Katolički odgovori

U zadnje vrijeme žene sve više traže osobnog "duhovnika" ili duhovnog vođu, ne znam kakva je to moda, možda je sve preneseno iz fitnessa (osobni trener i slično). Ima svećenika koji to (s pravom) odbijaju, a nekima nije jasno zašto - zar nije takva potreba znak duhovnog rasta i zrelosti...?

U ovom članku p. Petra Nodila možete pročitati u kakve zamke mogu upasti (ne)zrele osobe tijekom svoje potrage za osobnim duhovnim trenerom... Kako nije uvijek uputno mišljenje duhovnika mijenjati za vlastitu savjest i razlučiti ne krije li se ipak iza takvih potraga obično sebeljublje - pridavanje sebi veće važnosti...

https://glasnik-sim.hr/istine-i-zablude ... g-vodstva/

Ne znam bas koliko je to nova pojava... od mog obracenja, prije 7-8 godina, upoznala sam mnogo cura i zena vjernica koje su mi postale frendice i 90% njih je zajednicko to sto su u jednom casu spomenule, ili cesce spominjale bas to- da traze duhovnika. I sa nekim divljenjem i mrvom ljubomore pricale o svojim frendicama koje imaju te famozne duhovnike. U smislu "njoj je krenulo s tim-i-tim tek kad je krenula duhovniku", "ona se oslobodila tog-i-tog tek kad je krenula duhovniku". Al dobro si primjetila, o tom su pricale ko da je imati duhovnika stvar nekog duhovnog, a mozda i drustvenog prestiza. Neke su i pitale svecenike da im budu duhovnici pa su bile odbijene (s isprikom da oni to ne stignu jer imaju jako puno posla).
Najjaca influencerica, (ali i predmet zavisti) im je Simona Mijokovic, upravo zbog toga sto ima svog duhovnika, a i sama ga spominje cesto. Mnoge od njih koje znam, a koje su isle na Tabor kad je i Simona krenula (ranih 2010?) malo kao da zamjeraju pokojnom fra Linicu, a danas fra Maticu sto su Simonu tako velikodusno i pokroviteljski uzeli pod svoje krilo i poklonili joj paznju i duhovnu pomoc, dok se eto oko njih nisu bas toliko trsili. Jedna frendica kaze "posalje mi emotikon ruku sklopljenih na molitvu kao odgovor na moju poruku i to je to".

Zanimljiva tema sve u svemu.
Pratit cu

Otvorila si temu sa dosta negativnim stavom spram duhovnog vodstva. Mislim da ne treba taj koncept olako odbaciti. Meni je recimo jako imponiralo što su prve kršćanske zajednice imale snažno razvijen koncept duhovnog vodstva, pogotovo tokom par godina dok su se katekumeni spremali za krštenje. Ali i kasnije, tokom života, imao si duhovno vodstvo iskusnijih vjernika. Nedostaje li to danas? Mislim da nedostaje, ali razumijem da zbog veličine Crkve ne može funkcionirati na isti način.

Nagovarao sam svojeg župnika da okrene malo koncept i da ne čeka ljude koji će doći u crkvu kod njega, nego da kao svećenik više odlazi u obitelji, svaki dan kod drugoga, da popriča, pomoli se, upozna situaciju i dade duhovni savjet. Ili da se oforme male skupine obitelji koje će skupa moliti i koje će župnik kao duhovnik obilaziti. Jednostavno da kler uđe u obitelji a ne da samo čekaju tko će im se pojaviti. Ali ništa od tog, većinski smo izgubili tu dimenziju. Em su ljudi masovno postali "nedjeljni kršćani" koji šest dana žive nešto drugo, em su današnji svećenici više crkveni administrativci nego duhovnici (uz časne iznimke).

Kaže pater Nodilo da možda takvi ljudi traže emocionalnu utjehu. Ne tražimo li svi? Zar je to čudno? Ako je neće naći u Crkvi naći će je negdje drugdje, mnogi ih čekaju i na kraju odvedu dalje od Krista.

Poslije zivota po pravilima RKC itekako ce ti trebati emocionalna pomoc.

Boris se s neplodnoscu? No IVF for you!
Rastavljen si nakon crkveno sklopljenog braka? Uzivaj u zivotu u vjecnoj samoci!
Homo si? Dobrodosao u dozivotni celibat.

I tak.

Skloni smo olakšati si križeve, kako god znamo i umijemo. Ubiti tek začeto dijete, prevariti ako nam ide u korist, ući u brak iz koristoljublja ... i realno nitko to ne može spriječiti, ni Crkva ni država sa svim svojim represivnim aparatom. Crkva čini ono na što je i pozvana, prenosi Kristove riječi da svatko treba uzeti svoj križ i u odnosu sa Bogom pronaći smisao križa i Božjeg plana za sebe. Nije to jednostavno, u tom procesu su dobri duhovnici zlata vrijedni, nije čudno što se ljudi gube i traže pomoć. A mnogi idu putem manjeg otpora, ne mareći za svo iskustvo koje kroz povijest imamo u svojem odnosu sa Stvoriteljam, i redovno to donosi više nereda i više križeva.

Upravo suprotno. Nakon života bez, kako ti to nazivaš "pravila" Katoličke Crkve će ti trebati emocionalna pomoć, a bome i svaka druga moguća pomoć.

Zadaća duhovnika bila bi da pomogne osobi da se ne suobličuje ovome svijetu i čisto ljudskom mentalitetu mode i relativizma, nego da u svom životu prepozna što je volja Božja i u čemu je točno potrebno "obraćenje". Jednom kad se osoba okrene Izvoru svakog dobra, teško da će plakati za "egipatskim loncima" i prividnom slobodom koju nudi grijeh...

Tad crkvena pravila neće biti samo neshvatljive zabrane, nego put koji čuva stečeno dobro.

BRAVO!!!


Što je tajanstvena žalost ovoga svijeta? Prije ne tako dugo vremena ova nam se riječ mogla činiti mračnom, odnosno irealnom, jer je izgledalo tako kao da su djeca ovoga svijeta radosnija od vjernika koji zbog skrupula savjesti ne uspijevaju vedro uživati u životu te pomalo zavidnički gledaju na nevjernike kojima je bez briga i strahova otvoren čitav rajski vrt zemaljske sreće. Razlog je velika istupanja iz Crkve zacijelo bio i taj što su se ljudi konačno htjeli osloboditi mučnih granica, unutar kojih nije bilo zabranjeno samo jedno stablo vrta, nego gotovo sva njegova stabla... Izgledalo je tako kao da samo nevjera može osloboditi za radost. Kristov se jaram mnogim kršćanima novoga vijeka nipošto nije činio tako »laganim«; osjećali su da je odveć težak, barem onaj koji im je bio ponuđen u Crkvi. Danas, kada su okušana sva obećanja neograničene slobode, iznova započinjemo shvaćati riječi »žalost ovoga svijeta«. Zabranjeni užitci gube svoj sjaj u trenutku kada više nisu zabranjeni. Morali su i moraju biti radikalizirani, morali su se sve više povećavati da bi naposljetku postali bljutavi, jer su svi konačni, a glad za beskonačnim raste. Joseph Ratzinger "O vjeri, nadi i ljubavi"


Svaka čast.

Važna tema.
Duhovnik je osoba sa kojom se vode duhovni razgovori; bitno se izgovoriti. Kada se osoba izgovori, kada iznese otvoreno intimne poticaje, već to je brana od potiskivanja onoga što 'zna' da je volja Božja.

S. Angela Surazu nije imala u određenom vremenu duhovnika prema Božjem promislu, dok se ne učvrsti u svom osobnom odnosu sa Bogom.

Spomenuta je Simona - pročitao sam Kako sam tražila ljubav?, i tu govori o prihvaćanju duhovnika svim srcem.

Ovo je bitno pogotovo u teškim periodima da se prihvati samoga sebe u Božjem svjetlu.

Bog će poslati duhovnika ili ispovjednika, a što može biti ista osoba, ako je to istinska potreba.

Nekada je to milost otvaranja na stupnju nepoznatom do tada, i to sa lakoćom i razumijevanjem.

Nije (isti) duhovnik doživotno. Bog vodi.
Razumijevanje od strane svećenika, koje nije redovno u smislu uobičajenog može biti znak da Bog tu osobu postavlja na vaš životni put.

Što se navedenog članka tiče mislim da je, osim o vođenim osobama, implicitno riječ i o određenim granicama, općenito uzevši, koje se postavljanju u osjetljivom području duhovnosti.

Period bez duhovnika, rekoh, a kako iznosi s. Surazu, također može biti volja Božja.

To!
Naš svećenik samo odradi što mora i čeka mirovinu a pitanje je hoće li ga imati tko zamijeniti. Već nekoliko godina ne ide u blagoslov kuća. Kaže, ako ga netko osobno pozove, doći će.
Ovaj iz mjesta gdje radim, rekao da me neće ispovijediti ako ću ići na katolički forum. Već razmišljam kako ću i kada...
Vidim da se slabo angažiraju, jedino malo oko djece. A i sve ih je manje.
Nekada sam imala više njih za razgovor i ispovijed ali i bila sam mlađa a za mlade se po defaultu nađe neki svećenik nadležan za njih.
I ja bih voljela "osobnog" duhovnika. Imam osjećaj da ih gnjavim ako ih tražim za ispovijed/ razgovor.