Povodom spomen-misa koje se ovih dana služe za stradale na Križnom putu, jedno svjedočanstvo:"...1991/92. sudjelovao sam u traženju groba dubrovačkog biskupa Carevića ispod filijalne crkve na Strmcu, župa Veliko Trgovišće. Umirovljeni dubrovački biskup Carević živio je u Zagrebu, a u vrijeme rata, 1943. preselio se u Vižovlje, selo blizu spomenutog Strmca, koje pripada Velikom Trgovišću. To je brdovit kraj, obrastao šumama, pa je bio idealno mjesto gdje su se mogli sakrivati partizani. Kako je biskup bio vrlo pristupačan, jednostavan i ljubazan narod ga je zavolio, pa i partizani su ga simpatizirali. Partizanska glazba je svirala na misama i u procesijama, a biskup se osjećao u tom kraju sigurno i upozorenje nadbiskupa Stepinca da se zbog sigurnosti skloni u Zagreb nije uzeo ozbiljno.
Ipak, 1945. u proljeće partizani su biskupu, da ga iskušaju, namjestili klopku. Kako je biskup svako jutro pješačio do kapele na Strmcu gdje je služio misu, nakon mise pozvao ga je jedan vjernik, s kojim si je biskup posebno bio dobar, u svoju klijet i postavio mu je pitanje o novoj vlasti. Biskup ništa ne sluteći, odgovorio je da to ne će dugo trajati jer to velike sile zapada ne će dozvoliti…. Uto je skočilo nekoliko partizana s podkrovlja klijeti i onda je započelo strašno mučenje. Tukli su ga, jašili, gulili kožu noževima i punili ''džepove'' solju…. Tada je u strašnim mukama biskup svakome od mučitelja prorekao na koji će način skončati njihov život. To se pročulo i mještani su bili svjedoci kako je svaki od njih završio onako kako je biskup prorekao.
Tako je glavni akter, koji je naviše mučio biskupa 1954. nestao. Našli su ga na proljeće zakopana na njivi na kojoj je u jesen sin posijao pšenicu, ubivši predhodno oca i zakopavši ga kako nitko ne bi posumnjao da je mrtvo tijelo ispod posijane pšenice. Onaj koji je pištoljem skončao biskupa smrtno je stradao na vojnoj vježbi u Krapini dok je kolega, koji je čistio pištolj, nehotice opalio u njega. Onaj koji je biskupu gulio kožu umro je u strašnim mukama od raka kože. On je jedini imao milost obraćenja jer je zvao svećenika na ispovijed. O tome se, dakako, šaputalo u najvećoj tajnosti. Svjedoci su progovorili tek početkom ove države i to uz zamolbu da im imena ostanu u tajnosti. Započeta istraga o tom slučaju naglo je prekinuta, tako da mi nije poznato da li su ikada pronašli tijelo pokojnog biskupa, koje je bilo zakopano uz jednu akaciju ispod kapele na Strmcu u selu Vižovlju. O tome opširno i dokumentirano piše naš povjesničar i kanonik dr. Stjepan Kožul u knjizi ''Spomenica žrtvama ljubavi zagrebačka nadbiskupije'', Zagreb 1992.
Dok ovaj zločin prati i kazna i to ne po nekom ljudskom zakonu, nego ''odozgo'', dotle postoje ljudi koji su počinili velika zla i zločine, ali su zadobili milost obraćenja pa im je grijeh oprošten. Zapravo cjelokupna Objava jedno je sustavno svedočanstvo o Božjoj dobroti, jer 'on ne želi smrt grešnika nego da se obrati i da živi'.
Naša domovinska Crkva ovih dana niže spomen – mise gorkih sjećanja na žrtve Križnog puta. Mi ne ulazimo u povijest da bismo se ispunili mržnjom i osvetom. Niti su takva stratišta povod da se okupimo kako bismo sijali razdor. Na zlo odgovaramo molitvom i pozivom na opraštanje, kako bi strašne rane zacijelile, a kao narod kako bismo pročistili svoja sjećanja u Duhu Božjem koji je jedini moguć dovesti do obraćenja."
http://katolink.blog.hr/