Katolički odgovori

Ja ne znam koji je kod nas Biskup dozvolio ministrantice- tamo lijepo piše - može se pripustiti, poštujući određene uredbe! i odobrenjem mjesnog Ordinarija!

O Hrvatima na misma u drugim zemljama - nešto je drugo - na žalost treće generacije sve manje ima u crkvama - poprimaju navike domaćina . I to ima svojih uzroka i razloga.

Zar nije ovo što gore piše je u suprotnosti s prijašnjom tvrdnjom?


Što se tiče odobrenja mjesnog Ordinarija bilo bi dobro razjasniti koja je praksa uobičajena kod tih izdavanja odobrenja. Da li se ona daju uvijek u pismenom obliku ili ima slučajeva i usmenog odobrenja, pogotovo ako ona prethode pismenom, a usmena se daju da se provjeri prihvaćenost i plodovi pojedinih liturgijskih promjena?

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

odobrenje u crkvenom smislu je pismeno - koje se može dokazati, a usmena odobrenja može objesiti mačku o rep, prema onoj narodnoj: obećanje ludom radovanje, mogu se uvijek operći i reći nisam tako rekao ili mislio. Odobrenja se daju u pismenom obliku! Tako crkveni zakon!

Ako piše u uredbi da se može kad mjesni ordinarij odobri - ne znači da je odobreno! Što neki ne razumiju Crkveni zakon druga je stvar.
Opća norma vrijedi tek onda kad je primjeni određeno tijelo (Biskupska konferencija ili biskup - tj ordinarij) i dok navedeni ne odobre ta odredba ne vrijedi.

Ponovo sam pregledao opću uredbu iz trećeg tipskog izdanja misala - dakle vrijedi za misu (uglavnom tu i ministranti dolaze barem na sjeveru iako ima i drugih liturgijskih činna kao Večernje "Vespere" ili bdijenja ) stoji da župnik ili upravitelj Crkve može podijeliti neke službe i drugim prikladnim vjernicima laicima "Glede službe posluživanja svećenika kod oltara neka se održavaju one odredbe koje je pojedini biskup dao za svoju biskupiju." (107)
Upravo kako stalno govorim. Ako pak jedan biskup odobri ne znači da je generalno odobreno i da vrijedi u drugim biskupijama!

Puno župnika primjenjuje ovo pravilo i teško mi je povjerovati da bi svi oni bili u neposlušnosti svojim biskupima.

To pravilo podrobnije je opisano ovdje:
http://www.ewtn.com/library/curia/cdwcomm.htm

http://www.ewtn.com/expert/answers/altar_girls.htm

Voljela bih da sam našla tekst barem na njemačkom, jer ako Vam prevedem bojim se da ćete mi reći kako nisam ovlašteni sudski tumač za crkveno-pravna pitanja, što i nisam.

Na portalu Catholic News Service spominju se i neka dodatna obrazloženja o primjeni tog pravila (dopuštenja), to jest daje se sloboda odlučivanja biskupima. Ne razumijem se dovoljno u postupak prihvaćanja odluka unutar crkvenih struktura (da li za svako odobrenje s viših razina hijerarhije mora se ponoviti postupak odobrenja na razini biskupije ili se to podrazumijeva?). Čini mi se logičnije da biskupi ne moraju izdavati osobne dekrete za svaku odluku Kongregacije, već ukoliko bi zahtijevali izuzetak od te odluke bilo bi logično da objave nekakvo priopćenje za javnost (pošto im Kongregacija to dopušta). Štoviše, razina odlučivanja o ministriranju djevojčica pomaknuta je na ovlaštenje župnika, jer u novinskom članku stoji: da ako župnik želi zadržati samo dječake, da ga biskup ne bi trebao prisiljavati na suprotno, već da bi trebalo ohrabriti uvođenje dječaka u ministrantsku službu jer su potencijalni izvor svećeničkog zvanja.
Možda ćete sada napisati kako pogrešno interpretiram stvari, ali poštujem Vaš stav i Vaše neslaganje sa mnom.

Crkveni se zakoni tumače crkveno. Ako neki viši dokumenat kaže da ga se primjenjuje onda kad ga proglasi biskupska konferencija jedne države. Onda on vrijedi u toj državi kad ga proglasi biskupska konferencija. Ili ako se kaže (kao u našem slučaju) da ga treba odobriti mjesni ordinarij onda za tu biskupiju vrijedi kad odobri mjesni biskup. Župnik nema nikakvog prava u tom smislu nešto za svoju župu proglašavati ili ne proglašavati što je mjesni biskup naredio. Dakle mjesni biskup je najniža instanca, da tako kažem koja provodi opće zakone - župnici su samo izvršitelji.
Čak i odluke biskupske konferencije ne vrijede dok ih svaki biskup u svojoj biskupiji ne proglasi!
To što kaže neka novina ili neki novinar nije mjerodavno! Niti punopravno. To je mišljenje nekog novinara ili nekog uredništva!
Prema tome Odredba kaže da mjesni biskup određuje. I dalje je sve suvišno govoriti! Ako je biskup odobrio vrijedi za njegovu biskupiju, ako biskup nije odobrio onda ne vrijedi! I ovo nije moje mišljenje nego pravila kanonskog prava! A u Crkvi ipak treba biti poslušan!

Ne samo da župnici ne slušaju biskupa, nego nadbiskupi i biskupi, čak i kardinali ne slušaju i podmeću papi! Na žalost - đavao na djelu u Crkvi. Papa je i sam rekao na letu za Fatimu: Da najveći neprijatelj Crkve dolazi iz same Crkve iznutra!

Što ako "pravilo" nije obvezujuće?
Što ako se zapravo ukinulo pravilo, a uvela sloboda odlučivanja?
Što ako biskup odobri novu odluku, a Vi, recimo, nemate djevojčice - ministrantice, jeste li neposlušni?
Naravno da ne.
Ova odluka, koliko sam shvatila, nijednog župnika ne bi "prisilila" da uvede djevojčice, već dala samo dopuštenje, bez obveze primjenjivanja.
Nadam se da razumijete moja pitanja.

Hvala unaprijed na odgovoru.

Postoje pravila za čitanje pravila to jest normi. Ako piše može - onda može ali ne mora!
U Crkvi nema slobode odlučivanja (uvađanje na mala vrata relativizma - protiv kojeg se papa bori i zbog kojeg ga se toliko oponira!) Pravilo je za to da ga se treba držati!
Ako biskup odobri neku odluku ili normu koja daje mogućnost izbora. Onda nisam neposlušan koji god oblik izabrao. Da dobro si razumjela.
Na žalost i u Crkvu se uvukao duh relativizma, neposluha kao i u društvu, i to je najveći neprijatelj Crkve i vjere. O tome možeš pročitati na mojim web stranicama.

Beatifikacija John Henry Newmana 19. 09. 2010.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

U prijenosima sv. Misa nedjeljom vidim kako u župama kontinentalnog dijela počesto imamo ministrantice. Štoviše, nedavno sam čak naletio kako je riječ o tinejđerkama, srednjoškolkama, sa razvijenim fizičkim atributima, šminkom i nalakiranim noktima.

Ne znam, nazovite me dalmatinskom konzervom, no to meni ne paše, podsjeća na protestantizam. Štoviše, u nijednoj župi u Dalmaciji nećete vidjeti nešto slično.

Fizičke atribute imaju sve žene i to nije nešto čega se žena treba sramiti. Šminka i lakirani nokti pri ministriranju mi "ne idu".

Pridružujem se čuđenju pojedinaca!
Sneni, je li na Posljednoj večeri bila Isusova majka?
Iz Evanđelja se to ne može ni naslutiti! Uostalom, Isus je rekao učenicima da idu i priprave mjesto za Pashalnu večeru...Uz prvu sv. Misu nije sudjelovala ni jedna žena, pa...Otkuda to momodarstvo i zašto? Da budemo što sličniji svojoj protestantskoj braći? Možda, ne znam.
Tek da znaš, Sneni, u Đakovu - istina, zasad samo u samostanu č. sestara - da su ministrantice prisutne na oltaru kao notrmalna i ustaljena praksa to je već godinama.
Toga NIJE bilo dok si, Sneni, bio u našem Sjemeništu i još dugo, dugo nakon toga.
I ja pitam: zašto to pomodarstvo, koji je cilj tome, (po meni cirkusu, ali ima još toga što se da iščitati)?...
I čudom se čudim kad - kako ističeš - da pravo na nešto nije ujedno i obveza.

Ne smije atribute isticati u crkvi. Žene danas pod utjecajem modernizma i protestantizma ne pokrivaju glavu a trebale bi. Čak to ne rade i kod nas na TLM u sv. Martinu. Samo nas ometaju da se ne napajamo nektarom uzvišenog obreda. Jednom po ljeti su došle dvije u uskim hlačama a jedna je imala veći cvjet u kosi. Nas nekoliko smo se jedva svladali da ih ne izvedemo van iz crkve.

_________________
Vade retro modernista, ipse veneno bibas!

Vidi se što radiš u crkvi!

Ja sam prije dvadesetpetgodina kao djevojčica ministrirala u svojoj župnoj crkvi u Sv. Dominika u Splitu. Bila sam jako ponosna na to tada, a naša časna je padala u nesvjest i mi smo se čudili kao djeca zašto ona na to ne gleda blagonaklono.
I danas djevojčice ministriraju na istom mjestu, tako da se to provodi i u Dalmaciji.
Ja danas nekako ipak radije vidim dečke kao ministrante.
Ovo "nekako ipak radije" bi bilo dobro objasniti, ali da ne upadam u raspravu modernizam- tradicionalizam, stvarno je to samo jedan osobni osjećaj koji ni u čemu ne bi htio "preteći konačni sud crkve".
Ili sam i ja dalmatinska konzerva kao Miroslav, a sama bila ministrantica.