Katolički odgovori

Pripremajući propovijed i sv. misu za iduću nedjelju naiđoh i na ovaj tekst - možda zgodno za diskusiju:

Ludilo bezgrešnosti

Ovo bi nas trebalo prisiliti misliti,
da danas više nitko ne govori o grijehu
a malo tko i zna što to znači.
Najprije ne radi se o jednoj riječi
i nekom postupanju.
Nitko se ne osjeća krivim.
Nikome ne pada na pamet od nikoga
pa ni od Boga moliti oproštenje.
Ne, čini li se kao da je zlo nestalo s ovoga svijeta.

Zar to živi samo još u Crkvi?
Tu još postoji takva sorta ljudi: grješnici.
Tu se još uvijek govori kao nekada: ispovijedam se,
sagriješio sam, moj preveliki grijeh.
Samo se još u Crkvi usuđuje govoriti o onom što je
stoljećima ljude pokretalo: naša krivnja i Božje milosrđe.

Ali ako se nitko ne osjeća krivim,
onda ne treba ni milosrđa ni oproštenja.
A krivci za svo zlo su drugi. Već će se naći netko na koga će se burno sve svaliti.

Mrzim ovu samopravednu farizejštinu
(iako sam i sam uključen prokazivati na druge, Gospodine, smiluj se!)


Miserere – Smiluj mi se

Isus, ti dolaziš spasiti grješnike, a nalaziš li ijednoga?
Kladio bih se da nećeš naći ni jednoga.
Nema takvoga koji bi se za nešto kajao i sebe htio promatrati grješnikom,
i potrebnim smilovanja, milosti.
Ako bi se i našao netko među ovako dobrim i poštenim ljudima,
koji bi priznao da je grješnik, spasiti se ne bi dao nitko.

ŠTO ME GLEDAŠ, ZAR SAM JA GRJEŠNIK? Smiluj mi se Gospodine.

Današnje vrijeme ne pogoduje razmišljanjima o grijehu i o oprostu grijeha. Čini se da se u proteklom razdoblju jako puno radilo na podizanju samopoštovanja svakog pojedinca i to samo po sebi ne smatram lošim. No to se izrodilo u umišljenost i bahatost s kojom sad imamo posla na svim razinama ljudskog društva. Nemoguće je živjeti i biti čist od grijeha, kao što je nemoguće hodati kroz blato i ostati čist. Ne možemo živjeti i ne djelovati, a onaj tko djeluje, nužno griješi. Sposobnost prihvatiti tu činjenicu je stvar osobne zrelosti pojedinca, ali i društva. Ponekad se pitam kako bismo mogli današnjim ljudima, mislim na one s kojima živimo i susrećemo se, približiti pojam grijeha, ne u želji da ih ponizimo ili "zaprljamo", nego u želji da ga kroz prihvaćanje počnu rješavati. Mi kršćani blagoslovljeni smo oprostom grijeha po Kristovoj otkupiteljskoj žrtvi. No kako to i još puno toga približiti onima koji, ako i pristupaju sakramentu pomirenja misle da je to samo mučna dužnost nabrajanja grijeha pred svećenikom koji zatim s nekoliko riječi "sredi" sve što je potrebno? Susrećem se u životu s takvim pitanjima i poznajem ljude koji bi možda bili spremni krenuti putem vjere kad bi razriješili upravo ovo pitanje sa svim pratećim potpitanjima...

_________________
Vjera je oaza u srcu do koje nikad
nisu doprle karavane misli.
Kahlil Gibran