Prošlo je deset godina pontifikata pape Franje i globalni dojam je izrazito pozitivan. Otvara prozore i vrata Crkve, čisti po zakutcima, putuje po svijetu. Želi pokazati da Crkva služi svome narodu, ali i onima koji nisu njen narod, da je osjetljiva na nepravdu, da su ljudi braća, da – osim što poučava – Crkva i sama uči. Simpatičan je. U svjetskoj politici uvijek je na pravoj strani, na strani ugroženih i siromašnih.
Nakon Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. koji su pokazali određenu rezerviranost prema popudbini Drugog vatikanskog koncila, papa Franjo pokušava nastaviti gdje je stao Ivan XXIII. Kanonizirajući ga iako nije “stekao” formalne uvjete svetosti, apostrofira njegov put.
Nepotrošivi zadaci koncilske Crkve bili su i jesu služenje ljudima, djelatna vjera, dijalog sa svijetom i priznavanje pogrešaka iz prošlosti, kajanje te ponizno traženje oprosta. Papa Franjo dao je novi zamah tim idejama koje su jednako, ako ne i više, potrebne svijetu danas nego šezdesetih godina prošloga stoljeća kad je Koncil održan.
Kako je glas Koncila odzvanjao u Hrvatskoj? Koncilske ideje su kod nas doživjele procvat šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, naročito među teolozima koji su se okupljali oko Kršćanske sadašnjosti. Entuzijazam se širio oko dijaloga na svim koncilskim razinama, oko prijevoda Biblije u šarolikom društvu intelektualaca vjernika i nevjernika, među kojima je bio Bonaventura Duda, ali i Jure Kaštelan. Optimizam i polet u relativno malom krugu entuzijasta i vizionara.
Ankica Marinović
Papa Franjo je itekako sukladan s Drugim vatikanskim koncilom, bez obzira tko piše o tome. Pa i Stjepo Bartulica je bio jedan od Josipovićevih savjetnika, ako je to uopće kakav relevantan podatak.