„Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama…“ (Otk 2, 11). Ovaj odlomak iz Svetoga pisma često se citira kako bi se opravdala takozvana ‘sinodalna Crkva’, koncept koji je barem djelomično, ako ne i potpuno, u suprotnosti s katoličkim shvaćanjem Crkve. Frakcije sa skrivenim motivima preotele su tradicionalno načelo sinodalnosti, što znači suradnju između biskupa (kolegijalnost) i između svih vjernika i pastira Crkve (temeljeno na zajedničkom svećeništvu svih onih koji su kršteni u vjeri), kako bi provele svoj progresivni plan. Izvršavanjem zaokreta od 180 stupnjeva, doktrina, liturgija i moral Katoličke crkve trebaju biti kompatibilni s neognostičkom rodnom ideologijom.
Njihove su taktike nevjerojatno slične onima gnostika, o kojima je Irenej Lyonski, kojeg je papa Franjo uzdigao u crkvenog naučitelja, napisao: „Pomoću svojih vješto konstruiranih teza [oni] odvlače umove neiskusnih i odvode ih u zarobljeništvo… Ovi ljudi krivotvore Božja proročanstva i prikazuju se kao tumači riječi Objave. Pomoću lažnih i uvjerljivih riječi, oni lukavo mame prostodušne da istražuju [o sve dok ne budu u stanju razlučiti ‘laž’ od istine” (Protiv krivovjerja, Knjiga I., Predgovor). Izravna božanska Objava je relativizirana kako bi Kristova Crkva bila prihvatljiva („sve su religije putevi do Boga“). Izravna komunikacija između Duha Svetoga i sudionika Sinode priziva se kako bi se opravdali proizvoljni doktrinarni ustupci (‘brak za sve’; laički dužnosnici na čelu crkvenih institucija; ređenje žena za đakonise kao simbol u borbi za prava žena) kao rezultat višeg uvida, koji može nadvladati utvrđeni katolički nauk.
Sedam grijeha protiv Duha Svetoga: Sinodalna tragedija
https://www.quovadisecclesia.com/sedam- ... tragedija/