Katolički odgovori

Mi ovdje govorimo o pravoslavcima a ne o šizmaticima i hereticima općenito ili ti želiš reći da su pravoslavci šizmatici i heretici a to znači da nemaju ni sakramente i da ih treba ponovo krstiti kad žele postati katolici?

Iskreno da ti kažem, ja sam mislio da je to isto.


Ljubav nas poziva da ispravljamo druge


Ne smije se zaboraviti da riječi svetog Augustina vrijede ne samo za anatemu koja je rezervirana isključivo za nepogrešivo učiteljstvo Crkve; one također znače da bi svatko trebao biti spreman pomoći svom bližnjemu da se oslobodi zablude, i to uz svu potrebnu diskreciju. Previše ljudi je zaboravilo da nas prava ljubav može potaknuti da kažemo „ne“ jednako kao i „da“. Očito je da, ako bi nas netko pokušao nagovoriti da mu pomognemo učiniti nešto zlo, morali bismo mu to odbiti — ne samo zbog uvrede Bogu koju bi uključivalo slaganje s njegovim prijedlogom, već i zato što bi nas ljubav prema bližnjemu zapovijedala da to učinimo. Grijeh koji je on namjeravao počiniti i za koji je želio našu suradnju također bi bio veliko zlo za njega samoga. Dietrich von Hildebrand "Trojan Horse in the City of God"

Molim te da ne pišeš post za postom jer to guši komunikaciju.

Kad ćeš već jednom reći Jovanu Ćulibrku da je katolik?

Ovo je Soren napisao na temi o saboru u Niceji, ali to tamo nije tema pa je primjerenije ovdje odgovoriti
Sorenova primjedba o pojmu šizme pokazuje nerazumijevanje i povijesti i katoličkog nauka. Šizma nije povijesna uvreda iz 1054., nego trajna kanonsko-teološka kategorija. Crkva i danas definira šizmu kao odbacivanje zajedništva s Rimskim prvosvećenikom (Zakonik kanonskog prava CIC, kan. 751). To nije moralna presuda o osobama, nego objektivno stanje crkvenog raskola. Današnji nacio-pravoslavci nisu osobno krivi za početni raskol, ali žive u objektivnoj šizmi, a to je razlika koju katolička teologija uvijek pravi.
Pozivanje na Gaudium et Spes u ovom kontekstu je retorički manevar, ne argument. GS ne ukida dogme, ne redefinira šizmu i ne uči da je jasno ispovijedanje istine „odbojno“. Krist nije prestao biti „kamen spoticanja“ zato što je to nekima neugodno. Ako je jasnoća vjere „odbojna“, onda je i Evanđelje odbojno jer nigdje Isus ne obećava kako će biti ugodno.
I na ostale krive navode i stavove ću odgovoriti kasnije, a za sada je ovo što sam napisala i ono što je prije citirao Fran26 dovoljno svakom razumnom čovjeku dobre volje te na osnovu toga može bez dvojbe i ikakve osnovane sumnje shvatiti kako su nacionalno-pravoslavne crkve u šizmi.

Usporedba s vrijeđanjem nekrštenih osoba je lažna analogija. Katolička Crkva ne naziva nikoga „sinom Sotone“, ali ima pravo i dužnost imenovati zabludu zabludom, a raskol raskolom. Nazivati to „neljubaznošću“ više govori o emocionalnoj nelagodi modernih vjernika prema istini nego o kršćanskoj ljubavi.

Modernisti su se upregli opravdavati šizmatike pa podmeću parcijalno iz Katekizma kao što heretički protestanti krivo i parcijalno citiraju Bibliju. Osvrnuti ću se i na to, a sada ću nastaviti s sustavnim razmontiravanjem Sorenovih zabludjelih tvrdnji.
Da, Učiteljstvo je živo, ali ne proturječno sebi. Ono ne poništava prethodni nauk, nego ga autentično tumači. Kad se „živo Učiteljstvo“ koristi kao izgovor za relativizaciju dogmi, tada se ne radi o katoličkoj hermeneutici, nego o modernističkom prekidu kontinuiteta.
Optužba za „tradicionalizam“ također promašuje metu. Crkva je jasno razlikovala i razlikuje: Traditio (to živa predaja Crkve) i traditionalismus (to je ideološko zatvaranje u prošlost). Dakle, braniti stalni nauk Crkve nije tradicionalizam, nego katolicizam. „Vjera mrtvih ljudi“ bila bi vjera koja se odrekla istine radi mira, osjećaja ili društvene prihvatljivosti.
Na kraju, pozivanje na trijadu Pismo – Predaja – Učiteljstvo upravo ide protiv tvoje pozicije, jer ta ista trijada nikada nije naučavala kako šizma prestaje biti šizma protokom vremena, zatim da istina postaje uvreda ako je netko ne voli te da jasnoća rađa ateizam, a ne grijeh i oholost. Problem ovdje nije „nedostatak dijaloga“, nego zamjena teoloških pojmova psihološkim reakcijama i stalno pomicanje fokusa s istine na osjećaje. Ljubav bez istine nije ljubav, nego sentiment (Caritas sine veritate non est caritas).