Jutros molim "vjerovanje"ali iako se trudim nekako mi se "ne prima",nikako baš da stvarno povjerujem u sve to .Mislim,molim svaki dan.Pa mi se nameće pitanje.Zašto je Isus morao patiti na križu?Zašto njegova misija ne bi bila uspješna i bez tog groznog krvoprolića?
I zašto,ako je patio za nas,mi danas moramo patiti?

Nike li to najveća veličina i vrlina? Žrtvovati sebe za drugog. A Isus je žrtvovao sebe za cijelo čovječanstvo.

Nike li to najveća veličina i vrlina? Žrtvovati sebe za drugog. A Isus je žrtvovao sebe za cijelo čovječanstvo.

Slažem se. Nekako kad razmišljam o muci, npr. kad molim žalosna otajstva, osjetim nakon molitve neku posebnu katarzu ili prosvjetljenje (ne znam kako da to nazovem). Jer kad mislim na to najmanje mislim na "grozno krvoproliće" (mada je bilo tako), a više mislim na ono što je prezentirano u evanđeljima. A u njima ima najmanje opisa detalja muke - toga zapravo uopće nema...
U jednom evanđelju naglašena je izdaja naroda, u drugom "kao što je pisano u Pismima" (poveznica sa Starim zavjetom), u trećem evanđelju najviše upada u oči nepravedno suđenje... I to je više-manje predmet mog razmatranja i u njemu mogu očitati neke događaje i situacije iz svog života.

Zašto je patnja neizbježna? Pa vjerojatno jer je posljedica zla oko nas (koje je ukorijenjeno u društvu), dok je zlo posljedica grijeha - bolje rečeno odvojenosti od Boga, otpora prema Bogu.. Jednom kad smrti više ne bude, neće biti ni grijeha, a ni zla i patnje.. To će biti u kraljevstvu nebeskom.

I još nešto, dugo sam se pitala što znače zapravo riječi "pokora" i "mrtvljenje" (u starim spisima)? Dugo mi to uopće nije bilo jasno.. Zar da život provodimo u tuzi, boli i neprestanom strahu od Božje kazne..? Onda sam našla kod jednog pisca da "mrtvljenje" koje je ugodno Bogu znači prevladati tugu, odvojiti se od briga, od neprestanog unutarnjeg pritiska, nadvladati umor i razna duševna neraspoloženja.. Jer Bog je taj koji nam kroz molitvu daje radost i mir, čak radost samo stoga što smo Njegova djeca i što nas On ljubi.

Ne prepuštaj se žalosti
i ne kinji se mračnim mislima.
Veselje srca život je čovjeku,
i radost mu produljuje dane životne.
Prevari svoje brige i utješi srce svoje,
otjeraj od sebe žalost:
jer je žalost pogubila mnoge,
od nje nema koristi nikomu.
Sirah 30, 21-23

Vidiš,ja sam shvatila,da mrtvljenje znaći,ne prepuštati se osjećajima,zatomljavati nagone...