Katolički odgovori

Još da ste ušli u plan i program Splita, a ne Zagreba - onda bi i stajalo to da sve provjerite.

http://www.ffst.unist.hr/studiji/pedagogija/

Bacite pogled, npr. 3. godina (i nisam sigurna na kojim još godinama).
Ipak, be there, odslušah sve i hospitiram na svim predmetima i položih sve tako da ovog puta znam što govorim.

Ovaj studij pedagogije se uvelike razlikuje od onog zagrebačkog i zadarskog tako da...
Pedagozi (bar oni iz Splita) prolaze sve metodike, imaju didaktiku i još mnogo toga. Svakako, bolje da se samk uvjerite - bacite pogled.

Naišla sam i na to, ali sad ću reći zašto nisam stavila link.
Istina, predmeti su Uvod u metodiku određenih područja i to je to na što ste vjerojatno mislili. Međutim, da je to prava Metodika onda bi pedagozi bili stručnjaci za sve žive predmete u OŠ i SŠ - ali to je samo Uvod na preddiplomskom i vi imate više općih stručnih predmeta dalje kao što su oni što se tiču povijesti raznih reformi, psihologije religioznosti, obrazovne politike i slično.

Ovo "zaobilaženje" pedagoga u edukaciji sigurno cilja na to da ne budete previše kritični, šalim se, sigurno podrazumijeva da vi sve to već znate.

Ima li možda koji stručni predmet koji se bavi poviješću školstva crkvenih redova i njihovog doprinosa?? Ovdje nažalost vidim nekakve feminističke pedagogije i malko previše Štulhofera, za razliku od zagrebačkog programa koji je čini mi se "bogatiji" i jači (možda tek na prvi pogled?).

Ova "obrazovna politika" sigurno nema za cilj mijenjati pedagogiju kao znanost i stoga je zaista nužno da ona ostane neutralna.

Edukacija se doista svodi na to da čitamo teorijske članke, a onda sami izmišljamo aktivnosti i strategije (koje već provodimo) da bi oni mogli popunjavati digitalne priručnike koje ćemo dobiti najesen.

Brine me što se u ovih 29 godina nije više poradilo na kršćanskom pristupu velike tradicije obrazovanja, uostalom od benediktinaca sve kod nas i počinje, nego se ustrajava na humanizmu koji je potekao iz otpora Dekalogu.

Da, i mišljenja sam da treba mijenjati čak i školski vjeronauk...

https://www.youtube.com/watch?v=oJYZt18fBuo

"skandalozan" naslov emisije, ali kad se to oduzme - vrijedi je pogledati!

Dobro da se počelo raspravljati o lektiri, da je konačno i ona nekome važna... Inače Novi čovjek živi da bi jeo, spavao, šopingirao i išao na wc (kao što je jednom rekao Ivica Šola), pa u malo čemu vidimo neki viši smisao...

U kojem smjeru ide trenutna reforma školstva?

Dok "Školu za život" razni nastavnički portali s ljevičarskim predznakom napadaju iz petnih žila (srednja.hr, osobito nastavnici.org), ključna stvar nije samo u njoj, već i u samoj Cjelovitoj kurikularnoj reformi (što dotični ipak ne žele priznati).

Sadašnja ministrica je uspjela u kratko vrijeme napraviti nešto što nitko prije nje nije, pa će tim više posljedice ovih odluka i duže trajati:

1. eksperiment u planiranju i poučavanju (domene/ishodi) što ne mora nužno dovesti do boljih rezultata (prema iskustvu iz drugih zemalja), a učiteljima predstavlja veće opterećenje

2. pomutnja s lektirnim naslovima - ukidanje klasika, neprimjerenost

3. ograničavanje udžbenika - vaganje u gramima kao uvjet za upis u Katalog

4. ograničavanje korištenja radnih bilježnica - uvođenje norme od 20/30/40% ovisno o razini obrazovanja - velika šteta!

5. tabletizacija - a što će biti poslije?? i forsiranje informatičkog lobija

6. ograničavanje odgojnih predmeta (postepeno ukidanje udžbenika, promjena normi nastavnicima...)

7. promjene kalendara nastavne godine - u čak 4 varijante (skraćivanje uskrsnih blagdana!)

8. skandali oko izrade digitalnih priručnika - previše novca za nešto što "neće valjati"

9. reforma predmeta povijesti koji još nema odobrene udžbenike, za razliku od svih drugih predmeta - ideologizacija ili ???

10. ignoriranje hrvatskog književnog jezika i rodna ideologija

Hoće li sljedeći ministar /ministrica uspjeti nastaviti niz promašenih pravilnika, zakona, naputaka, kurikuluma koji bi trebali obnoviti naše školstvo...

Vidim da dugo nisam otvarala ovu temu.. Mislim da je prilika da odgovorim na jedno pitanje o terminu koji se najčešće podrazumijeva kao uobičajena fraza, a ljudi doista nisu sigurni što je iza toga. To je izraz "nastava usmjerena na učenika". Izraz je star otprilike više od stotinu godina i nekada je povezivao većinu alternativnih škola koje su nudile nešto drugačije metode i sadržaje od uobičajenih. Usmjerenost na učenika znači usmjerenost na njegovu različitost, interese i potrebe. Alternativne škole su u tome varirale od krajnjeg popuštanja i preoblikovanja prema djetetu (otuda naziv pedocentrizam), pa do prihvatljive individualizacije i gledanja na stvarne sposobnosti djeteta. (Jednom se i Papa oglasio u svojoj enciklici protiv tzv. "aktivne škole" koja je u odgoju prepopustljiva, a u teoriji niječe istočni grijeh.)

Suprotno tome je ono što su države zahtijevale, propisivale i što su učitelji u testovima tražili, a objedinjeno je u izrazu "nastava usmjerena na sadržaj". Bez određenog propisanog sadržaja nastajao bi kaos, ne bi bilo suglasnosti koje temeljne vrijednosti bi trebali učenicima prenijeti, niti kakvo znanje (u kojem opsegu i dubini). Istina, i u tome se nekad pretjerivalo ("enciklopedizam") pa je bilo toliko sadržaja koje su učitelji trebali ispredavati da je učenik teško mogao smisleno povezati sadržaje i praktično ih iskoristiti u svom zvanju (padalo se u formalizam). Danas idemo u drugom smjeru, danas prelazimo na kurikul bez sadržaja, tj. sav sadržaj je prepušten autonomiji učitelja, a zadani su samo ishodi i preporuke (koje ipak nisu obvezne). Danas smo potpuno u "usmjerenosti na učenika", a manje se govori o vrijednostima koje bi im trebali prenositi...

Iz "crvene knjige" HPKZ-a izdvajam jedan citat koji može biti samo loša prognoza, a može biti i stvarnost koja nas čeka. Jedan znanstvenik zaključuje u svom osvrtu na CKR, o toj danoj autonomiji učitelja što se tiče sadržaja:
"To nisu promjene niti ono što želimo. To je više nego jasan put u sustavni kaos. Teško bi se tu više moglo govoriti o sustavu - tu ne bi više postojao obrazovni sustav. Tu bi postojalo onoliko „obrazovnih” sustava koliko ima i onih koji zamišljaju što bi trebali raditi. U ovome trenutku mogli bismo govoriti o otprilike šezdeset tisuća obrazovnih sustava na način da svaki učitelj i nastavnik formira i osmišljava svoj vlastiti „sustav”. (J. Burušić)
http://hpkz-napredak.hr/wp-content/uplo ... iga_kb.pdf

Na Loomenu, u sklopu pripreme učitelja za reformu, ima dosta preuzetih sadržaja iz programa "Korak po korak" i drugih programa koji spadaju u moderni i popularni metodički smjer konstruktivizam.

Konstruktivizam je skup metoda koji osposobljavaju učenika da na temelju prijašnjeg znanja i iskustava sam konstruira novo, vlastito znanje. Pritom grana socijalni konstruktivizam ohrabruje učenike da sami dolaze do vlastite verzije istine, pod utjecajem prošlih iskustava, kulture i ugrađenih svjetonazora. To je smjer u filozofiji obrazovanja u kojoj su učitelji i nastavnici samo voditelji i podupiratelji, a učenik preuzima svu odgovornost za vlastito učenje, od njega se očekuje aktivna uloga, a ne više stav pasivnosti i "upijanja", očekuje se razvoj samo-vrednovanja, dok se vrlo mala pažnja pridaje vrednovanju prema unaprijed zadanim normativima.

O čemu se točno radi i o kakvoj promjeni može se proučiti na jednoj kontroverznoj situaciji iz SAD-a '90-tih godina poznatoj pod nazivom Math wars (matematički ratovi). Udžbenike koje je preplavio konstruktivizam, učenje otkrivanjem i rješavanje problemskih situacija kritizirala je skupina matematičara koja je tvrdila da se radi o ekstremu i da se standardnim metodama poučavanja postižu puno bolji i brži rezultati. Oni su naglašavali jače vođenje u postupcima rješavanja, jer su upute i instrukcije bile svedene na minimum, što je otežavalo stvari i učenicima i roditeljima. Tvrdili su da se direktnim metodama (učiteljevo vođenje) efikasnije, temeljitije i brže poučava, te da je prekomjernost "učenja otkrivanjem" često gubljenje vremena i energije, što na kraju vodi u loše rezultate u usporedbi s drugim čimbenicima. Instrukcije u poučavanju su smatrali jako važnima, kao i veću ulogu učitelja, a učenje otkrivanjem tek jednom od mogućih metoda koja bi se trebala kombinirati s ostalima (kognitivizam).

Evo što o matematici kaže jedan naš profesor:
"Reforma koja pretendira biti kurikulna reforma nastavnoga predmeta ne smije se
svoditi isključivo na takozvane ishode. Budući da predložena reforma čini upravo
to, ona nije ni kurikulna ni cjelovita. CKR se predstavlja vrlo upitnim prijedlozima,
barem što se tiče početne nastave Matematike. Nažalost, u razradi ishoda ne navode
se bitna obilježja učeničkih postignuća kao što su: znanje, shvaćanje, zaključivanje i
razumijevanje matematičkih sadržaja. Ovako iskazana razrada ishoda nema nikakve
svrhe. CKR nije, nažalost, iskoristio priliku da program početne nastave Matematike
barem malo poboljša i osuvremeni."
prof. emer. Josip Markovac
http://hpkz-napredak.hr/wp-content/uplo ... iga_kb.pdf

Ista stvar primijenjena na nastavu vjeronauka: indirektne metode mogu ju učiniti življom i kreativnijom (kad učenici propituju, sami traže rješenja, diskutiraju o dvojbenim i problemskim situacijama...), ali kad bi to bile jedine i isključive metode čitavo razumijevanje i konačno znanje vjeronauka postalo bi kaotično i neupotrebljivo.

Neka mi oproste svi što ću danas malo o vrednovanju. Nova reforma donosi i nov pristup vrednovanju (jer teži tome da se on napokon ukine), pa se tako naglašava formativno vrednovanje (ono koje nije za ocjenu, nego više kao povratna informacija...), a smanjuje se značenje sumativnog vrednovanja (brojčanog). Uvode se novi elementi ocjenjivanja (rubrike u imeniku), a briše se staro... Međutim, postoje i prijepori kako uopće vrednovati ishode, kad to nije znanje:

"Sintagma koja je u posljednje vrijeme previše rabljena jest fraza „ishodi učenja”, a govori o rezultatima koje treba postići za svaki pojedini predmet. Promatrano „hladne glave” to zvuči kao zaključak nekoga pledoajea, neke političke akcije, a zapravo je prijepis „modernoga” razmišljanja iz stranih dokumenata (što je naša česta boljka). Korisnije i zanimljivije jest spoznati koja su konkretna znanja učenici stekli. Na jasno postavljeno pitanje dobiti jasan odgovor.
Uporabom pojma „ishodi” stječe se dojam da se u praksi ništa ne mijenja, ali na papiru zvuči trendovski te bi se auditorij time mogao uvjeriti u suvremenost pristupa i djelovanja (nije „knowledge” nego „outcomes”). Znanje je lako provjeriti konkretnim pitanjima, a ishode je teže „vrednovati” jer su dani široko i deskriptivno pa ih treba „frizirati”, dopuniti, pojasniti, konkretizirati. I pritom ne bismo bili sigurni da smo postigli cilj jer je sve apstrakcija. Utvrđujući ishode teško je utvrditi što je tu minimum, a što maksimum učeničkih ishoda. Primjena tabličnoga prikazivanja i evidentiranja ishoda ne pridonosi ničemu osim što odgojno-obrazovni proces i nastavnikov rad komplicira i čini ga birokratskim."
(Renata Marinković)
http://hpkz-napredak.hr/wp-content/uplo ... iga_kb.pdf

Da ne bude sve u negativnom tonu, ishodi su zaista i takvi da brojčano ocjenjivanje i nije potrebno.. Osobito u odgojnim predmetima..

Novi kurikulum iz Katoličkog vjeronauka:
https://narodne-novine.nn.hr/clanci/slu ... 0_216.html

Novi kurikulum iz Pravoslavnog vjeronauka (jače je naglašen liturgijski dio):
https://narodne-novine.nn.hr/clanci/slu ... 0_206.html

Novi kurikulum iz Islamskog vjeronauka (za one koji će poučavati male migrante):
https://narodne-novine.nn.hr/clanci/slu ... 0_213.html

Tekst novog kurikuluma vjeronauka pruža mnoge poticaje roditeljima za pomoć u učenju, razgovor s djecom i vjerski odgoj u skladu s razvojem. U vrijeme dok mnogi vjeronauk u školi osporavaju, činjenica da možemo i u školskom okruženju slobodno djecu vjerski odgajati, daje nam priliku za zahvalnost Bogu i čuvanje te dragocjenosti..

Postoje neki tzv. pedagoški "mitovi" koje bih voljela prikazati i raspraviti. Neki su o tome već pisali (ne na ovom forumu)...

Jedan od takvih mitova je tzv. "piramida učenja" kao što je prikazana na slici. Ona bi trebala govoriti o postotku učinkovitosti pojedine metode učenja, ali vrijedi doista samo u određenim uvjetima. Ona najveću učinkovitost učenja pripisuje metodi praktičnog rada i poučavanja drugih (stavljanja sebe u ulogu učitelja), što je u mnogim situacijama ispravno i točno, ali nepravedno zapostavljuje i snižava vrijednost metode čitanja.

A čitanje je itekako bitno i može utjecati na učenje, čitav život i promjenu stava, mentaliteta, životnog puta. U obrazovanju nikako ne bismo trebali zanemarivati ili podcjenjivati čitanje - podučavanje tehnikama čitanja, interpretacije pročitanoga i odabira dobre i kvalitetne literature. Stoga ovu piramidu ne bismo trebali shvatiti doslovno.

Iskreno, knjiga (iako kažu da je učinkovita tek 10%) može nekome promijeniti život. Primjerice, sveti se Franjo obratio nakon čitanja Evanđelja (tada je shvatio što Isus doista traži od njega)... Tražio je od svećenika da mu protumači, interpretira, objasni ulomke koji su mu bili teški, pa je na temelju Evanđelja uveo u Crkvu ono što je odavno bilo zapostavljeno..

Drugi mit koji ima implikacije u školstvu, ali i znanosti upćenito, graniči posve sa new ageom i kvaziznanošću. Radi se o podjeli mozgovnih funkcija na lijevu i desnu hemisferu.



Neki psiholozi od '70-tih godina prošlog stoljeća tako tvrde da mi "zapadnjaci" koristimo više lijevu stranu mozga i tako naginjemo (također u školstvu) logici, znanosti i matematici, a posve zanemarujemo desnu stranu mozga (umjetnost, glazbu, duhovnost, intuitivno razmišljanje). Istočni narodi, prema njima, rade ispravno.

Postepeno, nastali su i drugi mitovi po kojima dvije hemisfere nisu samo povezane sa dva načina mišljenja već otkrivaju dva tipa osobnosti. Koncept „mišljenja lijevim mozgom“ i „mišljenja desnim mozgom“, zajedno sa idejom dominantne hemisfere doveo je do gledišta da svaka osoba isključivo ovisi od jedne hemisfere, te i da ima distinktivne kognitivne stilove. Za racionalne i analitičke osobe smatra se da „misle lijevim mozgom“, a za intuitivne i emotivne osobe da „misle desnom stranom“. Ovi kognitivni stilovi, koji se promoviraju u časopisima i knjigama popularne psihologije i na konferencijama, postali su popularni te se postavilo pitanje njihove primjene u obrazovanju.

Je li potrebno osmisliti nastavne metode koje su prilagođene uporabi jedne ili druge hemisfere u skladu sa navodnim osobinama učenika, odnosno hemisferama koje pretežno koriste? Sadrže li školski programi metode poučavanja kojima se koristi cijeli mozak ili se, sa fokusom na aritmetiku i jezik, koncentriraju previše na „lijevi mozak“? Ideja da se zapadna društva fokusiraju samo na jednu polovicu naših mentalnih kapaciteta i zanemaruju drugu polovinu (naše „mišljenje desnom stranom“), postala je raširena i neki nastavnici i sustavi pridružili su se grupama koje su predlagale da škole promijene nastavne metode u skladu sa konceptom dominantne hemisfere.

Edukatori poput M. Huntera i E. P. Torrancea tvrdili su da su obrazovni programi uglavnom skrojeni za one koji „misle lijevim mozgom“ i da favoriziraju aktivnosti koje ovise od lijeve strane, poput sjedenja u učionici i učenja algebre, umjesto da favoriziraju desnu hemisferu tako što će omogućiti učenicima da se protegnu i uče geometriju. Zato su osmišljene metode sa ciljem da se angažiraju obje hemisfere ili čak da se naglase aktivnosti desne. Primer jedne takve metode je „pokaži i ispričaj“ (show and tell): umjesto da samo čitaju tekstove učenicima (aktivnost lijeve hemisfere), nastavnici bi pokazivali slike i grafikone (aktivnost desne hemisfere). U drugim metodama korištena je glazba, metafore, igranje uloga, meditacija ili crtanje, sve u cilju aktiviranja sinkronizacije dviju hemisfera. Ipak, u onoj mjeri u kojoj su se oslanjale na teorije o mozgu, ove metode osnovane su na pogrešnim tumačenjima, jer se dvije polovice mozga ne mogu jasno razdvojiti. Nijedan znanstveni dokaz zaista ne ukazuje na korelaciju između stupnja kreativnosti i aktivnosti desne hemisfere....

Adrijana, molim te mozes li mi reći iz koje literature su ovi tvoji zaključci, odnosno odakle to da je podjela mozga na lijevu i desnu hemisferu mit, kao i korelacija s new ageom?

Mogu ti dati nekoliko linkova na engleskom:

https://www.britannica.com/story/are-th ... ned-people
Iz Enciklopedije Britannice zanimljiv članak.

https://www.leading-brains.com/part-1-l ... -the-myth/
Ovo je iz menagementa koji se bazira na provjerenim činjenicama iz neuroznanosti.

https://www.cfa.harvard.edu/smg/Website ... _sec2.html
Vrlo slično s edukativne stranice vezane uz Harvard.

http://www.oecd.org/education/ceri/neuromyth6.htm
Neuromitovi na stranici OECD-a.

Da se radi o korelaciji s new-ageom - to je moja osobna opservacija, trebat će mi malo više vremena da pronađem relevantne linkove, a i u nastavku ću više pisati o sličnim stvarima, pa čitajte...

Čitala sam knjigu poznate neuroznanstvenice Jill Bolte Taylor o vlastitom moždanom udaru...Dugo je vremena bila kao biljka,iako je percipirala stvari,samo iz skroz drukčije perspektive,baš iz razloga mjesta gdje je bio splet žila koje su popucale (neću u dubinu)...Uglavnom,druga strana mozga preuzela je kontrolu...Razlika je fascinantna...I pomoglo joj,nakon oporavka,da živi sasvim drugačije i kvalitetnije,jer je više rabila tu stranu,manje se živcirala,analizitala,rašćlanjivala...što je radila prije dominantna strana mozga...nije,znači,mit.

Djelomično si u pravu. Taj je mit baziran na činjenicama iz takvih istraživanja pacijenata koji su ozlijedili jedan dio mozga i način kako su se oporavili. Ali i onaj koji je prvi takvo istraživanje proveo rekao je da kod normalne zdrave osobe mozak radi kao cjelina i da se njegovi zaključci ne smiju pojednostavljivati jer će to odvesti na pogrešan put (>piše na jednom od linkova koje sam dala).

Znači, mit je ovo grupiranje ljudi prema "dominantnijoj" hemisferi mozga. Ljudi tu naginju sugestiji i prebrzo se solidariziraju sa svojom "dijagnozom" koju najčešće pročitaju u self-help literaturi ili u nekim časopisima.

Ima i znanstvenika koji pobijaju onu čestu uzrečicu da čovjek koristi tek 10% mozga (to je isto u linkovima). Nebrojeno puta sam čula za to, pa eto sad kad čitam i drugu stranu, sad mi je ponešto jasnije. Čovjek zapravo koristi uvijek 100% svog mozga. Matematičar koristi i lijevu stranu (logiku), ali i desnu (kreativnost). Glazbenik koristi sluh, ton, emocije (desna strana), ali i notne zapise (lijeva strana). Čovjek zapravo u svakom poslu koristi cijeli mozak, i međusobnih veza je toliko da "dominaciju" smješta u područje metafore i mita.

Kad se neki znanstvenik ili jezičar nađe pred tom teorijom, pa mu se polako sugerira da je njegova dominantna strana lijeva, a onda dolaze new-ageri koji mu tvrde da se treba posvetiti duhovnosti, umjetnosti ili plesu da mu mozak bude "u ravnoteži" - onda je mit postigao uspjeh. Tu je zapravo pretjerano naglašeno naše predodređenje ili biološka uvjetovanost, a naša usredotočenost je uistinu rezultat osobnog izbora i vlastite volje.