|
Da bi pokajanje bilo pravo, mora biti dragovoljno i slobodno. Ako te netko tjera da se pokaješ protiv svoje volje, tada to nije pravo pokajanje. Tako ni Bog ne tjera nikog da se kaje protiv svoje volje. Nije da im Bog ne bi dao, nego se oni nisu htjeli pokajati. Pročitaj treće poglavlje knjige Postanka i vidjet ćeš kako se razvija taj potresni dijalog: 1. Najprije se praroditelji žele sakriti od Boga i pobjeći pred njim (Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se - čovjek i njegova žena - pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu. Jahve, Bog, zovne čovjeka: "Gdje si?" - reče mu. On odgovori: "Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrih." ). Do tada se nisu pred Bogom skrivali jer su bili bez grijeha, pa su zbog toga imali s Bogom puno zajedništvo, bez osjećaja krivice koji bi ih udaljavao od Boga. 2. Zatim Adam za katastrofu neizravno okrivljuje Boga koji mu je dao ženu, a ta ga je navela na pogrešan put (Čovjek odgovori: "Žena koju si stavio uza me - ona mi je dala sa stabla pa sam jeo). Nigdje niti riječ-oprosti nam, pogriješili smo. 3. Eva se izgovara na zmijino zavođenje (Zmija me prevarila pa sam jela", odgovori žena). Niti ona se ne kaje niti ispričava. Jednostavno rečeno: kad nekog uistinu voliš, tad ti neće biti teško reći "oprosti" ako i nehotice učiniš nešto protiv njega. Naši praroditelji u tom času nisu bili u stanju voljeti Boga na takav način. Oni su se u trenutku odluke za grijeh zapravo solidarizirali sa sotonom i rekli mu DA, postavši tako njegovim saveznicima, a Božjim protivnicima. Da su se pokajali, Bog bi im sigurno odmah oprostio. Posljedice grijeha bi morali trpjeti (sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!"), ali bi odnos s Bogom tijekom daljnje povijesti čovječanstva sigurno bio drukčiji. Zanimljivo je da sotona (zmija) u cijeloj priči prolazi najgore; Bog mu naviješta potpun poraz na kraju vremena (Po trbuhu svome puzat ćeš i zemlju jesti sveg života svog-biblijska slika najgoreg poniženja i sramote). Sotona je ipak zavodnik, a naši praroditelji zavedeni. U tome je bitna razlika. Nisu se oni prvi sjetili iskušati Boga i pobuniti se protiv njega niti su znali posljedice, pa je njihova odgovornost za katastrofu manja od sotonine. Međutim, kad majka kaže djetetu da ne dira otvorenu vatru, a netko drugi ga nagovori da je ipak dirne, pa se dijete opeče, tko je kriv? Može se dijete ispričati i majka će mu oprostiti, ali opekotina ostaje. Što se tiče njihova daljnjeg života, pročitaj Bibliju, pa ćeš vidjeti. Pojeli su plod sa stabla spoznaje dobra i zla, i dobili su život u kojem su izloženi dobru i zlu u različitim omjerima od prvog do posljednjeg časa života. Moraju se brinuti sami za sebe, a to u prirodi izloženoj kaotičnim pocesima može značiti da će im se sukobljavati i umirati djeca (vidi slučaj Abela i Kaina), da ponekad neće imati dovoljno hrane, da će njihovi odnosi biti također često na kušnji, itd. Ukratko-da će ih život neprestano iskušavati kao i nas danas.
_________________ Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti! (Gal 6:7)
|