Katolički odgovori

Netko mi je rekao da je negdje čuo da se može pretjerati sa molitvom i da ako previše moliš da te to može prije udaljiti od Boga nego zbližiti. Ne znam odakle to, ja nisam to nikada čula i sad kako mi je ta osoba ubacila crv u uho to me kopka. Meni to zvuči kao neka zamka, kao da mi želi ubaciti crv sumnje. Ako ovo spada pod recyle bin slobodno bacite samo da mi netko prvo molim vas odgovori.

Ne znam otkuda ideja da je ovo za recycle bin, o ovome se bar može puno govoriti.
Loše je previše moliti jedino onda – kad na pogrešan način molimo…
Kad „blebećemo kao pogani, misleći da ćemo s mnoštva riječi biti uslišani“…
Kad nabrajamo molitve po nekakvom rutinskom slijedu, a bez razmišljanja, bez suosjećanja i srca…
Kad mislimo da Boga trebamo obavještavati o svim našim potrebama, a On unaprijed sve to zna…
Kad puno molimo, a ne želimo se izmiriti s bratom…
…

(može netko nastaviti niz)

Ja jako često molim da mi pomogne da budem bolja osoba (majka, žena, prijateljica...) i da mi pomogne da kad nekome oprostim da više ne mislim na to, da zaboravim
U zadnje vrijeme to stvarno jako često molim jer sam bila zapala u grijeh i totalno sam krivo sve radila i sada stvarno jako često molim jer se bojim da opet ne upadnem u grijeh, mislim da će mi molitva pomoći da ostanem na pravom putu. Da li pretjerujem?

Evo ako te zanima jedno tinejđersko mišljenje , po meni se nikako ne može pretjerati s molitvom ako se moli iz srca, a ne na načine koje je adrijana navela. Kaže i sv. Pavao u poslanici Solunjanima "Bez prestanka se molite". A i mislim da je i ona tvrdnja da treba "sve raditi na slavu Božju", također poziv na neprestanu molitvu. I tako uglavnom, mislim da treba moliti, što više, što češće..

_________________
Sjeti se - Bog je sve nas stvorio, Krist je za sve nas raspet na križu. Nisu li to dovoljno dobri razlozi za zajedništvo i ljubav?

Moliti isto treba u granicama normale.
Sveti Pavao piše: Molite se bez prestanka, ali Isus ne želi od svjetovnih ljudi da mole stalno, Isus ne će biti zadovoljan ako ne idemo na posao, u školu, ne učimo, zapostavimo bližnje i samo molimo! Mi smo svjetovni ljudi. Redovnici mogu satima moliti, oni imaju vremena i poput čudesnih izvora su koji natapaju zemlju.

_________________
"Pravedan čovjek koji se boji zlog čovjeka gori je od nevjernika!"

Ima jedna prispodoba iz Luke koja bi se mogla uklopiti u ovo:

(Kaza im i prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati: ) "U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: `Obrani me od mog tužitelja!` No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: `Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.`" Nato reče Gospodin: "Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?" (Lk 18, 1-8)

Dakle, ako si već iskusila da te molitva mijenja, da si osjetljivija na grijeh… onda je to znak da ti Bog nešto šapće i da ti daje svog Duha da se možeš suočiti sa svim nevoljama. Vjeruj da ti je Bog sve oprostio i da se ne trebaš više zamarati sa starim krivicama. Ne boj se ničega, jer Bog sigurno ne traži od nas ni skrupuloznost ni obdržavanje krutih pravila, nego mu je draža ljubav i milosrđe.
Uz molitvu prošnje i molitvu kajanja, koje si navela, postoje je i drugi načini pristupa Bogu: molitva slušanja, molitva pouzdanja i predanja, molitva zahvale, molitva ljubavi, molitva radosti … … Bog ne vidi u nama samo čovjeka-grješnika, nego voljeno dijete svoje. Sjeti se izreke sv. Augustina (danas mu je blagdan) „Ljubi i čini što hoćeš“…

Hvala puno na odgovorima sad mi je puno jasnije. Mislim da sam onda ipak pretjerala sa tom molitvom da budem bolja osoba jer sam je molila i prije nego me Bog izvukao iz grijeha i sada kad me spasio ne vjerujem da se mogu vratiti natrag jer mi je sve kristalno jasno gdje sam griješila i kamo je to vodilo.

Ja bih dodao još nešto, što zapravo nema veze sa temom ali je isto važno
Nikad se ne smijemo hvaliti time da molimo i praviti se važni, te postati oholi, Bogu to nije drago, Isus reče:

Stoga, trebamo biti ponizni Božji sluge koji su svjesni da nisu veliki i jaki.
Nikada se ne praviti važan ili hvaliti molitvom.
@Barnaba, nemojte me ukorit za offtopic, napisah jer je važno

_________________
"Pravedan čovjek koji se boji zlog čovjeka gori je od nevjernika!"

Matija mislim da nisi offtopic. To je jako bitna stavka. I je, čim sam pročitala što sam napisala napala me oholost u jednom momentu, ono tipa, vidiš kako sam ja dobra osoba jer se molim da budem dobra. Samo ipak brzo nakon tog dođe sram i onda bi najradije izbrisala post. Svakako ne treba se s tim hvaliti. Meni se činilo da trebam to napisati da mi rasparava ne ode preširoko pa da ne dobim konkretan odgovor za ono što me zanima.
Kad si već to napisao zanima me i da li se možeš uzoholiti ako pričaš drugima kako ti je Bog uslišio molitvu? Da li je dobro da se o tome priča ili ne? Baš sam htjela nešto ispričati ali sad nisam sigurna da li to ide na slavu Božju ili na moju oholost.

Dobro je, uredu i Bogu drago ako govoriš o tome kako te uslišao tako da govoriš kako je ON dobar i milosrdan, te jak. Kad iznašajući svoje iskustvo veličaš NJEGA, te tim uslišanjem svjedočiš za Njega i veličaš Ga.
Ali kada govorimo da smo mi molili i da smo puno molili itd. tako kao da smo zaslužni MI za nešto što učini Bog i kada veličamo sebe i govorimo da smo MI puno molili, da smo dobro i smireno molili, to nije dobro, kada govorimo da smo MI.
Stoga, kada ponizno i svjeni svoje slabosti, a Njegove veličine govorimo o tome što nam ON UČINI, to je dobro, jer mi nemamo moć, slabi smo grešnici, te dugujemo svome dobrom Ocu.

_________________
"Pravedan čovjek koji se boji zlog čovjeka gori je od nevjernika!"

Super Ispričat ću sad jedan slučaj kako mi je Bog uslišio molitvu.
Krenula sam na put autobusom koji je trajao nekih 12 sati. Često sam tako putovala i kad bi stajali znala sam si na kiosku ili nekoj trgovini kupiti sve što mi treba. Samo ovaj put sam zaboravila da je nedjelja. Ukrcala sam se na autobus, a nisam pila dosta vode. Zrak je bio suh i već mi se grlo osušilo. Jedva sam čekala da negdje stanemo. Kad smo stali ništa nije radilo. Nisam mogla vjerovati. Katastrofa, umirem od žeđi, a nigdje nemogu kupiti vode (bila je i noć). Ušla sam natrag u autobus i mislila valjda ću nekako izdržati. Autobus poluprazan, kraj mene jedna žena koja nije imala vode, okolo sve prazne stolice. Nemam koga zamoliti. Nakon par sati opet stanemo, ništa ne radi, nigdje vode, ja već osijećam žeđ kakvu u cijelom svom životu nisam osjetila. Uđem u autobus i nakon nekog vremena grlo mi se osušilo skroz do grkljana. Nisam mogla ni slinu više napraviti. Mislila sam ako budem morala još samo sat vremena ovo trpiti ja ću umrijeti. Počela sam moliti Boga da mi da vode. Ponavljala sam i ponavljala u sebi tu molitvu, kad odjednom, negdje odozgo (valjda sa onih utora gdje stoje kuferi), meni padne boca vode između noga. Što je najluđe ja nisam sjedila kraj prolaza već žena do mene. Kako je ta boca mogla pasti između mojih noga osim ako ju sam Bog nije bacio. Pitam ženu je li ovo Vaše? Ona kaže nije. I ja popijem vode što mi ju je Bog poslao. Vječno sam mu zahvalna na tome.

Meni Bog svakodnevno uslišava molitve i to često se zna dogoditi da iste sekunde moja molitva bude uslišena. Zato se još više kajem što sam ga uvrijedila svojim grijesima. Sada kad sam na pravom putu ne želim pogriješiti i sa molitvama i pretjerati ili još gore, uzoholiti se. Slobodno mi ukažite na elemente u ovoj priči koje vode oholosti, ako ih ima, jer često volim to pričati,a sigurno to ne želim raditi na krivi način.

Hvala na ovom lijepom svjedočanstvu. Nije napisano oholo jer niste izdizali i isticali sebe, no jedino...trebali ste pitati i onu ženu je li žedna
i uvijek je sve uredu kada veličate Njega i govorite tako da ne uzdižete sebe.

_________________
"Pravedan čovjek koji se boji zlog čovjeka gori je od nevjernika!"

imaš pravo, ja uvijek prvo mislim na sebe i druge zaboravim i često ni ne znam da to činim. Hvala što si mi ukazao na propust, može se griješiti i propustom. Vidiš, na misi sam hrpu puta to čula ali nikako mi nije ulazilo u uho. Da me nije strefila ova kriza u životu i dalje bi išla slijepa i gluha.

Evo da se i ja uključim na forum, već neko vrijeme pratim.
Ima svega i svačega, od ljutnje i nepodnošenja pa do stvarno lijepih ukazivanja na ljepotu Božju.
I svaka čast moderatorima, uspjeli su održati forum discipliniran.

A sada o temi:
Dodao bih primjer (pročitah ga u nekom broju Booka), (ne reklamiram ga jer smatram da ima mana, ali ima tu i tamo koju lijepu priču)
Ovo ću opisati svojim riječima
Kako bi čovjek trebao nositi Boga na svom srcu, i koliko bi često trebao moliti.
U svakom trenutku mi bi trebli moliti.
Da usporedimo:
Čovjek koji je u besparici, digne kredit kako bi vratio svoje dugove i krene u potragu za poslom, obavlja dnevne dužnosti tako da mu je cijelo vrijeme u podsvjesti kako mora vratiti kredit, kako mora raditi, kako mora brzo raditi da stigne što više poslova obaviti.
Ili student (pravi student koji studira ) on u podsvijesti stalno radi raspored svojih aktivnosti kako bi oslobodio vrijeme za učenje i cijelog sebe je usmjerio ostvarivanju svoga cilja. Neće ići navečer van kako bi bio odmoran ujutro, neće otići u kino jer mora pripremiti seminar itd.

Isto tako ako mi svoje djelovanje usmjerimo da u svakom, ama baš svakom trenutku imamo Boga na pameti i u podsvijesti i svako svoje pa i najmanje djelovanje usmjerimo na slavu Bogu i dopustimo Mu da se proslavlja u nama i u najmanjim aktivnostima.
Mislim da možemo reći da se onda u svakom trenutku molimo.

Hvala ti za ovo, mislim da je i u Ankinom slučaju koji je gore opisala takav način molitve ispravan put...