Evo u knjizi "Svjetlo svijeta" papa kaze da on nije mistik. A tko je zapravo mistik?

Jedna interesantna definicija:

Misticizam (prema grčkom μυστικός, tajanstven) je ekstatično stanje u kojem se u unutrašnjem osjećaju pojedinca objavljuje neposredna božja prisutnost. Misticizam je i vjerska doktrina, koja tajanstveno iskustvo sjedinjenja s božanstvom pretpostavlja svakom racionalnom uvidu. Mistik je produhovljena osoba koja vlastitim naporom, kroz doživljaj neposredne božje prisutnosti, dolazi do spoznaje o postojanju Boga.

Danas se sve više govori o “iskustvu Boga”, “susretu s Bogom”, a pritom je teško riječima objasniti na što se točno misli i gdje je osoba zapravo “pronašla” Boga i na koji način. To može biti molitva, jak doživljaj ispunjenosti, doživljaj milosti. Čovjek koji traži Boga nije imun na to da Ga traži čak u vlastitim osjećajima, u podsvijesti ili u psihološki intenzivnim trenucima. Isto tako, onaj tko traži Boga više u vlastitom iskustvu i individualnom tumačenju negoli u Objavi može biti doveden na stranputicu.

Onaj pak koji traži i nalazi Boga u Riječi (Svetom pismu), liturgiji i sakramentima može za sebe reći da je kršćanski mistik. Ipak mnogi izbjegavaju svrstati se u mistike, pa tako i Papa, jer osim što je kroz povijest taj fenomen pratio loš glas „bježanja od svijeta“, prevelikog subjektivizma i pojave lažnog misticizma, Bog se može otkriti i spoznati na jedan puno sigurniji način, a to je učenje o vjeri. Papa je bio profesor teologije i to je bio njegov put spoznavanja Boga.

Zar i onaj koji je na visokom stupnju kontemplacije i molitve nije zapravo običan vjernik?
Nisi mi odgovorila na pitanje otkud ti definicija. Pitao sam zato jer se u njoj krije jedna opasnost, a ta je ovo 'tajanstveno iskustvo sjedinjenja s božanstvom' koje nije kršćansko, jer u kršćanstvu Bog uvijek ostaje Bog a čovjek, vjernik, mistik, uvijek ostaje čovjek. Nema tu nikakvog sjedinjenja u smislu poništenja ičijega identiteta kakvoga ima u religijama istoka.
Otajstva vjere i ne možemo poznavati samim tim što su otajstva (tajne). Istine vjere je dobro poznavati, ali njihov uredan popis i pridržavanje ne može nadomjestiti iskustvo vjere, jer da može vjera bi bila matematika.

Navedena definicija misticizma je općenita, jer i u drugim religijama postoji pojam mistike.
Stoga zaista treba naglasiti razliku između kršćanske i nekršćanske mistike.
Kršćansko mistično iskustvo je Božji dar, a nekršćanski mistik daje veliku važnost tehnikama i ljudskom naporu kako bi dosegao stanja sjedinjenja.
U tom sjedinjenju kod kršćanskih mistika ne poništava se vlastiti identitet, već je to sjedinjenje s Božjom voljom gdje čovjek zadržava svoju narav.
Takvo sjedinjenje s Bogom nije zatvoreno, već je nužno usmjereno na odnose s drugima i preobrazbu svijeta.

U vezi nužnosti mističnog iskustva, K.Rahner je izjavio onu poznatu rečenicu: "Pobožan čovjek sutrašnjice bit će mistik, onaj koji je nešto iskusio, ili ga više neće biti."
Međutim ne treba svako kršćansko iskustvo definirati kao mistično, uostalom razlika nije u sadržaju iskustva već samo u načinu i intenzitetu iskustva.
Svi kršćani, koji dublje žive svoje jedinstvo s Kristom, pa i ljudi bez mnogo naobrazbe, sudjeluju u misticizmu kao dubokom jedinstvu koje su primili u krštenju i izražavaju ga u svom životu, samo na drugačije načine. No kad se govori o mistici govori se o posebnom načinu i intenzitetu tog iskustva i taj pojam ne treba razvodnjavati.

Poslanice sv. Pavla i Evanđelje po Ivanu govore o sjedinjenju; na pameti mi uopće nisu ni istočnjačke religije niti opasne misli ni sumnjive namjere…

„Živim, ali ne više ja, nego živi Krist u meni!“ (Gal 2, 20)

"Ako ostanete u meni i ako moje riječi ostanu u vama, tražite što god hoćete, i bit će vam.” (Iv. 15:7)

Ne slažem se s tvrdnjom da mistik hijerarhiji „samo stvara probleme“, dapače, ako su na svetost pozvani svi, onda su i na mistiku pozvani svi. Ali to ne čini sve vjernike umah misticima, kao ni svecima.

Drugi puta ćemo o još nečemu: o povezanosti psihofizičke konstitucije (slabosti) pojedinaca i njihove sklonosti „mistici“. Rastrojenosti, manija proganjanja, pretjerana emotivnost i slične pojave, za koje nisu krivi sami pojedinci, već to Bog dopušta iz sebi poznatih razloga…

Svi mi volimo misliti o sebi da su nam na pameti samo dobre namjere i pozitivne misli, ali nebitno, raspravljamo. Možda si u pravu a možda i nisi.
Baš mi je zanimljivo da si se pozvala na riječi svetog Pavla. Što bi one značile, da je Pavao u tom trenutku poprimio Kristovu narav a ne da se Krist s njime pomiješao, ušao u Njega i osobno živi umjesto njega? S ovim je povezano pitanje što se događa s Tijelom Kristovim kad uđe u nas. Kad prestaje biti Tijelo Kristovo? Ili ne prestaje po tebi?
Na drugom mjestu čitamo kako Isus kaže da tko učini nešto ovim najmanjima da je Njemu učinio. Ta ne znači to da su oni osobno postali Isus Krist nego to mora biti parabola.
Isto tako, ovo ostati u Njemu je nešto drugo. U Njemu živimo, mičemo se i jesmo. Ali smo i dalje mi, ne postajemo On. Možemo poprimiti tek Njegovu narav.
Svakako tvrdim da se kod ovoga sjedinjenja radi tek o poprimanju Isusove naravi, ulaženja u Njegovu volju. Kod pravoslavaca postoji izraz 'oboženje' i 'pobožanstvenje'. Meni kad ih čujem nešto zvoni na uzbunu.

Čekam taj drugi put. Je li s ovim povezano pitanje o tome koliko su mnogi pojedinci koji nisu ostvarili svjetovne ambicije u većem postotku skloni i mistici i traženju čudesa?