Jedan grijeh povlači za sobom drugi grijeh i rane...

Zato je potrebno moliti...

U petak je bio sprovod.
Na nedjeljnoj misi očekivala sam koju riječ od svećenika, ipak je majka bila članica naše župe, redovno na misi. Ništa od toga. Mogao je bar pozvati da izmolimo Oče naš zajedno. Malo mi to smeta, nekomunikacija svećenika s pastvom. Nije da su mi uzor, no vidim u filmovima kako protestantski svećenik sa oltara spomene neke probleme, osjeti se duh zajedništva.
I nije mi nitko objasnio, ako ni list sa grane ne padne bez volje Božje, zašto nije dao momku u toj situaciji da ga Duh sveti rasplamti, okani od tog čina?

Možda svećenik na nedjeljnoj misi nije htio to spominjati znajući kolika je to bol za majku.

Zapitaj se može li itko dati odgovor na ovo pitanje bez da poznaje konkretnog čovjeka, njegovu životnu situaciju, (ne)prilike koje su prethodile činu samoubojstva?
Zašto Isus nije promijenio srce Jude pa da se ovaj pokajao kao što je to sv. Petar učinio? Možemo li mi ljudi s ograničenim shvaćanjem dati odgovore na ta pitanja?
Bog i krivim crtama piše pravo pa iz svakog i najgoreg čina može izvući nešto dobro, naravno samo ako postoji i najmanja volja sa čovjekove strane.
S tim u vezi ima jedna zanimljiva priča, vjerojatno si ju negdje pročitala, a govori o tome kako i nešto što se isprva čini loše može na kraju ispasti dobro, i obratno:
"...Stara kineska priča, govori o čovjeku koji nije htio prodati svoga konja iako je bio jako siromašan i nije više imao od čega živjeti. Jednog jutra je otkrio da mu je konj pobjegao.
Ubrzo su se okupili ljudi iz sela, i rekli mu: “Ti nerazumni starče! Bilo bi bolje da si ga prodao. Kakva nesreća!” Starac je odgovorio: ” Nesreća ili sreća, tko to zna?”
Ljudi su se smijali starcu i rekli da je pomalo lud. Jedne noći, starčev se konj vratio, ali s krdom divljih konja. Ponovo su se ljudi okupili i rekli: “Starče, bio si u pravu. Ovo nije bila nesreća, nego sreća.” Starac je odgovorio: “Sreća ili nesreća – tko to zna?”
Starčev sin jedinac, počeo je dresirati divlje konje. Samo sedam dana kasnije pao je sa jednog od njih i slomio obje noge. Ljudi su se ponovo okupili i rekli: “O kakva je ovo nesreća. Tvoj sin jedinac se ne može osloniti na svoje noge, a u tvojoj starosti bio ti je jedina podrška. Sada si siromašniji nego ikad.” – “Sreća ili nesreća, tko to zna?” – govorio je opet starac…
I stvarno, nekoliko tjedana kasnije zemlja je ušla u rat i svi mladići iz toga mjesta bili su zavojačeni, osim starčevog sina. Seljani su tugovali jer su znali da se većina mladića nikada neće vratiti. Došli su kod starca i rekli: “Bio si u pravu starče! Pokazalo se da je to bila sreća.”
Starac im je odgovorio: “Je li nešto što nam se događa sreća ili nesreća – to samo dragi Bog zna!”

Samo što mi ta priča nije primjenjiva na ovaj slučaj...Sreća ili nesreća, naravno da u ovome nema baš ništa sretnog niti može proizaći.
Inače, majka nije bila na nedjeljnoj misi 2 dana nakon tragedije. Pitanje jeli uopće došla sebi.

Ima ta prica smisla, ako budem imao vremena pojasnit cu kasnije.
Mene sada zanima jedna stvar: mislis li ti da Bog nije ucinio nista da do ovog strasnog dogadjaja ne dodje ? I da li po tebi Bog moze i iz ovakvog strasnog dogadjaja izvuci nesto dobro?

Da je učinio, valjda ne bi došlo do toga. I neznam što Bog može izvući iz toga, ali majka, sestra i brat, mislim, ništa dobro.

Gdje je tu onda slobodna volja svakog čovjeka ako će se Bog miješati u ama baš svaki čin svakog čovjeka na zemlji?
A o slobodnoj volji i da nam ju je sam Bog dao znamo svi...

Ma znam, zato mi je i kontradiktorno s onim da ni "list na grani ne pada bez Božje volje"

Bog dopušta da se dogodi i zao, loš čin...radi slobodne volje...neke spriječi, ali vjerujem većinu ne

Ali ,reci nam koliko zbilja znaš kakva je bila ta osoba? Jel bio psih. bolestan, ili jeli bio veliki grešnik itd
Ja koliko sam vidio spominješ samo mater koja je išla u crkvu
Ali ni to ništa ne znači...koliko ljudi ide u crkvu a puni su zlobe, tvrdoće , ne mijenjaju se nimalo, idu iz xy razloga...razmišljaju i na misi o zlim stvarima ...

Svi su za malog govorili da je dobar. Baš se zaposlio i svi su ga na poslu voljeli.
Iskreno, ne poznam ga da bih mogla nešto reći.
Da, ima ih koliko hoćeš zlih po crkvi, nažalost. Majka mu nije od takvih. Jednostavna, dobra i vedra (bila je bar) žena. Kao i pokojni mu otac. Baš ono, jednostavni, skromni ljudi. No, bijeg od rata, troje male djece, smrt oca, traume su to.

Nije stvar u tome da bi oni ili on sam bili zli. Istina, svatko od nas ima slobodnu volju, ali ona može biti zarobljena pod emocionalnim traumama po kojima vrlo često Sotona djeluje. Samo Bog zna zašto je do toga došlo. Zato treba moliti za njegovu dušu jer milosrđe Božje je veliko. Te neprevladane traume su vjerojatno zaustavile protok milosti Božje, pa se on okrenuo protiv svog vlastitog života.
I nije istina da su autodestruktivni ljudi loši ljudi ili puni grijeha. Oni mogu biti puno osjetljiviji od drugih i svijet koji je ionako pun nepravdi, nesreća i zala koja ne možemo objasniti može ih puno prije iznutra "srušiti". Isus je rekao "Blago žalosnima, oni će se utješiti". Tu je mislio na žalost zbog grijeha i svijeta koji nas nepravdama satire - ali ne da je to poželjno ili konačno stanje, već da mislimo uvijek na ono što dolazi na kraju - utjeha. Radost, unutarnja, je dar Duha i nešto što premalo cijenimo i što olako prodajemo pod užitke i slasti ovoga svijeta.