Katolički odgovori :: Pogledaj temu - Citati iz knjiga duhovne i filozofske tematike

Ovdje možemo stavljati citate i naše razmišljanje o tome.
Pošto nemam nikakvu knjigu pri ruci zamolio bi za početak Frana da stavi nešto iz Gospodina ovdje.

Pošto nemam nikakvu knjigu pri ruci zamolio bi za početak Frana da stavi nešto iz Gospodina ovdje.

Bog zacijelo progovara kroz svakoga i svakom, pa i meni. Svaka stvar otkriva Boga; u svim događajima djeluje njegova providnost i dodiruje čovjekovu savjest; u mojoj nutrini on svjedoči za sebe. Ali sve to ostaje neodređeno. Polazeći samo od toga, ja ne mogu istinski živjeti — barem ne tako kako osjećam da bih trebao živjeti. Sve to ostaje višeznačno i zahtijeva konkretno, konačno utvrđivanje koje se zbiva tek u izričitoj Božjoj riječi. Međutim, Bog svoju riječ ne upućuje svakom pojedincu. Izričita objava stvarnosti i volje Božje dolazi k meni samo po ljudima. Po svojoj odluci Bog poziva određenoga pojedinca i razgovara otvoreno s njim. Dotični pojedinac to vrlo skupo plaća — sjetimo se samo što je rečeno o prorocima i apostolima. Na takvu se pojedincu može najbolje vidjeti što znači biti u izravnu odnosu s božanskom riječi: kako se dotični čovjek nemilosrdno izuzima iz općenitoga načina življenja i kako neumoljivo odstranjuje iz njegova života sve što mu je blisko. Pozvani sluša riječ i predaje ju dalje drugima: „Tako govori Gospodin!" Takav je način htio sam Bog i ako želimo da nas on pouči, vidjet ćemo da je taj način zapravo jedini primjeren za čovjeka. Mišljenje da pojedinac stoji izravno pred Bogom zavarava. Takvo je mišljenje moguće samo kad čovjek zaboravi što znači stajati pod neposrednom silom svetoga Boga i kad umjesto siline toga udara govori o „religioznom doživljaju". Istini za volju, nije dolično da čovjek izravno komunicira s Bogom. Bog je svet i govori preko svojih poslanika. Tko nije spreman prihvatiti poslanika, nego želi slušati izravno samoga Boga, pokazuje time da ne zna — ili se ne želi suočiti s istinom — tko je Bog, a tko je on sam. O tome bismo se mogli i ovako izraziti: Bog je biće i spasenje čovjekovo utemeljio u vjeri. A ta se vjera, čini se, u svoj svojoj jasnoći i blistavosti javlja tek po riječima Poslanika. Dakle, onaj tko bi zahtijevao da čuje samoga Boga, time bi zapravo pokazao da ne želi vjerovati, nego znati; da ne želi biti poslušan, nego želi polaziti od vlastitoga iskustva.

Ljudima je primjereno da o Bogu slušaju preko drugih ljudi, jer se ionako svi nalaze u istom tkanju zajedništva. Nitko ne gradi svoj život sam od sebe. Naš se život odvija u našoj nutrini, ali istovremeno i u krugu ostalih ljudi. Mi rastemo iz samih sebe, ali zahvaljujući hrani koju nam pružaju drugi; slično tome, do istine dolazimo ponajprije vlastitom spoznajom, ali nam sadržaj spoznaje posreduju drugi. Čovjek je čovjeku put u život, ali i u smrt. Čovjek je čovjeku put do istine i put u visine, ali i do zablude i provalije. Tako je čovjek čovjeku i put do Boga i sasvim je ljudski da Božja riječ mora ponajprije prosvijetliti naše vlastito srce, a biti naviještena preko drugih. Božju riječ čujemo preko ljudskih usta, to je pravilo našega vjerničkog života. To pravilo traži od nas poniznost: poslušnost o kojoj smo govorili, poštovanje prema poslanim navjestiteljima. Time nam se ujedno pruža pomoć, jer navjestitelj ne donosi sa sobom tek puku riječ, nego riječ koja je posvjedočena i prokušana čitavim njegovim životom. On, i sam dirnut, stoji iza svoje riječi. Ta je riječ nošena njegovim uvjerenjem. Na njegovoj se vjeri pali iskra vjere drugih ljudi. Doduše, nije u tome ono najbitnije, jer riječ neprima svoju snagu od vjere navjestitelja, nego od Boga; ona ostaje Božjom riječi, pa i kad je navjestitelju svejedno ili kad sumnja. Ipak je navjestiteljeva vjera od velike pomoći onom koji ga sluša. U Kristu sam živi Bog stoji među nama i govori. Nije to službena znanost ili hladno zakonodavstvo. Sin Božji ne ispisuje svoju riječ na zid opće prihvaćene valjanosti, zahtijevajući da je čitamo i pokoravamo joj se, nego je tu osmislio svojim ljudskim duhom, iskusio svojim srcem i nosio svojom ljubavlju. Ona gori „revnošću za Dom Božji“ i ljubavlju prema volji Očevoj (Iv 2,17). To je življena riječ i na njenu se svetom bogočovječjem životu rasplamsava život naše vjere. Kršćanska se vjera rasplamsava na osjećajima, sigurnosti i ljubavi s kojom je istina prebivala u Isusovu duhu. Taj život Božje riječi u Isusovu duhu i srcu znači nešto drugo nego, primjerice, osjećajnost kod proroka. Prorok je govorio: „Tako dakle govori Gospodin.“ Njegova je riječ bila u službi, no onaj tko je zapalio vjeru u srcima slušatelja bio je Gospodin koji progovara, Bog. Za razliku od proroka, Isus govori: „Ja vam kažem.“ Njegova riječ nije u službi, ona posjeduje vlast. Ona pokreće i stvara. Žar s kojim Isus svoju riječ živi, s kojom je izgovara, za tu je riječ vrlo bitan. Ta je riječ sama njegova ljubav. Mi vjerujemo u kršćansku riječ kao da dolazi iz živih Isusovih usta. Kad bi se neka riječ koju je on izgovorio odvojila od Isusa i stavila nekom drugom u usta, to ne bi više bila božanska riječ. Kad bismo neke od tih riječi htjeli prenijeti izravno od Boga na one koji slušaju, te riječi ne bi više bile kršćanske. Krist nije samo Poslanik, nego i ,,Riječ“ u koju mi vjerujemo; on je jedno s onim što govori. Izgovorena riječ jest to što jest upravo zato što je on izgovara. On, Bog koji govori, iznoseći poruku, objavljuje sama sebe.

No dobro, opet se vraćamo na ono pitanje, žurnije nego ikada: zašto se mi ne smijemo približiti tom žaru? Zašto ne smijemo čuti riječ od njega samog? Ako je on živo očitovanje Božje istine, istinska epifanija dotad nepoznatoga Boga - zašto ne smijemo vidjeti svjetlo njegova lica? Nisu li njegovi suvremenici imali u tom pogledu beskonačnu prednost u odnosu na nas? Ne bi li čovjek dao sve samo da ga ima priliku vidjeti kako, primjerice, prelazi ulicu? Da može čuti njegov glas, susresti njegov pogled, osjetiti njegovu moć? Da cijelom svojom nutrinom može iskusiti tko je on? Zašto nam je to uskraćeno? Zašto se moramo pouzdati u otisnuti papir, u svoje učitelje i posrednike? Romano Guardini "Gospodin"

Hvala Fran za ovu duhovnu hranu, više vrijede ovih par rečenica nego sve naše pametovanje na ovom forumu.

Ako ti nije teško nastavi dalje (:

PRIJATELJU moj!

Nije.

Tu nam stvar valja ovdje temeljito raščistiti. Jesu li oni koji su ga vidjeli vlastitim očima bili u boljem položaju u odnosu na nas? Jesu li ljudi koji su ga u to vrijeme slušali bili u drukčijem položaju nego mi danas kad slušamo njegovu riječ? Zbog jedne stvari moramo biti na oprezu. Ako bismo tvrdili da za shvaćanje Božje poruke osobno poznavanje i gledanje Isusa znači prednost — zašto onda njegovi suvremenici nisu povjerovali? A nisu, izuzmemo li sasvim neznatan broj onih koji su zbilja povjerovali — možda ne možemo navesti nikoga drugog osim njegove majke i dviju Marija te dodajmo još Ivana apostola! Prema tome, čovjek je ipak u zabludi ako misli da bi neposredan susret s Isusom morao u čovjeka utisnuti vjeru, htio on to ili ne. Najvjerojatnije čovjek previđa ono što vjera traži, naime poslušnost, trud i odgovornost vjere — te misli kako se sve to može postići trenutnim entuzijazmom. Bila bi to zabluda slična onoj koju nalazimo u mišljenju da bi sve bilo puno lakše kad bi Bog svakoga čovjeka neposredno prosvijetlio svojim svjetlom. Što bi u tom slučaju bilo lakše? Opredijeliti se? Izići iz sebe i ući u ono što je Božje? Poslušnost? Predanje duše? Kad bi se to htjelo olakšati, zaprijetila bi opasnost da čovjek napusti ozbiljnost vjere te pokuša izmaknuti iz poslušnosti u izravan zanos „doživljaja". Čovjek koji gaji tu zabludu ne shvaća ispravno Božje svjetlo. Zamišlja ga previše po čovjekovoj mjeri, kao osjećaj koji obuzme čitavo biće. Taj je čovjek iz područja kršćanske vjere otklizio u područje „religioznosti". Ako mislimo da bi nas izravan susret s Isusom poštedio onoga što u najdubljem temelju tvori napor i opasnost vjere, onda smo Isusa pogrešno zamišljali. On to ne bi nikad učinio. A ako bi mu se tko pridružio u entuzijazmu, i kod takva bi čovjeka sasvim sigurno nastupila kriza. On bi se, da se izrazimo vrlo plastično, udaljio od „neposredna doživljaja Isusa" i okrenuo se vjeri u Isusa Krista, utjelovljenu Božju riječ, Božjega poslanika, obrativši se. Nije li se nešto slično zbilo s apostolima pred smrt Gospodinovu, zatim kod njegova uskrsnuća i iznad svega na blagdan Pedesetnice ili Duhova? Naposljetku dolazimo na ono najbitnije: što zapravo znači utjelovljenje? Ono je ispunjenje Objave. Nepoznati Bog postao je poznatim. Transcendentni Bog iznenada je ušao u povijest. Utjelovljenje znači da je živa, esencijalna Riječ Božja, Logos, Sin u kojem prebiva punina otajstva Očeva, po Duhu Svetom postala čovjekom. Vidimo li u čemu je bit? To da je istinski postao čovjekom, a ne da je ušao u nekoga čovjeka? Nebesko se biće premjestilo u čovjekov prostor. Transcendentno je biće stupilo u tjelesnost trenutka, u povijesnost sudbine. „Tko njega vidi", taj ne nagađa, nego vidi i Oca (usp. Iv 12,45). Skriveni Bog, pridržan samom sebi, objavljuje se u ljudskom obličju. On ulazi u formu, sadržaj i značenje ljudske riječi. Ovdje se ne radi ni o kakvoj dijalektici, prema kojoj bi riječ po sebi bila ljudska tvorevina, svjetski element, a onda se, kad se to Bogu svidi, iz nedokučivoga ne i ipak dogodi Božja Riječ. To su zamorne krinke potajne nevjere u to da je stvarna Riječ Božja bila prisutna u povijesti; nevjere u to da je riječ o stvarnom utjelovljenju. Ali to nije točno. Onaj tko sluša Isusovu riječ sluša Boga. Razumijevanje njegove riječi, dakako, jest nešto sasvim drugo. Jer čovjek može „slušati i ništa ne razumjeti" (Mk 4,12).

Činom utjelovljenja otkriva se skriveni Bog i dolazi među nas. Ali činjenica da o Bogu ne govore drugi, nego da on sam govori; da o njemu ne pripovijedaju drugi, nego da on sam živi svoju sudbinu; da o njemu ne dobivamo samo vijesti, nego da pred nama stoji on u tijelu - upravo ga ta činjenica opet na neki način zastire. Mi ne smijemo o tom odnosu razmišljati na temelju naših navika, navika koje zavaravaju, jer navika nosi sa sobom privid razumijevanja. Ako se trebam susresti s nekim čovjekom za kojega mi je rečeno da ga resi veličina duha, i ako tom velikanu ne bih unaprijed učinio nepravdu zamišljajući ga u fantastičnim kategorijama tako da se ne razočaram kad ga napokon vidim - ja bih u tom slučaju bio spreman i otvoren za stjecanje dojma, za jasno sagledavanje, razumijevanje, divljenje, potresenost i bilo što drugo što se nadaje iz takva susreta. Ali ako mi kažu da je tu Poslanik Božji, Sin Čovječji, Mesija čak, kako to stoji kod Ivana; da je tu Onaj koji tvrdi da je jedno s Ocem, a ja dođem te vidim nekoga kako prelazi cestu, vidim ga kako jede i pije, kako podnosi teškoće i napade od svojih neprijatelja — kako da ne doživim pravi udarac? Kad vidim kako on čini ovo i ono; kakve posljedice proizlaze iz njegove riječi ili susreta s njim; kako se njegov život dalje nastavlja i čovjek ne zna što će se dogoditi; kad se tako, naizgled bez jasna cilja, njegov život odvija te sve ukazuje na to da će loše završiti - kako mogu prihvatiti da se u tom vremenitom događaju krije nešto što vrijedi definitivno i za sva vremena? To što Bog ovdje progovara iz ljudskoga obličja, ljudske riječi i ljudske subine te govori našim jezikom, to nam otvara vrata vječnosti. To shvatiti znači posjedovati vjeru. Na temelju toga spoznajemo tko je zapravo Bog: ne "apsolutni" Bog, nego — usudimo se to kazati — ,,ljudski“ Bog. Međutim, iz toga se istovremeno podiže strašan prigovor protiv vjerodostojnosti toga događaja, jer ta čovječnost budi u meni osjećaj: Bog uistinu ne može biti takav! Ono što se objavljuje odmah se prekriva. Ono što nas je dotaklo odmah diže zidove. Ono što nas je približilo čini da sumnjamo u to nalazimo li se stvarno pred Bogom. Ono što objavu čini objavom upravo je ono što omogućuje sablazan. Romano Guardini "Gospodin"

Svaka čast jedva hvatam misao brate.....možeš nastaviti.

Autor:	kopitar [ Pon kol 03, 2026 19:39 ]
Naslov:	Citati iz knjiga duhovne i filozofske tematike
Ovdje možemo stavljati citate i naše razmišljanje o tome. Pošto nemam nikakvu knjigu pri ruci zamolio bi za početak Frana da stavi nešto iz Gospodina ovdje.

Autor:	siman [ Pon kol 03, 2026 20:25 ]
Naslov:	Re: Citati iz knjiga duhovne i filozofske tematike
kopitar » Pon kol 03, 2026 19:39 je napisao/la: Ovdje možemo stavljati citate i naše razmišljanje o tome. Pošto nemam nikakvu knjigu pri ruci zamolio bi za početak Frana da stavi nešto iz Gospodina ovdje. Otvorjo si temu da se mećete pametni i citirate tuđe. Vlastite misli neznate pisati

Autor:	Fran26 [ Uto kol 04, 2026 09:11 ]
Naslov:	Re: Citati iz knjiga duhovne i filozofske tematike
kopitar » Pon kol 03, 2026 19:39 je napisao/la: Pošto nemam nikakvu knjigu pri ruci zamolio bi za početak Frana da stavi nešto iz Gospodina ovdje. Ak si me tak lepo zamoliv, pa to bi mora biti srca kamena da se ne odazovem. OBJAVLJIVANJE I PRIKRIVANJE Između drugoga i trećeg nagovještaja muke u šesnaestoj glavi Lukna Evanđelja nalazi se prispodoba o bogatašu i Lazaru: „Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve. Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada, u teškim mukama u paklu podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu. Reče nato Abraham: ‘Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’ Nato će bogataš: ‘Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’ Kaže Abraham: ‘Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ‘O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ‘Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane’" (Lk 16,19-31). Ta prispodoba sadrži mnogo toga što bi nas moglo potaknuti na razmišljanje. Prije svega, u svijest dolazi podsjetnik na to da se vječnost pripravja u vremenu. U danima našega života koji brzo promiču mi odlučujemo o našoj vječnoj sudbini. Sjetimo se Gospodinove opomene: „Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla. Dolazi noć, kad nitko ne može raditi (Iv 9,4). I siromah i bogataš žive vječno. Nipošto ne na način da se njihov život jednostavno nastavlja dalje, nego je njihov život postao definitivnim i vječnim pred Bogom. Zato je bio presudan njihov život prije smrti: jedan od njih živio je u mukama i neimaštini, ali se ipak čvrsto držao Boga, dok se drugi držao za sebe te je posve zaboravio na Boga i milosrđe. A onda nailazimo u tom odlomku na nešto drugo, što je sadržano u zadnjim rečenicama. Prokleti čovjek moli Abrahama da pošalje Lazara njegovoj braći. On bi trebao poći do one kuće pred čijim je vratima kao siromah danima ležao te svojim dolaskom posvjedočiti da postoji vječni život te stanovnike te kuće opomenuti na njihovu vlastitu vječnu sudbinu. Abraham mu odvrati: Zato imaju Mojsija i proroke — dakle Objavu, u riječima Svetoga pisma i usmenoj predaji koja se svakodnevnim učenjem prenosi dalje. Bogataš odgovori da im od toga nema nikakve pomoći. Ono što stoji zapisano a knjizi i o čemu svećenik propovijeda ne ostavlja na njih ni najmanji dojam. Ali kad bi po pokojniku došla k njima sama vječnost, oni bi se itekako zamislili. Reče mu na to Abraham: „Ako ne slušaju Mojsija i Proroke, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane." I mi se odmah prisjetimo silnoga događaja s onim drugim, stvarnim Lazarom, koji se uistinu vratio od mrtvih te stanovao opet među ljudima, a ti ljudi, unatoč tome, nisu povjerovali živoj Riječi — već su se pred njom još većma zatvarali. Da, sazvali su Veliko vijeće; ono je protumačilo znamenje Lazarova uskrsnuća opasnim i po narod zavodničkim te se posavjetovalo kako bi bilo najbolje ubiti i samoga Lazara (Iv 12,10—11)! To nam nameće novo pitanje: Kako se uopće navješćuje stvarnost Božja među ljudima? Je li jednima lakše, a drugima teže prihvatiti Objavu? Prije svega pitamo se: zašto Bog sam ne govori s nama? Ako Bog sve podržava i prožima - zašto onda ne progovara u meni? Zašto se u tom pogledu moram oslanjati na pisanu i izgovorenu riječ, na učitelje i propovjednike? Zašto mi on sam ne progovara svoju istinu u Duhu da bih je mogao unutarnje razumjeti? Zašto on sam ne dodirne svojom voljom moju svijest pa izravno osjetim kakav je moj odnos prema njemu? Zašto ne dopušta da u sebi, u svom srcu, u svojoj osjećajnosti, uistinu osjetim dragocjenost njegova obećanja i na taj način konačno zadobijem jasnoću koja donosi mir i u kojoj se sastoji cilj svega stvorenoga? Na to je teško odgovoriti. Ne preostaje nam drugo nego kazati: zato što Bog tako hoće. Ali ipak možemo naslutiti razloge. Romano Guardini "Gospodin"

Autor:	Fran26 [ Uto kol 04, 2026 13:17 ]
Naslov:	Re: Citati iz knjiga duhovne i filozofske tematike
Bog zacijelo progovara kroz svakoga i svakom, pa i meni. Svaka stvar otkriva Boga; u svim događajima djeluje njegova providnost i dodiruje čovjekovu savjest; u mojoj nutrini on svjedoči za sebe. Ali sve to ostaje neodređeno. Polazeći samo od toga, ja ne mogu istinski živjeti — barem ne tako kako osjećam da bih trebao živjeti. Sve to ostaje višeznačno i zahtijeva konkretno, konačno utvrđivanje koje se zbiva tek u izričitoj Božjoj riječi. Međutim, Bog svoju riječ ne upućuje svakom pojedincu. Izričita objava stvarnosti i volje Božje dolazi k meni samo po ljudima. Po svojoj odluci Bog poziva određenoga pojedinca i razgovara otvoreno s njim. Dotični pojedinac to vrlo skupo plaća — sjetimo se samo što je rečeno o prorocima i apostolima. Na takvu se pojedincu može najbolje vidjeti što znači biti u izravnu odnosu s božanskom riječi: kako se dotični čovjek nemilosrdno izuzima iz općenitoga načina življenja i kako neumoljivo odstranjuje iz njegova života sve što mu je blisko. Pozvani sluša riječ i predaje ju dalje drugima: „Tako govori Gospodin!" Takav je način htio sam Bog i ako želimo da nas on pouči, vidjet ćemo da je taj način zapravo jedini primjeren za čovjeka. Mišljenje da pojedinac stoji izravno pred Bogom zavarava. Takvo je mišljenje moguće samo kad čovjek zaboravi što znači stajati pod neposrednom silom svetoga Boga i kad umjesto siline toga udara govori o „religioznom doživljaju". Istini za volju, nije dolično da čovjek izravno komunicira s Bogom. Bog je svet i govori preko svojih poslanika. Tko nije spreman prihvatiti poslanika, nego želi slušati izravno samoga Boga, pokazuje time da ne zna — ili se ne želi suočiti s istinom — tko je Bog, a tko je on sam. O tome bismo se mogli i ovako izraziti: Bog je biće i spasenje čovjekovo utemeljio u vjeri. A ta se vjera, čini se, u svoj svojoj jasnoći i blistavosti javlja tek po riječima Poslanika. Dakle, onaj tko bi zahtijevao da čuje samoga Boga, time bi zapravo pokazao da ne želi vjerovati, nego znati; da ne želi biti poslušan, nego želi polaziti od vlastitoga iskustva. Ljudima je primjereno da o Bogu slušaju preko drugih ljudi, jer se ionako svi nalaze u istom tkanju zajedništva. Nitko ne gradi svoj život sam od sebe. Naš se život odvija u našoj nutrini, ali istovremeno i u krugu ostalih ljudi. Mi rastemo iz samih sebe, ali zahvaljujući hrani koju nam pružaju drugi; slično tome, do istine dolazimo ponajprije vlastitom spoznajom, ali nam sadržaj spoznaje posreduju drugi. Čovjek je čovjeku put u život, ali i u smrt. Čovjek je čovjeku put do istine i put u visine, ali i do zablude i provalije. Tako je čovjek čovjeku i put do Boga i sasvim je ljudski da Božja riječ mora ponajprije prosvijetliti naše vlastito srce, a biti naviještena preko drugih. Božju riječ čujemo preko ljudskih usta, to je pravilo našega vjerničkog života. To pravilo traži od nas poniznost: poslušnost o kojoj smo govorili, poštovanje prema poslanim navjestiteljima. Time nam se ujedno pruža pomoć, jer navjestitelj ne donosi sa sobom tek puku riječ, nego riječ koja je posvjedočena i prokušana čitavim njegovim životom. On, i sam dirnut, stoji iza svoje riječi. Ta je riječ nošena njegovim uvjerenjem. Na njegovoj se vjeri pali iskra vjere drugih ljudi. Doduše, nije u tome ono najbitnije, jer riječ neprima svoju snagu od vjere navjestitelja, nego od Boga; ona ostaje Božjom riječi, pa i kad je navjestitelju svejedno ili kad sumnja. Ipak je navjestiteljeva vjera od velike pomoći onom koji ga sluša. U Kristu sam živi Bog stoji među nama i govori. Nije to službena znanost ili hladno zakonodavstvo. Sin Božji ne ispisuje svoju riječ na zid opće prihvaćene valjanosti, zahtijevajući da je čitamo i pokoravamo joj se, nego je tu osmislio svojim ljudskim duhom, iskusio svojim srcem i nosio svojom ljubavlju. Ona gori „revnošću za Dom Božji“ i ljubavlju prema volji Očevoj (Iv 2,17). To je življena riječ i na njenu se svetom bogočovječjem životu rasplamsava život naše vjere. Kršćanska se vjera rasplamsava na osjećajima, sigurnosti i ljubavi s kojom je istina prebivala u Isusovu duhu. Taj život Božje riječi u Isusovu duhu i srcu znači nešto drugo nego, primjerice, osjećajnost kod proroka. Prorok je govorio: „Tako dakle govori Gospodin.“ Njegova je riječ bila u službi, no onaj tko je zapalio vjeru u srcima slušatelja bio je Gospodin koji progovara, Bog. Za razliku od proroka, Isus govori: „Ja vam kažem.“ Njegova riječ nije u službi, ona posjeduje vlast. Ona pokreće i stvara. Žar s kojim Isus svoju riječ živi, s kojom je izgovara, za tu je riječ vrlo bitan. Ta je riječ sama njegova ljubav. Mi vjerujemo u kršćansku riječ kao da dolazi iz živih Isusovih usta. Kad bi se neka riječ koju je on izgovorio odvojila od Isusa i stavila nekom drugom u usta, to ne bi više bila božanska riječ. Kad bismo neke od tih riječi htjeli prenijeti izravno od Boga na one koji slušaju, te riječi ne bi više bile kršćanske. Krist nije samo Poslanik, nego i ,,Riječ“ u koju mi vjerujemo; on je jedno s onim što govori. Izgovorena riječ jest to što jest upravo zato što je on izgovara. On, Bog koji govori, iznoseći poruku, objavljuje sama sebe. No dobro, opet se vraćamo na ono pitanje, žurnije nego ikada: zašto se mi ne smijemo približiti tom žaru? Zašto ne smijemo čuti riječ od njega samog? Ako je on živo očitovanje Božje istine, istinska epifanija dotad nepoznatoga Boga - zašto ne smijemo vidjeti svjetlo njegova lica? Nisu li njegovi suvremenici imali u tom pogledu beskonačnu prednost u odnosu na nas? Ne bi li čovjek dao sve samo da ga ima priliku vidjeti kako, primjerice, prelazi ulicu? Da može čuti njegov glas, susresti njegov pogled, osjetiti njegovu moć? Da cijelom svojom nutrinom može iskusiti tko je on? Zašto nam je to uskraćeno? Zašto se moramo pouzdati u otisnuti papir, u svoje učitelje i posrednike? Romano Guardini "Gospodin"

Autor:	kopitar [ Uto kol 04, 2026 18:28 ]
Naslov:	Re: Citati iz knjiga duhovne i filozofske tematike
Fran26 » Uto kol 04, 2026 13:17 je napisao/la: Bog zacijelo progovara kroz svakoga i svakom, pa i meni. Svaka stvar otkriva Boga; u svim događajima djeluje njegova providnost i dodiruje čovjekovu savjest; u mojoj nutrini on svjedoči za sebe. Ali sve to ostaje neodređeno. Polazeći samo od toga, ja ne mogu istinski živjeti — barem ne tako kako osjećam da bih trebao živjeti. Sve to ostaje višeznačno i zahtijeva konkretno, konačno utvrđivanje koje se zbiva tek u izričitoj Božjoj riječi. Međutim, Bog svoju riječ ne upućuje svakom pojedincu. Izričita objava stvarnosti i volje Božje dolazi k meni samo po ljudima. Po svojoj odluci Bog poziva određenoga pojedinca i razgovara otvoreno s njim. Dotični pojedinac to vrlo skupo plaća — sjetimo se samo što je rečeno o prorocima i apostolima. Na takvu se pojedincu može najbolje vidjeti što znači biti u izravnu odnosu s božanskom riječi: kako se dotični čovjek nemilosrdno izuzima iz općenitoga načina življenja i kako neumoljivo odstranjuje iz njegova života sve što mu je blisko. Pozvani sluša riječ i predaje ju dalje drugima: „Tako govori Gospodin!" Takav je način htio sam Bog i ako želimo da nas on pouči, vidjet ćemo da je taj način zapravo jedini primjeren za čovjeka. Mišljenje da pojedinac stoji izravno pred Bogom zavarava. Takvo je mišljenje moguće samo kad čovjek zaboravi što znači stajati pod neposrednom silom svetoga Boga i kad umjesto siline toga udara govori o „religioznom doživljaju". Istini za volju, nije dolično da čovjek izravno komunicira s Bogom. Bog je svet i govori preko svojih poslanika. Tko nije spreman prihvatiti poslanika, nego želi slušati izravno samoga Boga, pokazuje time da ne zna — ili se ne želi suočiti s istinom — tko je Bog, a tko je on sam. O tome bismo se mogli i ovako izraziti: Bog je biće i spasenje čovjekovo utemeljio u vjeri. A ta se vjera, čini se, u svoj svojoj jasnoći i blistavosti javlja tek po riječima Poslanika. Dakle, onaj tko bi zahtijevao da čuje samoga Boga, time bi zapravo pokazao da ne želi vjerovati, nego znati; da ne želi biti poslušan, nego želi polaziti od vlastitoga iskustva. Ljudima je primjereno da o Bogu slušaju preko drugih ljudi, jer se ionako svi nalaze u istom tkanju zajedništva. Nitko ne gradi svoj život sam od sebe. Naš se život odvija u našoj nutrini, ali istovremeno i u krugu ostalih ljudi. Mi rastemo iz samih sebe, ali zahvaljujući hrani koju nam pružaju drugi; slično tome, do istine dolazimo ponajprije vlastitom spoznajom, ali nam sadržaj spoznaje posreduju drugi. Čovjek je čovjeku put u život, ali i u smrt. Čovjek je čovjeku put do istine i put u visine, ali i do zablude i provalije. Tako je čovjek čovjeku i put do Boga i sasvim je ljudski da Božja riječ mora ponajprije prosvijetliti naše vlastito srce, a biti naviještena preko drugih. Božju riječ čujemo preko ljudskih usta, to je pravilo našega vjerničkog života. To pravilo traži od nas poniznost: poslušnost o kojoj smo govorili, poštovanje prema poslanim navjestiteljima. Time nam se ujedno pruža pomoć, jer navjestitelj ne donosi sa sobom tek puku riječ, nego riječ koja je posvjedočena i prokušana čitavim njegovim životom. On, i sam dirnut, stoji iza svoje riječi. Ta je riječ nošena njegovim uvjerenjem. Na njegovoj se vjeri pali iskra vjere drugih ljudi. Doduše, nije u tome ono najbitnije, jer riječ neprima svoju snagu od vjere navjestitelja, nego od Boga; ona ostaje Božjom riječi, pa i kad je navjestitelju svejedno ili kad sumnja. Ipak je navjestiteljeva vjera od velike pomoći onom koji ga sluša. U Kristu sam živi Bog stoji među nama i govori. Nije to službena znanost ili hladno zakonodavstvo. Sin Božji ne ispisuje svoju riječ na zid opće prihvaćene valjanosti, zahtijevajući da je čitamo i pokoravamo joj se, nego je tu osmislio svojim ljudskim duhom, iskusio svojim srcem i nosio svojom ljubavlju. Ona gori „revnošću za Dom Božji“ i ljubavlju prema volji Očevoj (Iv 2,17). To je življena riječ i na njenu se svetom bogočovječjem životu rasplamsava život naše vjere. Kršćanska se vjera rasplamsava na osjećajima, sigurnosti i ljubavi s kojom je istina prebivala u Isusovu duhu. Taj život Božje riječi u Isusovu duhu i srcu znači nešto drugo nego, primjerice, osjećajnost kod proroka. Prorok je govorio: „Tako dakle govori Gospodin.“ Njegova je riječ bila u službi, no onaj tko je zapalio vjeru u srcima slušatelja bio je Gospodin koji progovara, Bog. Za razliku od proroka, Isus govori: „Ja vam kažem.“ Njegova riječ nije u službi, ona posjeduje vlast. Ona pokreće i stvara. Žar s kojim Isus svoju riječ živi, s kojom je izgovara, za tu je riječ vrlo bitan. Ta je riječ sama njegova ljubav. Mi vjerujemo u kršćansku riječ kao da dolazi iz živih Isusovih usta. Kad bi se neka riječ koju je on izgovorio odvojila od Isusa i stavila nekom drugom u usta, to ne bi više bila božanska riječ. Kad bismo neke od tih riječi htjeli prenijeti izravno od Boga na one koji slušaju, te riječi ne bi više bile kršćanske. Krist nije samo Poslanik, nego i ,,Riječ“ u koju mi vjerujemo; on je jedno s onim što govori. Izgovorena riječ jest to što jest upravo zato što je on izgovara. On, Bog koji govori, iznoseći poruku, objavljuje sama sebe. No dobro, opet se vraćamo na ono pitanje, žurnije nego ikada: zašto se mi ne smijemo približiti tom žaru? Zašto ne smijemo čuti riječ od njega samog? Ako je on živo očitovanje Božje istine, istinska epifanija dotad nepoznatoga Boga - zašto ne smijemo vidjeti svjetlo njegova lica? Nisu li njegovi suvremenici imali u tom pogledu beskonačnu prednost u odnosu na nas? Ne bi li čovjek dao sve samo da ga ima priliku vidjeti kako, primjerice, prelazi ulicu? Da može čuti njegov glas, susresti njegov pogled, osjetiti njegovu moć? Da cijelom svojom nutrinom može iskusiti tko je on? Zašto nam je to uskraćeno? Zašto se moramo pouzdati u otisnuti papir, u svoje učitelje i posrednike? Romano Guardini "Gospodin" Hvala Fran za ovu duhovnu hranu, više vrijede ovih par rečenica nego sve naše pametovanje na ovom forumu. Ako ti nije teško nastavi dalje (:

Katolički odgovori https://katolicki.info/forum/

Citati iz knjiga duhovne i filozofske tematike https://katolicki.info/forum/viewtopic.php?f=21&t=3031	Strana 1 od 1

Autor:	Fran26 [ Sri kol 05, 2026 09:00 ]
Naslov:	Re: Citati iz knjiga duhovne i filozofske tematike
kopitar » Uto kol 04, 2026 18:28 je napisao/la: Hvala Fran za ovu duhovnu hranu, više vrijede ovih par rečenica nego sve naše pametovanje na ovom forumu. PRIJATELJU moj! kopitar » Uto kol 04, 2026 18:28 je napisao/la: Ako ti nije teško nastavi dalje (: Nije. Tu nam stvar valja ovdje temeljito raščistiti. Jesu li oni koji su ga vidjeli vlastitim očima bili u boljem položaju u odnosu na nas? Jesu li ljudi koji su ga u to vrijeme slušali bili u drukčijem položaju nego mi danas kad slušamo njegovu riječ? Zbog jedne stvari moramo biti na oprezu. Ako bismo tvrdili da za shvaćanje Božje poruke osobno poznavanje i gledanje Isusa znači prednost — zašto onda njegovi suvremenici nisu povjerovali? A nisu, izuzmemo li sasvim neznatan broj onih koji su zbilja povjerovali — možda ne možemo navesti nikoga drugog osim njegove majke i dviju Marija te dodajmo još Ivana apostola! Prema tome, čovjek je ipak u zabludi ako misli da bi neposredan susret s Isusom morao u čovjeka utisnuti vjeru, htio on to ili ne. Najvjerojatnije čovjek previđa ono što vjera traži, naime poslušnost, trud i odgovornost vjere — te misli kako se sve to može postići trenutnim entuzijazmom. Bila bi to zabluda slična onoj koju nalazimo u mišljenju da bi sve bilo puno lakše kad bi Bog svakoga čovjeka neposredno prosvijetlio svojim svjetlom. Što bi u tom slučaju bilo lakše? Opredijeliti se? Izići iz sebe i ući u ono što je Božje? Poslušnost? Predanje duše? Kad bi se to htjelo olakšati, zaprijetila bi opasnost da čovjek napusti ozbiljnost vjere te pokuša izmaknuti iz poslušnosti u izravan zanos „doživljaja". Čovjek koji gaji tu zabludu ne shvaća ispravno Božje svjetlo. Zamišlja ga previše po čovjekovoj mjeri, kao osjećaj koji obuzme čitavo biće. Taj je čovjek iz područja kršćanske vjere otklizio u područje „religioznosti". Ako mislimo da bi nas izravan susret s Isusom poštedio onoga što u najdubljem temelju tvori napor i opasnost vjere, onda smo Isusa pogrešno zamišljali. On to ne bi nikad učinio. A ako bi mu se tko pridružio u entuzijazmu, i kod takva bi čovjeka sasvim sigurno nastupila kriza. On bi se, da se izrazimo vrlo plastično, udaljio od „neposredna doživljaja Isusa" i okrenuo se vjeri u Isusa Krista, utjelovljenu Božju riječ, Božjega poslanika, obrativši se. Nije li se nešto slično zbilo s apostolima pred smrt Gospodinovu, zatim kod njegova uskrsnuća i iznad svega na blagdan Pedesetnice ili Duhova? Naposljetku dolazimo na ono najbitnije: što zapravo znači utjelovljenje? Ono je ispunjenje Objave. Nepoznati Bog postao je poznatim. Transcendentni Bog iznenada je ušao u povijest. Utjelovljenje znači da je živa, esencijalna Riječ Božja, Logos, Sin u kojem prebiva punina otajstva Očeva, po Duhu Svetom postala čovjekom. Vidimo li u čemu je bit? To da je istinski postao čovjekom, a ne da je ušao u nekoga čovjeka? Nebesko se biće premjestilo u čovjekov prostor. Transcendentno je biće stupilo u tjelesnost trenutka, u povijesnost sudbine. „Tko njega vidi", taj ne nagađa, nego vidi i Oca (usp. Iv 12,45). Skriveni Bog, pridržan samom sebi, objavljuje se u ljudskom obličju. On ulazi u formu, sadržaj i značenje ljudske riječi. Ovdje se ne radi ni o kakvoj dijalektici, prema kojoj bi riječ po sebi bila ljudska tvorevina, svjetski element, a onda se, kad se to Bogu svidi, iz nedokučivoga ne i ipak dogodi Božja Riječ. To su zamorne krinke potajne nevjere u to da je stvarna Riječ Božja bila prisutna u povijesti; nevjere u to da je riječ o stvarnom utjelovljenju. Ali to nije točno. Onaj tko sluša Isusovu riječ sluša Boga. Razumijevanje njegove riječi, dakako, jest nešto sasvim drugo. Jer čovjek može „slušati i ništa ne razumjeti" (Mk 4,12). Činom utjelovljenja otkriva se skriveni Bog i dolazi među nas. Ali činjenica da o Bogu ne govore drugi, nego da on sam govori; da o njemu ne pripovijedaju drugi, nego da on sam živi svoju sudbinu; da o njemu ne dobivamo samo vijesti, nego da pred nama stoji on u tijelu - upravo ga ta činjenica opet na neki način zastire. Mi ne smijemo o tom odnosu razmišljati na temelju naših navika, navika koje zavaravaju, jer navika nosi sa sobom privid razumijevanja. Ako se trebam susresti s nekim čovjekom za kojega mi je rečeno da ga resi veličina duha, i ako tom velikanu ne bih unaprijed učinio nepravdu zamišljajući ga u fantastičnim kategorijama tako da se ne razočaram kad ga napokon vidim - ja bih u tom slučaju bio spreman i otvoren za stjecanje dojma, za jasno sagledavanje, razumijevanje, divljenje, potresenost i bilo što drugo što se nadaje iz takva susreta. Ali ako mi kažu da je tu Poslanik Božji, Sin Čovječji, Mesija čak, kako to stoji kod Ivana; da je tu Onaj koji tvrdi da je jedno s Ocem, a ja dođem te vidim nekoga kako prelazi cestu, vidim ga kako jede i pije, kako podnosi teškoće i napade od svojih neprijatelja — kako da ne doživim pravi udarac? Kad vidim kako on čini ovo i ono; kakve posljedice proizlaze iz njegove riječi ili susreta s njim; kako se njegov život dalje nastavlja i čovjek ne zna što će se dogoditi; kad se tako, naizgled bez jasna cilja, njegov život odvija te sve ukazuje na to da će loše završiti - kako mogu prihvatiti da se u tom vremenitom događaju krije nešto što vrijedi definitivno i za sva vremena? To što Bog ovdje progovara iz ljudskoga obličja, ljudske riječi i ljudske subine te govori našim jezikom, to nam otvara vrata vječnosti. To shvatiti znači posjedovati vjeru. Na temelju toga spoznajemo tko je zapravo Bog: ne "apsolutni" Bog, nego — usudimo se to kazati — ,,ljudski“ Bog. Međutim, iz toga se istovremeno podiže strašan prigovor protiv vjerodostojnosti toga događaja, jer ta čovječnost budi u meni osjećaj: Bog uistinu ne može biti takav! Ono što se objavljuje odmah se prekriva. Ono što nas je dotaklo odmah diže zidove. Ono što nas je približilo čini da sumnjamo u to nalazimo li se stvarno pred Bogom. Ono što objavu čini objavom upravo je ono što omogućuje sablazan. Romano Guardini "Gospodin"

Autor:	kopitar [ Čet kol 06, 2026 15:29 ]
Naslov:	Re: Citati iz knjiga duhovne i filozofske tematike
Fran26 » Sri kol 05, 2026 09:00 je napisao/la: PRIJATELJU moj! Nije. Tu nam stvar valja ovdje temeljito raščistiti. Jesu li oni koji su ga vidjeli vlastitim očima bili u boljem položaju u odnosu na nas? Jesu li ljudi koji su ga u to vrijeme slušali bili u drukčijem položaju nego mi danas kad slušamo njegovu riječ? Zbog jedne stvari moramo biti na oprezu. Ako bismo tvrdili da za shvaćanje Božje poruke osobno poznavanje i gledanje Isusa znači prednost — zašto onda njegovi suvremenici nisu povjerovali? A nisu, izuzmemo li sasvim neznatan broj onih koji su zbilja povjerovali — možda ne možemo navesti nikoga drugog osim njegove majke i dviju Marija te dodajmo još Ivana apostola! Prema tome, čovjek je ipak u zabludi ako misli da bi neposredan susret s Isusom morao u čovjeka utisnuti vjeru, htio on to ili ne. Najvjerojatnije čovjek previđa ono što vjera traži, naime poslušnost, trud i odgovornost vjere — te misli kako se sve to može postići trenutnim entuzijazmom. Bila bi to zabluda slična onoj koju nalazimo u mišljenju da bi sve bilo puno lakše kad bi Bog svakoga čovjeka neposredno prosvijetlio svojim svjetlom. Što bi u tom slučaju bilo lakše? Opredijeliti se? Izići iz sebe i ući u ono što je Božje? Poslušnost? Predanje duše? Kad bi se to htjelo olakšati, zaprijetila bi opasnost da čovjek napusti ozbiljnost vjere te pokuša izmaknuti iz poslušnosti u izravan zanos „doživljaja". Čovjek koji gaji tu zabludu ne shvaća ispravno Božje svjetlo. Zamišlja ga previše po čovjekovoj mjeri, kao osjećaj koji obuzme čitavo biće. Taj je čovjek iz područja kršćanske vjere otklizio u područje „religioznosti". Ako mislimo da bi nas izravan susret s Isusom poštedio onoga što u najdubljem temelju tvori napor i opasnost vjere, onda smo Isusa pogrešno zamišljali. On to ne bi nikad učinio. A ako bi mu se tko pridružio u entuzijazmu, i kod takva bi čovjeka sasvim sigurno nastupila kriza. On bi se, da se izrazimo vrlo plastično, udaljio od „neposredna doživljaja Isusa" i okrenuo se vjeri u Isusa Krista, utjelovljenu Božju riječ, Božjega poslanika, obrativši se. Nije li se nešto slično zbilo s apostolima pred smrt Gospodinovu, zatim kod njegova uskrsnuća i iznad svega na blagdan Pedesetnice ili Duhova? Naposljetku dolazimo na ono najbitnije: što zapravo znači utjelovljenje? Ono je ispunjenje Objave. Nepoznati Bog postao je poznatim. Transcendentni Bog iznenada je ušao u povijest. Utjelovljenje znači da je živa, esencijalna Riječ Božja, Logos, Sin u kojem prebiva punina otajstva Očeva, po Duhu Svetom postala čovjekom. Vidimo li u čemu je bit? To da je istinski postao čovjekom, a ne da je ušao u nekoga čovjeka? Nebesko se biće premjestilo u čovjekov prostor. Transcendentno je biće stupilo u tjelesnost trenutka, u povijesnost sudbine. „Tko njega vidi", taj ne nagađa, nego vidi i Oca (usp. Iv 12,45). Skriveni Bog, pridržan samom sebi, objavljuje se u ljudskom obličju. On ulazi u formu, sadržaj i značenje ljudske riječi. Ovdje se ne radi ni o kakvoj dijalektici, prema kojoj bi riječ po sebi bila ljudska tvorevina, svjetski element, a onda se, kad se to Bogu svidi, iz nedokučivoga ne i ipak dogodi Božja Riječ. To su zamorne krinke potajne nevjere u to da je stvarna Riječ Božja bila prisutna u povijesti; nevjere u to da je riječ o stvarnom utjelovljenju. Ali to nije točno. Onaj tko sluša Isusovu riječ sluša Boga. Razumijevanje njegove riječi, dakako, jest nešto sasvim drugo. Jer čovjek može „slušati i ništa ne razumjeti" (Mk 4,12). Činom utjelovljenja otkriva se skriveni Bog i dolazi među nas. Ali činjenica da o Bogu ne govore drugi, nego da on sam govori; da o njemu ne pripovijedaju drugi, nego da on sam živi svoju sudbinu; da o njemu ne dobivamo samo vijesti, nego da pred nama stoji on u tijelu - upravo ga ta činjenica opet na neki način zastire. Mi ne smijemo o tom odnosu razmišljati na temelju naših navika, navika koje zavaravaju, jer navika nosi sa sobom privid razumijevanja. Ako se trebam susresti s nekim čovjekom za kojega mi je rečeno da ga resi veličina duha, i ako tom velikanu ne bih unaprijed učinio nepravdu zamišljajući ga u fantastičnim kategorijama tako da se ne razočaram kad ga napokon vidim - ja bih u tom slučaju bio spreman i otvoren za stjecanje dojma, za jasno sagledavanje, razumijevanje, divljenje, potresenost i bilo što drugo što se nadaje iz takva susreta. Ali ako mi kažu da je tu Poslanik Božji, Sin Čovječji, Mesija čak, kako to stoji kod Ivana; da je tu Onaj koji tvrdi da je jedno s Ocem, a ja dođem te vidim nekoga kako prelazi cestu, vidim ga kako jede i pije, kako podnosi teškoće i napade od svojih neprijatelja — kako da ne doživim pravi udarac? Kad vidim kako on čini ovo i ono; kakve posljedice proizlaze iz njegove riječi ili susreta s njim; kako se njegov život dalje nastavlja i čovjek ne zna što će se dogoditi; kad se tako, naizgled bez jasna cilja, njegov život odvija te sve ukazuje na to da će loše završiti - kako mogu prihvatiti da se u tom vremenitom događaju krije nešto što vrijedi definitivno i za sva vremena? To što Bog ovdje progovara iz ljudskoga obličja, ljudske riječi i ljudske subine te govori našim jezikom, to nam otvara vrata vječnosti. To shvatiti znači posjedovati vjeru. Na temelju toga spoznajemo tko je zapravo Bog: ne "apsolutni" Bog, nego — usudimo se to kazati — ,,ljudski“ Bog. Međutim, iz toga se istovremeno podiže strašan prigovor protiv vjerodostojnosti toga događaja, jer ta čovječnost budi u meni osjećaj: Bog uistinu ne može biti takav! Ono što se objavljuje odmah se prekriva. Ono što nas je dotaklo odmah diže zidove. Ono što nas je približilo čini da sumnjamo u to nalazimo li se stvarno pred Bogom. Ono što objavu čini objavom upravo je ono što omogućuje sablazan. Romano Guardini "Gospodin" Svaka čast jedva hvatam misao brate.....možeš nastaviti.

Autor:	Fran26 [ Čet kol 06, 2026 16:03 ]
Naslov:	Re: Citati iz knjiga duhovne i filozofske tematike
kopitar » Čet kol 06, 2026 15:29 je napisao/la: Svaka čast jedva hvatam misao brate.....možeš nastaviti. BRAVO! Hvala. Ti i Hrki ste mi jedini prijatelji ovde (i ne samo ovde, nego općenito u životu), drago mi je da ti se sviđa tekst. Uvijek sam znao da ti znaš cijeniti dobre misli i dobru knjigu a ne povodiš se za bapskim naklapanjima. Mi i predobro znamo koliko je za vjeru teško to što o Kristu slušamo samo preko glasnika. I to ne preko prvih glasnika, koji su vlastitim očima vidjeli i nad koje je sišao Duh Sveti, tako da svojim riječima veličanstveno mogu dočarati sveti lik: mi slušamo o njemu od nasljednika tih glasnika koji nastavljaju tu tradiciju poslije gotovo pune dvije tisuće godina. A često je ne slušamo čak ni od glasnika koji s uvjerenjem propovijedaju tako da bi mogli pobuditi vjeru, već od glasnika koji često nisu ništa bolji od plaćenih učitelja! Mi znamo koliko vjeru otežava činjenica da se sveta riječ razmišljanjem stoljećima dorađivala, opterećena beskonačnim sukobima i borbama, opterećena mržnjom i obranom; da su je običaji otupili, ravnodušnost paralizirala, volja za moć i častoljublje iskoristili. Pa ipak je i velika pomoć to što su mnogi o njoj razmišljali i tako doprinijeli samoj vjeri; da su dva tisućljeća povijesti živjela u njoj i da je tako sve ljudsko odzvanjalo u božanskoj poruci. Ne znači li kršćanska zajednica i to da trebamo pomagati jedni drugima da razumijemo Božju riječ? Svatko od nas nosi u srcu čovjeka koji mu je pomogao da što ispravnije sagleda poruku i svoj život što dosljednije uskladi s njom. Tko se od nas ne osjeća dužnikom prema nekom velikanu prošlosti, bilo da je riječ o misliocu, bilo o svecu, koji je ozbiljno postupao sa svojom vjerom? Kad sve to uzmemo u obzir - je li čovjek Isusova vremena u usporedbi s današnjim čovjekom doista imao neku prednost? Je li vjerovati bilo lakše kad je Isus putovao Galilejom.. ili nakon Pedesetnice, u gradovima gdje je Pavao govorio... ili u vrijeme progonstava, kad je blistavo sjala srčanost mučenika... ili u stoljećima velikih srednjovjekovnih svetaca... ili danas? Može li sto ili petsto godina predstavljati bitnu razliku za ono najvažnije - za ono što potječe od Boga? Vjerovati znači usvojiti ono što leži u izgovorenim riječima i povijesnoj osobi - i to kroz naslagu ili pokrivač koji je tijekom dugih stoljeća prekrio tu osobu i te riječi. Kod prvoga susreta otkrivenje objave zacijelo je posjedovalo čudesnu snagu, ali i gotovo nesvladivu prepreku sadržanu u pitanju: tko je taj čovjek? Ta je prva prepreka istovremenosti nestala. Slika se otad uvijek retroaktivno tumači. Prožeta duhovnim iskustvom apostola, slika se prenosila u kršćansku nutrinu, a u naviještanju je djelovala prosvjetljujuća, preporodna snaga Duha Svetoga. No u isto vrijeme preko svega se prevlačio novi veo: ljudska narav glasnika te poruke, sa svim što je povijest od same poruke učinila. Zadaća nas kasnijih naraštaja, koja se sastoji u tome da iz propovijedi, knjiga i prispodoba; iz svetih obreda, iz umjetničkih slika, ćudoređa, običaja i simbola razlučimo živoga Krista, uistinu je teška — ali po svoj prilici nimalo teža od one da se u „sinu tesarevu“ prepozna Sin Božji. Zaključak takvih razmišljanja bit će zacijelo da situacija s vjerom u bitnom ostaje ista. Uvijek imamo nešto što otkriva, uvijek imamo nešto što je skriveno. Uvijek se jedno te isto zahtijeva: da naša želja za spasenjem postane jedno s onim što stoji zapisano. Tijekom vremena, naravno, mnogo se toga promijeni. U jednom trenutku nešto postane teže, a u drugom trenutku lakše; međutim ono bitno - da čovjek koji sluša mora napustiti neposredni kontekst ljudskoga iskustva i uzdići se u područje vjere - ostaje uvijek isto. Uvijek vrijedi pravilo: „Onaj tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga" (Mt 10,39). Kako se to zbiva u pojedinačnim slučajevima, ne može se unaprijed kazati. U konačnici se vjerojatno svodi na to da je potrebno biti spreman za Objavu. U čovjeku koji sluša mora nešto biti stalno na straži i osluškivati. Slušatelj ne smije više u svijetu vidjeti sve svoje zadovoljstvo, mora tražiti drugdje. Kad nam netko prilazi iz magle, u prvi mah ništa na njemu ne možemo razaznati. On može biti „ovakav" i „onakav". Samo dvojica mogu tu osobu prepoznati: onaj koji toga čovjeka voli i onaj koji ga mrzi. Ostavimo mržnju daleko po strani; sačuvaj nas, Bože, od toga da naspram Krista ikad posjedujemo zlu pronicljivost koja dolazi iz samoga pakla i koja se očituje u tome što nepogrešivo nanosi štetu onima koji su njegovi. Zadržimo se kod pogleda onoga koji ljubi — pa makar je to tek početak ljubavi; želja da jednom uzmognemo tako ljubiti kako uzmogne ljubiti čovjek koji je upoznao Sina Božjega. Budemo li imali taj pogled, svakako ćemo ga prepoznati. Naravno da ni tu nema pravila, ni glede načina ni glede vremena. Može se dogoditi da nam ni najdublje izlaganje ništa ne kaže, ali dobronamjerna opomena ili velikodušnost ljudskoga srca zapali u nama svjetlo. To se može dogoditi u hipu, a može se dogoditi da čovjek danima i godinama mora ustrajavati u neizvjesnosti. Kamo sreće da ustraje i ostane vjeran istini! Naime, bolje je ustrajati u neizvjesnosti, nego se dati nagovoriti na opredjeljenje koje nema u nama čvrsta uporišta. Istinska spremnost sadrži u sebi već sjeme vjere, a neistina s kojom se čovjek zavarava da posjeduje neko uvjerenje koje još nije ukorijenjeno u njemu sadrži u sebi već klicu propasti. Međutim, to nipošto ne znači da je sumnja kao takva znak koji najavlju je početak otpada od vjere. U svako doba mogu iskrsnuti pitanja i donijeti sa sobom nemir: uglavnom se radi o nevoljama srca koje se zaodijevaju u misaone forme. Sve dok je vjera vjera, a ne gledanje, ona će uvijek iznova biti napadana i morat će se boriti za svoj život, pogotovo u ovom pretjerano osvijetljenom i destruktivnom vijeku u kojem vjeri tako često nedostaju jasnoća pogleda i žar iskustva te mora ustrajavati jedino snagom vjernosti. No, osim toga, postoje pitanja, vrlo duboka, koja se nakon tobožnjih rješenja uvijek iznova pojavljuju, a kojima smisao nije u tome da čovjek na njih odgovara, nego da ih živi tako da se po njima stalno iznova pročišćuje njegova vjera. Romano Guardini "Gospodin" HVALA Kopitaru još jednom.

Strana 1 od 1	Vrijeme na UTC + 01:00 sata
Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group http://www.phpbb.com/